Ne! Ne možete na ovom graničnom prijelazu biciklima prijeći granicu. Ne postoji mogućnost da vas pustim. Osim toga, ako vas ja i pustim, neće vas pustiti Ukrajinci.

Tim riječima uništio nam je zadovoljstvo mađarski granični policajac na graničnom prijelazu Zahony, praktički na pragu našeg cilja - Ukrajine i zakarpatskog grada Užgoroda - i to nakon što smo u četiri dana na biciklima, na temperaturama višim od 30 stupnjeva, prešli oko 600 kilometara.


E, sad da se vratimo na početak. Ukrajinu smo kao odredište odabrali prošle zime, razmišljajući gdje bismo mogli krenuti na naše sljedeće biciklističko putovanje. Kada govorim o nama, onda mislim na ekipu koju čine Ivica Korman Ica, Siniša Kraml i moja malenkost - Igor Mikulić. Nas trojica biciklima smo obišli Balaton u Mađarskoj, Temišvar u Rumunjskoj, lani smo se provozali do Beča, Bratislave, Székesfehérvára ili Stolnog Biograda, obišli smo cijelu Vojvodinu... Zapravo, većinu naših biciklističkih avantura opisali smo u reportažama u Magazinu Glasa Slavonije. Ovaj put pridružio nam se i Stipo Kunčak Cobra. Čovjek lokomotiva, kako bismo znali reći, jer uvijek je on bio taj koji je vukao. Inače pripadnik HGSS-a, s odličnom navigacijom, pun snage, u izvrsnoj kondiciji, nikada umoran, ali lud kada postane gladan. Baš je dobar primjer za onu reklamu - kad si gladan nisi svoj!


Zašto smo izabrali Ukrajinu? Ni sami ne znamo. Valjda zato što tamo nismo nikada bili. Zvuči egzotično i daleko, a zapravo i nije tako daleko, kroz Mađarsku je do najbližeg ukrajinskog grada Užgoroda samo 600 kilometara ili četiri dana pedaliranja.


Nekih posebnih priprema nismo imali, osim redovnih vožnji, dva do tri puta tjedno po Baranji ili do Erduta. Istina, Siniša je više vremena vozio bicikl u teretani nego na cesti. Pravdao je to nedostatkom vremena i lošim vremenskim uvjetima, jer stvarno je cijeli svibanj bio hladan i kišovit. U pripreme bih ubrojio i vađenje putovnica, bez kojih se ne može ući u Ukrajinu i, naravno, servis bicikala kod Gebe u Extremesportu.

Krenuli smo iz Osijeka u subotu, 8. lipnja - na dan kada su svi dolazili u Osijek. Naime, trajao je Pannonian Challenge, a na Gradskom vrtu igrale su kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Europsko nogometno prvenstvo reprezentacije Hrvatske i Walesa.


Prvog dana vozili smo preko Baranje, Batine i Sombora do Subotice. S nekoliko pauza, od kojih je prva ona u Šebešfok čardi, na Velikom bačkom kanalu. Držimo se i inače pravila da vozimo oko dva sata i onda napravimo pauzu. Pri vožnji nastojimo držati brzinu od najmanje 20 kilometara na sat, jer su dosadašnja iskustva pokazala kako je to optimalna brzina kada prelazimo do 150 kilometara u danu. Ovaj put imali smo na svojoj strani lagani vjetar u leđa, tako da smo vozili znatno brže i stigli u Suboticu oko 16 sati, na vrijeme da pratimo drugo poluvrijeme utakmice naše reprezentacije. Dan je bio paklen i na svakoj pauzi obvezno smo se krijepili pivom. Zaključili smo da pivo najbolje vraća na biciklu izgubljenu tekućinu. Isto tako najbolje ispire onaj pomalo bljakast okus toplog izotonika koji ispijamo dok pedaliramo. Pravilo je da na biciklističkim turama pijemo uvijek domaće pivo, tako da smo u hladovini Šebešfok čarde i nekoj birtiji u selu Aleksa Šantić ispijali točenog Jelena.


U Subotici smo uživali u doista ugodnoj atmosferi Boss pizzerije ili već restorana, uz obilnu večeru - svinjsku koljenicu, koja nam je ostala u sjećanju još s puta prema Temišvaru. No, tu noć nismo se naspavali. Baš ispod našeg apartmana u kojemu smo našli smještaj nalazi se noćni klub, tako da smo u krevetima poskakivali u ritmovina koje je birao DJ otprilike do 4 sata.

Ujutro smo, prilično slomljeni zbog nespavanja, krenuli prema Horgošu i granici s Mađarskom. Plan je bio voziti preko Segedina do Bekeščabe (Békéscsaba), što je nešto manje od 150 kilometara. I bilo je to prilično ugodnih 150 kilometara vožnje da nije iskrsnuo mali problemčić. Naime, kako je bila nedjelja, a uz to je u Mađarskoj bio i blagdan (Duhovi), nismo mogli zamijeniti novac, pa smo tako sprženi na suncu, oznojni, prašnjavi i žedni u nekoliko navrata samo zavidno gledali kako ljudi u usputnim seoskim gostionicama bezbrižno uživaju u hladnim pićima, jer u tim birtijama nisu primali kartice, a forinti nismo imali. Pronašli smo, naravno, mjesta gdje su kartice prolazile, ponekad sjedeći s lokalcima ispred dućana s pivskom bocom u ruci.


No, treba istaknuti da smo na ovoj dionici vozili uglavnom po zavidno uređenim biciklističkim stazama. Bile su to, kako smo nazivali, biciklističke autoceste, kakvih je na ovom našem biciklističkom putovanju, pokazat će se kasnije, bilo doista mnogo.


