Vezani članci
TEMA TJEDNA: FATALNA PRIVLAČNOST POLITIKE (II.)
INTERVJU: DENIS AVDAGIĆ
Kad se Ronald Reagan kandidirao za guvernera Kalifornije, glavnina tadašnjih američkih medija zbijala je šale ne uzimajući ozbiljno njegovu nakanu. Prije ulaska u politiku Reagan je radio kao sportski komentator, filmski glumac u Hollywoodu i predsjednik američkog Ceha filmskih glumaca (Screen Actors Guild). Početkom šezdesetih godina prešao je iz Demokratske u Republikansku stranku i 1966. godine pobijedio na izborima za guvernera Kalifornije s konzervativnim gospodarskim i socijalnim programom.
No, koliko god sve to bilo impresivno postignuće, Reaganova najava da će se kandidirati za predsjednika SAD-a izazvala je još veću nevjericu, a kod Demokrata i konsternaciju mogućnosti da glumac B-filmova postane najmoćniji čovjek u Americi i svijetu. Reagan je na predsjedničkim izborima 1980. godine uvjerljivo pobijedio demokratskog predsjednika Jimmyja Cartera. Ostalo je povijest. Reagan je stekao poštovanje i pokazao se kao jedan od najvećih američkih predsjednika.
Trideset godina nakon Reagana, Sjedinjene Američke Države imaju u Bijeloj kući Donalda Trumpa! I njegov je slučaj posebna priča, čak i nevjerojatnija od one "Ronnija iz Hollywooda". Ni Trumpu nisu davane nikakve šanse niti da bude kandidat Republikanaca za predsjedničke izbore 2016., a kad je to u konačnici postao, samo su najveći fanovi "biznismena šašave frizure" vidjeli kao pobjednika nad tada moćnom demokratkinjom Hillary Clinton. I onda je Donald Trump postao 45. predsjednik SAD-a!
To su samo dvije najpoznatije, od niza drugih sličnih ili manje sličnih (ne)vjerojatnih priča kako politički anonimci i amateri postaju predsjednici, premijeri, šefovi stranaka, gradonačelnici, guverneri, senatori, kongresmeni i što sve ne u širokoj lepezi političkih scena ne samo SAD-a nego i drugdje u svijetu. Drugim riječima, da se netko doslovce iznenada (Macron, recimo!) pojavi kao jak igrač na političkoj sceni svoje zemlje, više nije nikakvo čudo. Politika je naime odavno umijeće mogućeg, kako kaže stara otrcana fraza. Jednako tako nije više čudo da se i danas netko iz posve drugog društvenog okružja probije do najvišeg i najmoćnijeg mjesta u političkoj vlasti, bilo da je glumac i zabavljač poput nekada Reagana, bilo da je poslovnjak koji s politikom neme puno veze, poput Trumpa. Primjerice, slučaj Volodimira Zelenskija također je spektakularan jer je taj ukrajinski komičar, apsolutni početnik u politici, takoreći preko noći postao predsjednik Ukrajine!
TAMBURANJE I GUSLANJE
I sad dolazimo na domaći teren. U Hrvatsku, koja se nakon izbora za Europski parlament proteklih dana "zabavlja" s predstojećim predsjedničkim izborima i kandidatima za stolovanje na Pantovčaku sljedećih pet godina od siječnja 2020. Pritom je nakon prvog udara Milanovića i ushićenja glavnine mainstream medija njegovim uskrsnućem, interes za "predsjednika s karakterom" donekle splasnuo jer se oglasio onaj za kojim se također žeđalo - Miroslav Škoro, glazbenik, pjevač, zabavljač, kažu i sposoban poslovnjak, uglavnom "faca od formata" na estradnoj i široj društvenoj sceni. Usto je i kum Marka Thompsona Perkovića, što je u ovoj priči (ne)bitno, ali valja spomenuti i tu činjenicu, jednako kao i činjenicu koju u općoj medijskoj halabuci neki posve zaboravljaju - Škoro nije politički analfabet, naprotiv, bio je aktivan u politici 90-ih, čak je obnašao i dužnost konzula RH u Pečuhu. I to valja istaknuti.
