U sklopu Osječkoga su ljeta kulture Osječani u utorak, 9. srpnja, u dvorištu Gradske i sveučilišne knjižnice imali priliku poslušati intrigantno predstavljanje knjige Selidba pisca Miljenka Jergovića. Iako Jergovića ne treba posebno predstavljati, dobro je podsjetiti se da je riječ o književniku, novinaru i publicistu rođenom u Sarajevu, koji od 90-ih živi na zagrebačkoj adresi. Klasificira ga se kao istaknutnog pisca postjugoslavenskog razdoblja, a dokaz da mu riječi odjekuju i izvan balkanskih prostora prijevodi su njegovih djela na dvadesetak jezika (poljski, turski itd.).

U sat i pol vremena, nimalo zamornih, nego upravo suprotno, prisutni su mogli čuti Jergovićeva razmišljanja kojima je ogolio sebe kao pisca, kritičara, nostalgičara i borca protiv iščezavanja osobnoga, ali i prostornoga identiteta. Struju svijesti izmjenjivao je s moderatoricom promocije Ivanom Šojat, nagrađivanom osječkom književnicom, koja je publici približila autorovu knjigu čitanjem inspirativnih ulomaka, koji su nekolicinu uvjerljivo nagnali da, ako već nisu, posude Jergovićevu knjigu i s užitkom ju pročitaju.


Kako Jergović doživljava ‘‘povijesnu‘‘ selidbu sebe, a poslije i stvari iz sarajevskog stana na Sepetarevcu nakon majčine smrti, i jesu li po njemu važnije njezine fizičke ili psihičke karakteristike, svaki čitatelj može interpretirati na svoj način. Mišljenja je da se ljudi, u koje ubraja i sebe, nažalost ne odgajaju i uče prema određenim selidbenim normama te ne postoji obrazac dopuštenja i zabrana daljnje uporabe materijalnih stvari sentimentalne vrijednosti, koje su nekada bile dio određenih života, a danas više nisu potrebne ili upotrebljive, kao što je u autorovu slučaju naveden nostalgični primjer s malom baterijskom svjetiljkom Croatia koja je naraštajima njegove obitelji vjerno služila dok ju nije dočepao konzumerizam i stalna potreba za novim, ljepšim, ali bespotrebnim stvarima.


Je li fiktivni konzumerizam jednoumlja zahvatio i ljudske radnje koje je lakše s vremena na vrijeme resetirati na tvorničke postavke i krenuti ispočetka iz stadija Velikog praska, problemsko je pitanje s kojim se u svom pisanju Jergović hvata u koštac? Uz tu problematiku veže, ali i osuđuje, stalno ljudsko poricanje prošlosti kojim se pokušavaju prebrisati prethodni slojevi i zatrti temelji jednoga grada koji tim činom postaje bezlična novogradnja (navodi balkanske primjere stalnih mijenjanja naziva ulica i trgova ovisno o promjeni vlasti).


- Mi kao nedovršeni narodi, kao nedovršeni svjetovi, jadni i nikakvi narodi, mislimo da se pogreške u povijesti mogu ispraviti tako da kažemo da se to nije dogodilo. Ne može se povijest unatrag popravljati, povijest se može popravljati, ali unaprijed - konstatira Jergović na imaginaciju idealnih gradova koji su u današnjem svijetu rijetkost. Kao primjer pravih gradova spominje poljske gradove u kojima se, bez ikakvog srama, i danas osjeti dio prošlosti civilizacija, odsutnost naroda kojih nema, jezika i običaja.
U knjizi se dotiče i svoga sarajevskog svijeta i zbog čega je njegov emocionalni odnos s gradom i aktivno doživljavanje njega tek određeno ratom, kao i strah koji u njemu izaziva promjenjivost rodnog grada. Jergović čitatelju uspijeva dočarati kaos selidbe i ironičnost odluka pri raspoređivanju stvari na skali vrijednosti u plastične IKEA cekere. Cekeri kapitalističkog švedskog trgovačkog lanca simbolički su stopljeni sa sarajevskom arhitekturom preko izvrsne ilustracije i dizajna ovitka te ustvari prikazuju propali pokušaj odupiranja od obezvrjeđivanja materijalne svetinje, koje su definirale kako njegovo djetinjstvo, tako i povijest njegovih predaka.

Valentina Stantić