Vezani članci
TEMA TJEDNA: DIGITALNA TRANSFORMACIJA HRVATSKE (I.)
INTERVJU: PHILIP VRANEŠIĆ
Živimo i radimo u tehnološki oblikovanom okruženju, u kojem računala, mobilne komunikacije, informacijsko-komunikacijske tehnologije, tj. digitalne tehnologije, vrlo brzo mijenjaju naš svijet. Promjene ne doživljavaju samo pojedini proizvodi, mijenja se i način poslovanja poduzeća, ali i način funkcioniranja i djelovanja društvenih organizacija, pa i društva u cjelini - kaže dr. sc. Ivan Strugar, profesor s Ekonomskog fakultet Zagreb, te dodaje:
DIKTAT TRŽIŠTA
- Pojam digitalne transformacije u tom smislu obuhvaća svjesnu promjenu načina organizacije, rada i poslovanja i poduzeća, ali i društvenih organizacija koji se provodi intenzivnim korištenjem digitalnih tehnologija. Digitalnu transformaciju nameće tržište, dakle konkurencija s jedne strane, ali i intenzivni razvoj digitalnih tehnologija. Konkurencija na tržištu prisiljava poduzeća da stalno smanjuju troškove proizvodnje postojećih proizvoda, unaprjeđuju i inoviraju stare proizvoda, ali i da brzo uvode potpuno nove proizvode.
Svjetska tržišta sve su povezanija i sve su brže podložna promjenama, pa tako i naše.I u našoj zemlji nemali broj poduzeća, pogotovo privatnih, pod pritiskom strane i domaće konkurencije uključuje se u te procese digitalne transformacije. Napredak je dakle očit, ali i u nas je brzina provođenja tih promjena vrlo različita i ovisi o segmentu tržišta i grani u kojoj poduzeće posluje, kao i o konkurenciji. Načelno poduzeća, pogotovo privatna, u Hrvatskoj sve brže reagiraju na tehnološke i tržišne promjene, ali, gledajući u cjelini, ne možemo još biti zadovoljni tempom ovih promjena u Hrvatskoj jer još uvijek u cjelini znatno zaostajemo.
Vaš komentar na najnovije izvješće o DESI-ju koji je objavila Europska komisija?
- Među 28 država članica EU-a, prema DESI-ju, Hrvatska zauzima 22. mjesto, dakle na začelju. Ono što je mnogo važnije od trenutne pozicije je trend, a tu ne pokazujemo neke znakove znatnijeg napretka. Na žalost, premda smo se pomaknuli za dva mjesta u odnosu prema prošloj godini, cijelo se vrijeme vrtimo oko tog 20. mjesta, rastemo, ali rastu i drugi, tako da nikako da znatnije napredujemo. Mi možda imamo osjećaj da napredujemo, da smo bolji, ali očito je da i drugi napreduju. Možemo to uporediti sa sportskim natjecanjem, ako se želiš popravit,i tj. biti bolji od drugih, a već sada pomalo zaostaješ, onda se moraš mnogo više truditi i ulagati od onih koji su ispred tebe, jer ih moraš i stići, ali i prestići, a mi to, na žalost, ne ulažemo dovoljno. DESI je indeks koji se sastoji od niza indikatora, i u tom je smislu dakako zanimljivo vidjeti gdje smo relativno dobri, a gdje loši. Što se tiče indeksa ljudskog kapitala, ostvarili smo pomak za jedno mjesto jer se povećao broj osoba s diplomom iz IKT područja na 3,3 %, ali i iz STEM područja (prirodne znanosti, tehnologija, inženjerstvo, matematika) na 1,7 %.
U kategoriji sklonosti građana upotrebi internetskih usluga iznad smo prosjeka EU-a te i dalje rastemo, pa smo sada 11. u EU-u, a i drugi smo u EU-u po čitanju vijesti.
U području e-uprave ostvarujemo napredak, ali spor, pa smo i dalje na 25. mjestu. Broj korisnika sustava e-uprave veći je od prosjeka EU-a, ali nije ostvaren napredak u pružanju tih usluga. Ostvarujemo dobre rezultate glede usluga e-zdravstva (deseto mjesto) i glede e-recepta (šesto mjesto).
JOŠ SMO NA ZAČELJU
Prema mnogim analizama, Hrvatska slabo stoji s razvojem napredne infrastrukture, no u nekim područjima ipak idemo naprijed. Kakva je situacija na telekomunikacijskom tržištu...?