To, pak, da je prije svega glazbenik (i Slavonac - "ne dirajte mu ravnicu", naravno!), u određenoj ga mjeri stavlja u sličnu poziciju Reagana kad je iz filma prelazio u politiku. Kontekst je naime sličan - zabavljač želi biti predsjednik - premda i različit u onoj mjeri u kojoj se Osijek, Slavonija i Škorina glazba razlikuju od Los Angelesa, Kalifornije i Hollywooda. Škoro dakle nije Reagan, jednako kao što primjerice Kolakušić nije Trump (sudstvo i biznis nisu isti "par rukava"), da o komičnoj Pernarovoj kandidaturi i ne govorimo, makoliko ona možda podsjeća na slučaj Zelenskija.
OD GRKA DO HRVATA
Ukupno uzevši, s Milanovićem i Škorom, kao za sada glavnim protukandidatima Kolindi Grabar-Kitarović, te iz pričuvne pozicije Kolakušićem, ali i Pernarom kao autsajderom, predziborna kampanja bit će i više nego zanimljiva i svašta je u njoj moguće. Vrlo je izvjesno da će sve podsjećati na utrku ispod prepona, a ne s preponama, s obzirom na moguća podmetanja, crnilo i žutilo u kampanji. Prvi krug bit će vjerojatno rasipanje glasova između Grabar-Kitarović, Milanovića, Škore i Kolakušića, a prava vatra uslijedit će u neizbježnom drugom krugu, za koji većina analitičara drži da će se KGK suprotstaviti ili Milanović ili Škoro. No prije početka službene kampanje možda se za utrku prijave i Milan Bandić i još netko, dok se nezavisni Marko Vučetić, koji je još lani istaknuo "uvjetnu" kandidaturu uz potporu D. Orešković, za sada ne oglašava. Čini se da su mu "gusle neuštimane"!
U cijeloj toj medijskoj galami oko utrke za Pantovčak nekako se "zagubila" još uvijek aktualna predsjednica Republike Hrvatske - Kolinda Grabar-Kitarović. Njezino odgađanje da objavi svoju kandidaturu, a potporu HDZ-a nedvojbeno ima, javnost, posebno medije, sve više iritira. KGK vjerojatno "važe" situaciju i uz svoje savjetnike pomno planira tajming kad bi joj se obznana da kreće po drugi mandat najviše isplatila. Ili je u pitanje nešto drugo, treće... znat ćemo uskoro. Zapravo sve ovo pišemo ne zbog samih predsjedničkih izbora i konkretnih kandidata, o kojima možete sve čitati i sve vidjeti u drugim medijima, tiskanim i elektronskim, nego zbog jednog drugog fenomena kad se radi o politici i političarima, starog koliko je stara i politika sama, još tamo od stare Grčke, preko starog Rima, do francuske revolucije, europskog parlamentarizma i američke demokracije. Politika se naime osim na pragmatiku (zanat, posao), može svesti i na sociologiju (društveno uređenje), filozofiju (teorija), komunikologiju (image) i u konačnici na psihologiju, koja je i najzanimljivija, napose političku psihologiju. A o tom je području dr. sc. Ivan Šiber između ostalog zapisao i ovo: "Politička psihologija istražuje psihološke aspekte političkih pojava i političke aspekte psiholoških pojava. Politička psihologija određena je političkim fenomenima: što politika postaje rasprostranjenija u nekom društvu i što je veća angažiranost pojedinaca u političkim procesima, to je veće i područje političke psihologije. Drugim riječima, razvoj društva i uloga pojedinca i drugih društvenih agregata kao nositelja političke akcije određuje i domenu političke psihologije". (Za šire pojašnjenje pogledajte rad Ivan Šiber: Razvoj političke psihologije u Hrvatskoj). Nešto pojednostavljenije, ali ništa manje sadržajno, psihologiju politike i političara, ali i njihov image u javnosti, tumači psihologinja Mirjana Krizmanić: "Politika traži talente, stav i cjelovitost. Karizma s odijevanjem i ljepotom nije ni u kakvoj nužnoj vezi. Karizma je nešto što netko posjeduje ili ne. S njome se rađa baš kao što se svaki talent stječe rođenjem. Netko može biti katastrofalno odjeven i biti aposlutno karizmatična osoba." Krizmanić još dodaje: "Današnji političari nemaju dovoljno vremena naučiti sve što bi ih činilo cjelovitim osobama. Vrijeme ih melje, pa se njihove naučene rečenice vrlo brzo mogu prozreti, zbog čega ne djeluju uvjerljivo. Naravno da s njima rade timovi ljudi, ali sve to funkcionira kratkotrajno. Ako njihov govor traje dugo ili pak potraju duže na sceni, iz njih izlazi njihova prava narav. Da bi se nešto temeljito kod nekoga promijenilo, moralo bi se raditi dugoročnije, a za to se danas nema vremena. Vjerujem da i oni sami to ne žele, jer se ne žele mijenjati. Političari obično o sebi imaju visoko mišljenje", zaključila je Krizmanić u komentaru za Novi list prije četiri godine, aktualnom i danas.