Kada smo se nakon naporne vožnje u poslijepodnevnim satima smjestili u hotel koji smo rezervirali dan prije, zadovoljno istuširali i osvježili, onako gladne recepcionar nas je šokirao izjavom da ne zna gdje ćemo večerati jer restorani ne rade.


Kako mislite ne rade? Pa zašto ne bi radili? Osim toga, Bekeščaba nije mali grad, ima više od 60 tisuća stanovnika - uvjeravali smo ga da vjerojatno nije u pravu.


- Znate, kod nas je blagdan i uglavnom restorani ne rade - objašnjavao je recepcionar.


- Ali kod nas u Hrvatskoj nedjeljom i na blagdane restorani upravo najbolje rade - govorili smo našem domaćinu u hotelu.


Potrudio se doista okrenuti nekoliko brojeva telefona kako bi ipak pronašao jednu pizzeriju-restoran, koja je bila otvorena i u kojoj smo bar djelomično nadoknadili kalorije koje smo izgubili tog dana.

Trećeg dana u tom smo se hotelu "ubili" obilnim doručkom i nešto prije 8 sati krenuli prema Debrecinu. Čekao nas je put od nešto više od 130 kilometara. Odmah po polasku bilo nam je zbunjujuće to što je na ulicama bila pustoš. Nigdje ljudi. A onda smo doznali da je i tog dana bio blagdan i neradni dan. Krasno, ponovno nismo imali gdje zamijenili novac. No, pokazalo se kasnije, kako to i nije bio problem, jer smo na putu nailazili na ugostiteljske objekte ili trgovine u kojima se moglo plaćati karticom. I veći dio tog puta bio je odličan. Vozili smo novom biciklističkom stazom i desetke kilometara, baš kao i prethodnog dana. Sve bi bilo idealno da se nekih desetak kilometara pred Debrecinom nije dogodila nezgoda. Ivica je na jednom prolasku preko željezničkih tračnica proklizao, tako da je gadno zarulao po vrelom asfaltu, poderavši šaku, lakat, koljeno i natukavši rebra. I Siniša je iza njega pao, ali bez posljedica. Ica se onako još vruć i krvav dovezao do hotela i tek poslije dugog tuširanja hladnom vodom sanirao je ozljede. Pokazalo se poslije da su mu natučena, a možda i napukla rebra stvarala puno više problema od vanjskih ozljeda. Kako kaže, još uvijek se ne usudi pošteno nakašljati, a kihanje predstavlja pravu traumu.


Debrecin je vrlo lijep grad. Posebice centar i glavni trg. Moram priznati da nas je oduševio, premda smo to realno i mogli očekivati s obzirom na to da je po veličini drugi mađarski grad s oko 210 tisuća stanovnika. Čitavo kasno poslijepodne i večer proveli smo u središtu, odmarajući se nakon večere uz hladno pivo. I, da, konačno smo na bankomatu mogli podići forinte.

Sljedećeg jutra krenuli smo prema našem cilju - ukrajinskom Užgorodu udaljenom prema karti nekih 150 kilometara. Pokazat će se da je to bilo vrlo optimistično očekivanje napora koji nas čekaju toga dana. Kao da je od onog Icina pada sve krenulo naopako. Odmah nakon polaska naišli smo na problem - Sinišin bicikl imao je kvar koji sami nismo mogli otkloniti. Morali smo na servis. Sreća je bila što smo se još nalazili u gradu i što je, konačno, bio radni dan. Servisna radionica koju smo pronašli otvarala se u 9 sati, a premda je popravak obavljen relativno brzo, krenuli smo iz Debrecina oko 10 sati. Ubrzo nakon izlaska iz grada bili smo prisiljeni voziti magistralnom cestom na kojoj je bio zabranjen promet biciklima. No, nismo bili jedini za koje je ta cesta bila zabranjena. Svako malo bilo je uz cestu dama koje se bave najstarijim zanatom.


Divan je bio trenutak kada mi je na toj brzoj cesti puknula guma. Mijenjao sam ju na obližnjem parkiralištu. Utješno je bilo što je tu bio štand s domaćim jagodama i trešnjama. Ica, koji inače ne jede jagode, kaže da u životu nije jeo bolje jagode od tih. Kada smo nastavili vožnju - novi šok. U jednom trenutku ta se magistralna cesta negdje prije Nyíregyháze pretvorila u autocestu. Strašno, već smo vidjeli mađarske vijesti o četvorici ludih Hrvata koje je policija privela zbog toga što su se biciklima vozili autocestom. Na svu sreću, to je kratko trajalo tako da smo ubzo na prvom križanju sišli s te brze ceste i put nastavili preko okolnih sela. Držali smo dobar ritam i vozili prilično brzo, tako da smo nadoknadili izgubljeno vrijeme. I vožnja kroz prilično lijep krajolik bila je ugodna. Zadovoljstvo je raslo s približavanjem granici. Prošli smo kroz cijelo mjesto Zahony, posljednje s mađarske strane granice i na izlasku iz sela izbili pred sam granični prijelaz. I gorko se razočarali kada nam je mađarski policajac u Zahonyu pojasnio da u Ukrajinu možemo ući, ali preko nekog drugog graničnog prijelaza.
Kako smo ipak ušli u Ukrajinu i kako je bilo u Užgorodu te na povratku kući, opisat ćemo u idućem nastavku. (Fotografije: Ivica Korman/Igor Mikulić)