TvObzor
NAJPOPULARNIJA TELEVIZIJSKA NIZANKA UPOZORAVA I OPOMINJE

Gorki Čornobilj
Objavljeno 5. srpnja, 2019.

Nije televizijska nizanka o nuklearnoj katastrofi koja je izbila u Čornobilju 1986. slučajno proglašena najboljim takvim uratkom svih vremena, u trenutku kada svijet ponovno tone u nestabilnost, Amerikanci prijete Iranu bombardiranjem njegovih nuklearnih postrojenja, a najveće nuklearne sile odbacuju sporazume o ograničenju nuklearnog naoružavanja.

Moć televizije
Svaka čast kvaliteti televizijske nizanke kojoj su poznavatelji prilika u bivšem Sovjetskom Savezu pronašli tek rijetko bitno odstupanje od stvarnih zbivanja, ipak presudio je strah od moguće uporabe nuklearnog oružja. Nažalost, svijet se ničemu nije naučio, a od bacanja atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki 1945. godine prošlo je jako dugo vremena zbog čega je strah od ubojitog radioaktivnog zračenja, koji je za većinu ljudi postao puka apstrakcija, proteklih desetljeća netragom nestao. Svi oni koji se užasavaju nuklearnog holokausta što kao Damoklov mač prijeti čovječanstvu, mogu biti do neba zahvalni izumu televizije. Naime, ovaj medijski format pokazao se zahvalnim sredstvom u borbi protiv političkih jastrebova i vojno-industrijskih lobija u njihovom poigravanju s atomskim naoružanjem i mogućnošću njegove uporabe u geopolitičkim i vojnim obračunima u svijetu.

Sjetimo se samo glasovite televizijske drame “Dan poslije” (“The Day After”) iz 1983., jednog od najvažnjih i najslavnijih uradaka tog tipa u povijesti, koji je u jeku Hladnog rata temeljito uzdrmao svjetsku javnost te svojom brutalnom sugestivnošću utjecao na savjest mogućnika u oba suprotstavljena svjetska vojna i ideološka bloka. Rezultat prikazivanja tog sablažnjivog igranog filma na Zapadu i Istoku koji je zorno pokazao kakve bi bile posljedice otvorenog atomskog sukoba između NATO-a i tadašnjeg Varšavskog ugovora bilo je odustajanje od utrke u nuklearnom naoružavanju ovjekovječenog potpisivanjem sporazuma između dvojice velikih državnika 20. stoljeća, Ronalda Reagana i Mihaila Sergejevića Garbaćova (Gorbačova). U atmosferi obostranog približavanja naposljetku je došlo i do rušenja Berlinskog zida.

Naravno, i u slučaju televizijske nizanke engleskog naziva “Chernobyl” našla se prava vojska osporavatelja. Mogli smo tako čuti mišljenje jednog našeg znanstvenika iz dijaspore kako nizanka vrvi stereotipima o “Sovjetskom Savezu, Slavenima i istočnoj Europi”. Zanimljivo, takvo mišljenje ne dijele vrhunski autoriteti za ovu temu. Ugledna američko-ruska novinarka Masha Gessen napisala je sjajan članak u časopisu Newyorker (prijevod teksta može se pročitati na srpskom portalu Peščanik) koji izričito hvali opisivanje depresivne situacije u Sovjetskom Savezu. Valja pročitati i intervju s uglednim američkim povjesničarom ukrajinskih korijena Serhijem Plokhyjem objavljenim na portalu Hromadske International. Njegova knjiga o toj katastrofi “Chernobyl: History of a Tragedy” objavljena lani jedan je od najkompletnijih i najuzbudljivijih tekstova na ovu temu. Ni on ne vidi da autori ismijavaju sovjetski režim koji je ubojitu kataklizmu skrivao ne samo od svijeta nego i od vlastitih građana. Ipak, najveći spomenik nesretnim žrtvama nuklearne eksplozije iz 1986. napisala je bjelaruska književnica Svjatlana Aleksijevič (u domovini njezine majke, Ukrajini, autoričino ime izgovaraju Svitlana, a u Rusiji, zemlji čijim jezikom piše, nazivaju je Svjetlana), opisavši tu tragediju riječima njezinih sudionika. Ako niste ranije kupili svoj primjerak (autora ovoga teksta dopalo je beogradsko izdanje u nakladi Lagune), njezino remek-djelo “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” nećete skoro pronaći u knjižnici zbog velike navale. Lijepo je primijetiti da Osječani čitaju.

Robovi engleskog
Aktualiziranje ove nesreće ponovno je pokazalo hrvatske jezične i kulturološke predrasude kada je riječ o našoj braći Slavenima i istočnoj Europi. Svaka čast engleskom jeziku, ali grad u čijoj se blizini dogodila katastrofa zove se Čornobilj, a ne “Černobil” kako uporno čitamo i slušamo u hrvatskim medijima. Bilo bi dobro konačno naučiti tu lekciju i ne ponižavati se u neznanju. Rusi taj grad nazivaju Černobilj, i otuda sva zabuna. Na oba jezika ta riječ označava biljku od koje se spravljaju alkoholni napitci pelinkovac i absint. Nazdravlje! Inače, glazbu za ovu nizanku napisala je islandska glazbenica Hildur Harðardóttir. Skladbu “Vičnaja pamjatj” (hrv. Pokoj vječni) izvodi Ljvivski gradski zbor Homin sablasnom elegancijom.
Draško Celing
Možda ste propustili...

PRIČA O NAJPOZNATIJEM OPERNOM PJEVAČU SVIH VREMENA

Glas. Čovjek. Drama. Legenda.

TELEFON TEL AVIV: DREAMS ARE NOT ENOUGH (GHOSTLY INTERNATIONAL)

Snovi su lijepi i kad su ružni