- Pitanje infrastrukture je, na žalost, pitanje koje je u domeni države, dakle politike, a kod nas se gotovo potpuno zanemaruje. Upravo ta komponenta DESI-ja za Hrvatsku je loša, jer smo po povezivosti, pokrivenosti i dostupnosti širokopojasne veze u ruralnim područjima praktično cijelo vrijeme čvrsto na začelju, doslovce predzadnji u Europi, a iza nas je još samo Grčka.
Slaba je pokrivenost brzom i ultrabrzom širokopojasnom vezom, a cijene za (brzi) širokopojasni pristup su visoke (indeks cijena širokopojasnog pristupa iznosi 63, a prosjek EU-a je 87). Posljedično, niska je i potražnja za brzim širokopojasnim pristupom (14 %), ali je i niska razina korištenja interneta.
Da bi stvarna slika bila jasnija, treba taj podatak o visokoj cijeni širokopojasnog pristupa treba staviti u korelaciju sa standardom i prihodima stanovnika Hrvatske u odnosu prema prosjeku standarda EU-a. Koliko je indikator povezivosti važan, pokazuju i sljedeći podatci iz izvješća o DESI-ju. Finska, Švedska i Nizozemska najnaprednije su digitalne ekonomije u Europi, ali one su i vodeće upravo i po indeksu povezivosti. Možemo, dakle, zaključiti da je mogućnost digitalne transformacije ekonomije i društva čvrsto povezana s kvalitetom i dostupnošću širokopojasne infrastrukture.
Situacija na telekomunikacijskom tržištu u Hrvatskoj nije konkurentna koliko bi trebala i morala biti, tj. kakva je na drugim razvijenim tržištima EU-a. U Hrvatskoj jedan operator kontrolira čak 71 % tržišta fiksne mreže. Problem povezivosti se ne rješava, jer nema interesa za razvoj infrastrukture tamo gdje je je slaba ili gdje je nema jer trebaju velika ulaganja, a za to ne postoji interes onih koji bi mogli ili trebali nešto promijeniti. Drugim riječima država ignorira potrebu razvoja javne infrastrukture dostupne svima pod jednakim uvjetima. U tom smislu bi mogla pomoći zakonska rješenja koja bi utjecala na smanjivanje te tržišne neravnoteže, uvođenje posredničke mreže, ali i poticaji altrnativnim operatorima za povećanje ulaganja na našem tržištu, dakle opet dolazimo u sferu politike.
Država mora poboljšati povezivost da bi postigla ciljeve digitalne agende za Europu, odnosno pokrivenost cjelokupnog stanovništva brzom širokopojasnom mrežom od najmanje 30 Mbps. U slučaju neispunjavanja tog cilja još više ćemo zaostati u razvoju digitalne ekonomije i društva.
U kategoriji integracije digitalne tehnologije u poslovnom sektoru drugi su napredovali više od nas pa smo sa 17. mjesta pali na 21. Samo dva pokazatelja rastu u tom segmentu, i to tehnologije oblaka (8. mjesto) u EU-u, i promet internetske trgovine (18. mjesto).
Tko više prati suvremene trendove, privatni sektor ili država?
- Privatna poduzeća manje-više prate trendove jer ih na to sili i konkurencija i tržište, naravno u skladu sa svojim financijskim mogućnostima. Javna poduzeća i državne institucije daleko su sporije u promjenama, a tu je i promjene zbog niza razloga puno teže provoditi.
ULOGA DRŽAVE
Uza sve probleme koje smo spomenuli, ali i uspjehe koje postižemo, imamo li dostatno razloga da na budućnost digitalne transformacije društva gledamo optimistično?
- Bojim se da za neki prevelik optimizam nema osnove. Privatna poduzeća su generatori promjena jer žive na tržištu, ili samostalno ili kao filijale kompanija iz inozemstva, pa i u našu sredinu donose taj duh promjena, koje djelomično generiraju i njihova matična poduzeća. Situacija s državnim poduzećima ovisi u kojoj grani poduzeće posluje, ali načelno u tom smislu je situacija puno lošija jer je u njima znatno manja motivacija i sposobnost prepoznavanja i provođenja promjena na svim razinama menadžmenta.