Kako god bilo, poučno je za kraj spomenuti još jedan primjer u kontekstu bliskosti politike i masovne popularne kulture. Radi se o slavnom Arnoldu "Terminatoru" Schwarzeneggeru, koji je nakon dva mandata guvernera Kalifornije (nije rođen u SAD-u, pa se nije mogao kandidirati za predsjednika!), vrativši se na film, izjavio: "Iskusio sam neke stvari dok sam bio guverner koje su mi pomogle u glumi. Politika me učinila boljim glumcem!"
BIRAČI ODLUČUJU
Naravno da ne postoji neki konačan, cjelovit odgovor na pitanje što tjera ljude da ulaze u politku, pa makar u njoj, politici, brzo izgorjeli ili pak igrali sporednu ulogu. Puno tu naime faktora treba uzeti u obzir, od idealističkog pristupa "rada za opće dobro" preko politike kao profesionalnog odabira, do isprepletenosti politike i biznisa (u RH slučaj Mikšić, u SAD-u slučaj Trump!) te naposlijetku do referenci tipa "politika je bolest u kojoj bolesnik tvrdi da je zdrav, a svi drugi bolesni oko njega". Što se pak amatera tiče, zalutalih u olujno more politike, mudra latinska poslovica kaže: "Apsurdno je da nad drugima vlada onaj koji ne zna vladati nad samim sobom." Netko se tu lako može prepoznati, ali neće, jer želi (žele) biti u hladovini Pantovčaka!
A za glasače koji dvoje koga izabrati za časnu funkciju predsjednika Republike Hrvatske, evo poruke Georgea Jeana Nathanea, američkog pisca, novinara i kazališnog kritičara: "Loši političari bivaju izabrani zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore!"
Piše: Darko JERKOVIĆ
(Ne)moguće ustavne promjene
Od svega što su za sada u svojim obraćanjima javnosti izrekli pojedini kandidati (KGK tu ne računamo, jer i dalje glede svoje kandidature ništa konkretno ne govori), bilo da se radi o Milanoviću, Kolakušiću, Pernaru i odnadavno Škori, najveću pozornost pravnih stručnjaka izazvala je najava ustavnih izmjena glede funkcije predsjednika RH, za koje se Škoro zauzima. S tim u vezi dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, navodi kako je točno da imamo neposredan izbor predsjednika države, kao i da njegov mandat proizlazi iz volje naroda, a da su ovlasti iz parlamentarnog sustava. “Model je neobičan, ali znamo zašto je takav”, rekla je Barić te dodala: “Takav je zato što smo imali iskustvo s pretjeranim korištenjem ovlasti predsjednika države.” Na Škorine izjave o promjeni Ustava reagirao je i dr. sc. Branko Smerdel, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu Zagreb, koji je na svom Facebooku profilu napisao: “Ni jedan kandidat ne zna za kakvu se funkciju natječe! Ne znaju Ustav, ni kako se on mijenja. Tužno je što im to uopće ne škodi!” I politolog Anđelko Milardović ističe da Škorini prijedlozi idu u smjeru ustavnih promjena i jačanja uloge predsjednika, kakvu smo imali u vrijeme Tuđmana.
DAVOR GJENERO
POSVE JE JASNO PREPOZNATLJIVO TROJE KLJUČNIH KANDIDATA
U utrku za Pantovčak uključio se i Zoran Milanović, sa sloganom "Predsjednik s karakterom".
Vaš komentar?
- Vidjet ćemo kako će biti strukturirana Milanovićeva kampanja. Slogan može biti i pokušaj strategije smanjivanja štete, jer je svima jasno da je Milanoviću njegov karakter prznice, svadljivca i osobe s nedostatkom empatije i razumijevanja za druge ozbiljna mana u kampanji. Na čas se učinilo da to razumije i sam, kad je rekao da ja on sam sebi najveći neprijatelj u kampanji. Ako birači budu racionalno odlučivali o izboru predsjednika, shvatit će da je za tu funkciju nužna koncilijantnost, sposobnost nalaženja kompromisa, smanjivanja konflikata u društvu i sposobnost stvaranja takvog autoriteta koji omogućuje upravljanje u neočekivanim krizama. Isto tako, od predsjednika se očekuju diplomatske sposobnosti, izgradnja međunarodnih mreža suradnji i kontakata. Iz prethodne karijere znamo da Milanović ni za što od navedenog nije sposoban, da ne smanjuje konflikte, nego da ih zaoštrava, da ne pristaje na kompromise, nego ustraje u svojim koncepcijama, čak i kad ga vode u slijepu ulicu, da ne poštuje međunarodno preuzete obveze, da ne komunicira s kolegama i nema elementarne diplomatske socijalne vještine.
ŠKORIN PLAN
Što je u političkoj areni promijenila kandidatura Miroslava Škore?
- Mnogo toga. Već prvim istupom Miroslav Škoro je pokazao da nije tek neki "estradni kandidat", nego da je u kampanju ušao vrlo pripremljeno, s jasno definiranim policy planom. Jasno je definirao da želi ponešto proširiti ovlasti koje predsjednik ima, ali nije ostao tek na tome da kaže da bi u Saboru trebalo skupiti dvotrećinsku većinu za te promjene, nego je jasno definirao kako bi ih proveo. Njegov prijedlog zakonodavnih referenduma nalik je na praksu vladavine Charlesa de Gaullea, koju u političkoj teoriji nazivaju "plebiscitarnom demokracijom". Afirmacijom referenduma kao sredstva poluneposredne demokracije Škoro zagovara i model koji može biti prihvatljiv nekim od nevladinih organizacija koje su prikupljale potpise za referendum za promjenu Ustava i poništenje Istanbulske deklaracije, ali njegov prijedlog može biti zanimljiv i centristički orijentiranim građanima. U Škorinu prijedlogu uloga predsjednika slična je onoj kakvu je de Gaulle definirao, kao nadstranačke osobe koja "predstavlja duh naroda" i prema unutra i prema van. Škorini prijedlozi bitno mijenjaju odnose u političkoj areni, jer otvaraju prostor za ozbiljan razgovor, koji ne bi bio stranački limitiran, koji može biti racionalan i koji može pridonijeti razvoju nacionalne političke kulture. Već to je dovoljno da Škorinu kandidaturu pozdravimo kao korisnu.
DOBRA TAKTIKA
Kolinda Grabar-Kitarović, zašto kalkulira s ozbnanom kandidature?
- Predsjednica Republike još je u mandatu i njoj nije u interesu da pristane na to da se kampanja već sad otvori. Da na to pristane, morala bi se već sada odreći sadržajnog dijela predsjedničke uloge, i od sada do prosinca ove, odnosno siječnja iduće godine, samo tehnički obavljati predsjednički mandat, a stvarno biti u kampanji. Njoj je u interesu kratka kampanja u kojoj će moći predstaviti svoje uspješno predsjedništvo, prije svega međunarodno-političke uspjehe, a nije joj cilj da se ni njezina uloga, ni uloga institucije Predsjednika Republike dodatno problematizira tijekom kampanje. Njezin položaj u kampanji je s jedne strane povoljniji od položaja njezinih konkurenata jer iza sebe ima odrađen mandat, uspješno prije svega na međunarodnom polju, ali zato ima i mnogo više "mekih trbuha", odluka koje je moguće interpretirati na različite načine. Zato joj nije cilj da kampanja traje predugo i da njezini konkurenti dobiju priliku da je dezavuiraju, pozivajući se na njezine odluke koje oni smatraju štetnima ili pogrešnima.
Kolakušić, kakve se njegove šanse?
- Mislav Kolakušić u ovim će izborima biti u poziciji u kakvoj je bio Ivan Vilibor Sinčić prije pet godina, bit će glavni protusistemski kandidat, glavni kritičar prakse dosadašnje predsjednice, Vlade, ali i ostalih protukandidata za funkciju predsjednika Republike. S takvog položaja moguće je osvojiti desetak posto glasova i biti najviše treći, a realno je četvrti kandidat po snazi.
TROJKA ILI ČETVORKA
Vratimo se još malo aktualnom Škori. Može li on svojom pojavom i svojim programom biti konkurencija predsjednici Grabar-Kitarović, ali i Milanoviću?
- Za sada je Miroslav Škoro još uvijek prepoznat prije svega kao kandidat desnice, dakle onog političkog polja koje je prije pet godina predstavljao profesor Milan Kujundžić. Potencijal njegove kandidature mnogo je veći, i on može privući dio birača centra, upravo onih koje bi aktualnoj predsjednici rado oteo Zoran Milanović. Škoro se obraća i onima koji u proteklom izbornom ciklusu nisu glasali, a vidjet će se hoće li koga od njih privući da iziđe na izbore. Desnica i desni centar imaju ograničen kapacitet, i iz tog polja samo jedan od kandidata može računati na drugi krug, za razliku od Milanovića, kome je kao jedinom relevantnom kandidatu ljevice drugi krug praktički siguran.
Parnar i ostali, jesu li u startu već gubitnici?
- Predizborna arena uglavnom se oblikovala i jasno je prepoznatljivo troje ključnih kandidata, do neke mjere i četvrti, ali on neće igrati tako važnu ulogu. Za ostale je sudjelovanje u predsjedničkoj utrci besmisleno, jer ne postoji mogućnost takvog obrata, koji bi nekog petog mogao dovesti u središte političkog života i izbornog nadmetanja.
(D.J.)IVAN TANTA
IMATI KARAKTER ILI FEŠ LINIJU GOTOVO JE JEDNAKO
Utrka je počela, grozd raznih kandidata za mjesto na Pantovčaku počeo je objavljivati urbi et orbi svoju kandidaturu. Većina ih to radi iz prijeke potrebe da napokon pomogne ovom napaćenom narodu jer mu je, sasvim razvidno, potreban dobri pastir koji će ga povesti.
Čitajući Ekermanove razgovore s Goetheom, uočit ćete sentencu u kojoj Goethe kaže, parafraziram, da nema pametnog naroda, narod ne odlučuje glavom, nego srcem. To će reći da je potrebno narodu se svidjeti. Dakle, kandidati, tako i kandidatkinje, trebaju biti fajn apetitlich, zgodni, opaljeni od sunca, lijepo našminkani, ugodna glasa i primjerenog stasa, pa makar i bili na vidljivoj dijeti. Narod će tada reći: "Kako je lijep…, a pametan… baš lijepo zbori!" a to zborenje i odlučivanje naroda možda najbolje možete uočiti u Shakespeareovu Gaju Juliju Cezaru, u kojem Brut i Marko Antonije sa sasvim suprotnih stajališta govore Rimljanima o Cezaru i, naravno, narod vjeruje obojici. Imati karakter ili feš liniju gotovo je jednako.
SLUČAJNI KANDIDAT
Usamljeni kandidat (usamljen, jer je svoju kandidaturu obznanio sasvim sam, a čini se da ima i disonantnih tonova u samoj stranci iz koje potječe nagnuće da ga se instalira kao predsjednika) već je jednom na konferenciji za medije izrekao rečenicu u kojoj je rekao da su njegove ambicije zadovoljene činom preuzimanja kormila hrvatske vlade. Dakle, ili je onda lagao ili sada laže. Možda je izraz previše grub, ali u svakom slučaju govori više o nekarakternosti kandidata koji bi mogao ispasti "slučajni" kandidat. Uostalom taj je isti kandidat imao petlje izjaviti, citiram: "Najbolji državnici dolaze na najzahtjevnije poslove u pravilu nespremni jer niste nikad ni svjesni što vas sve čeka." Ako još uvijek vjeruje u svoje riječi, dakle ako vjeruje da je najbolji državnik, i ako je siguran da je nespreman, ne čeka nas ništa dobroga. Uostalom, na Google upišite pojam "zoranizmi", pa do mile volje čitajte duboke misli današnjeg kandidata dok je bio predsjednik vlade.
UMILNI GLASOVI
Ni Kolakušić, ni Pernar, a bogme ni Škoro nisu idioti, iako bi se za neke od njih to moglo reći. Ne želim vrijeđati, ali ovaj pojam sam upotrijebio jer se odnosi na osobe koje se bave samo sobom i svojim stvarima. Pojam je nastao u staroj Grčkoj i dio je pojmovnika političke komunikacije, a poslije su ga preuzeli psiholozi i psihijatri. Dakle, među ovom trojicom ima i takvih jednako kao što ima i omnipotentnih koji već sada na samom početku utrke znaju recepte za rješenje svih naših problema, ne znam samo bi li upotrijebili vitamin C ili se postavili na sve relevantne funkcije u vladi i državi ili bi samo, poput jednog aforizma, upitali čvrstu ruku od čega je očvrsla. Od navlačenja čizama! - odgovori ona.
Pernar je pogreška koja će uzeti nekoliko glasova od istih takvih pogrešaka i o tome se nema više što reći. Kolakušić, ako nije šaljivdžija, onda neka ode u Bruxelles i u miru zarađuje dobru plaću, a Škoro je populist koji umilnim glasom vabi i prijeti.
MREŽE ZA LOV
Ta prijetnja u svilenim rukavicama završava nešto poput: "Predložit ću referendum, pa ako ga ne prihvate, da mi je vidjeti tko će se suprotstaviti ovom narodu!" Iskreno vjerujem da nam je svima na ovim prostorima dosta ratova i sukoba i zazivanja osveta i ispravljanja krivih Drina, Sava i Una i ne treba nam nitko tko će nas uvjeravati da su svi političari lopovi jer, ako jesu, znači da ih treba sve potamaniti. Čudna je to teza jer zaziva na čitanje knjige Gustava Le Bonea o Revoluciji masa i naroda (za pobližu elaboraciju o tome ovdje nemamo mjesta), a podsjetimo se, narod ne razmišlja glavom, nego srcem.
Donald Trump krenuo je u kampanju godinu i pol ranije između ostaloga i zato što je Amerika velika zemlja. Govorim i u geografskom i u svakom ostalom smislu. Koliko god i što god o njemu mislili, Trump je trouble maker svjetske politike i kao takav zna da je za neke stvari potrebno vrijeme, a to se ponajviše odnosi na kampanju. Naime, on svoju kampanju vodi ponajvećma na mrežama. U nas je na mreži najviše Kolakušić jer se služi mrežnom analitikom kako bi odredio smjer kampanje, isto je vidljivo i kod Škore. Obojica znaju kako to raditi, odnosno imaju ekipu koja se razumije u posao. Pitanje je samo koliko obraćaju pozornost na činjenicu da je hrvatski izborni korpus uglavnom starija populacija te stoga ima najviše onih koji ne komuniciraju na mreži. Međutim stariju populaciju jako privlače pikanterije poput teorija zavjera i socijalnog voajerizma, drugim riječima socijalna patologija, a na to se svodi naša mjesečnica, odnosno kampanja od mjesec dana.
KALKULIRANJE
Predsjednica još nije rekla svoje o kandidaturi. Nisam uvjeren da je riječ o pukoj pristojnosti, nego mi se čini da je riječ o kalkulaciji o mogućim mjestima u EU. Naime, sjetimo se da je predsjednica već jednom iznenada otišla kada je iz SAD-a, gdje je bila veleposlanica, otišla za pomoćnicu tajnika NATO-a. Sada imamo sličan scenarij. Duboko sam uvjeren da je predsjednica iskrena i duboko moralna osoba koja ne pledira na igru sjedenja na dvije stolice. Doduše, nije uspjela ostvariti baš sva svoja obećanja, recimo nismo postali najbogatija zemlja Europe, ali to ipak nije zbog nje, nego zbog nekih drugih faktora na svjetskoj sceni. Dodvoravanje desnici bilo bi za nju Sizifov posao jer joj je ta socijalna skupina u Hrvatskoj okrenula leđa. Oni imaju nova lica. Predsjednici preostaje ili da krene nekim novim vodama svjetske politike ili da se časno povuče. Novi mandat teško će osvojiti jer će se glasovi njezina politička spektra rasuti.
Naša se politička scena neće bitno promijeniti jer se neće promijeniti izborno tijelo, a ono je polupismeno, neobrazovano i do srži predano populistima, lijepim pričama, obećanjima i vječnom kukanju kako su nam drugi krivi za sve!
Piše: Ivan TANTA