Što se tiče ubrzavanja razvoja, dakle razvoja digitalne ekonomije, DESI je okvirno dao dobar presjek onoga gdje smo u odnosu prema EU-u, dakle i dobri i loši. Država se mora pokrenuti, uvijek je država bila ta koja može pokrenuti i voditi tako velike nacionalne projekte, a privatni sektor može sudjelovati na različite načine. EU fondovi za velike infrastrukturne projekte imaju veliko značenje, mogu biti izvor dijela sredstava, ali mislim da to nikako ne može biti dovoljno, prije svega jer razvoj digitalne ekonomije nije i ne može biti jedan projekt, nego niz dobro osmišljenih i koordiniranih projekata, i to u više područja, a za to nam je potrebna jasna strategija i koordinacija.
Moramo krenuti što prije, jer ako za nekoliko godina i uspijemo izgraditi tu infrastrukturu, kako sada stvari stoje, ovdje više neće biti puno onih koji će tu infrastrukturu efikasno moći kapitalizirati. Bojim se da će oni koji to znaju i mogu ili do tada otići, ili su već otišli, i to tamo gdje tu infrastrukturu i danas već imaju. Na žalost, kasnimo.
(D.J.)
ANDRIJANA PRSKALO MAČEK
ŠKOLE ZA 21. STOLJEĆE
Hrvatska akademska i istraživačka mreža - CARNET javna je ustanova koju je osnovala Vlada Republike Hrvatske i već 24 godine djeluje pod Ministarstvom znanosti i obrazovanja. Našim korisnicima nudimo više od 70 usluga u rasponu od izgradnje mrežne i računalne infrastrukture, kibernetičke sigurnosti, obrazovanja za podizanje digitalnih kompetencija do korisničke podrške - pojašnjava Andrijana Prskalo Maček, zamjenica ravnatelja CARNET-a, te dodaje:
- Preko CARNET mreže povezano je 2600 ustanova na gotovo 4000 lokacija, od osnovnih i srednjih škola, fakulteta i znanstvenih instituta do ministarstava i bolnica. Prateći najnovije trendove u području IKT-a (informacijsko-komunikacijska tehnologija), infrastrukture i obrazovanja kontinuirano osmišljavamo različite projekte, sudjelujemo u brojnim međunarodnim aktivnostima te surađujemo s drugim europskim akademskim i istraživačkim mrežama kako bismo najbolja svjetska iskustva iz područja IKT-a primijenili u svom radu. Sudjelovali smo i u važnim nacionalnim projektima pokrenutima u sustavu obrazovanja, poput Uvođenja državne mature i izgradnje Nacionalnog informacijskog sustava prijava na visoka učilišta, izgradnje Nacionalnog informacijskog sustava prijava i upisa u srednje škole, održavanje e-Matice itd. Međutim, najviše smo ponosni na naš e-Dnevnik i na naš najveći nacionalni projekt e-Škole.
NOVAC JE OSIGURAN
Vodite jedan od najvažnijih projekata u području obrazovanja, e-Škole. Što nam o tome možete reći?
- Program e-Škole u CARNET-u planiramo od 2012., a provodimo od 2015. godine, prvo kroz pilot-projekt koji je trajao do kraja kolovoza 2018. godine, a sada kroz drugu fazu programa „e-Škole: Razvoj sustava digitalno zrelih škola (II. faza)”. Uspješno podignuta razina digitalne zrelosti u 10 posto hrvatskih škola obuhvaćenih pilot-projektom rezultat je prepoznat i od strane Europske komisije koja nas ističe kao primjer uspješnog projekta u području digitalne transformacije učenja i poučavanja, što nam daje vjetar u leđa za početak provedbe druge faze, kojom ćemo obuhvatiti sve škole u Hrvatskoj financirane iz državnog proračuna. Do kraja 2022. godine u školama će se izgraditi adekvatna mrežna infrastruktura, bit će opremljene po dvije učionice - interaktivna i prezentacijska, a nastavno i stručno osoblje dobit će prijenosna računala. Međutim, ono što mi u CARNET-u uvijek ističemo je da e-Škole nisu samo infrastrukturni projekt jer opremanje je nužan temelj za ono što stvarno čini razliku, a to je razvoj brojnih e-usluga za unaprjeđivanje nastavnih i poslovnih procesa u školi, razvoj e-sadržaja (digitalni obrazovni sadržaji, scenariji poučavanja i slično) te posebice podizanje digitalnih kompetencija zaposlenika škole i kontinuirana podrška svim dionicima projekta u korištenju novih tehnologija, usluga i sadržaja. Program je ukupno vrijedan više od 1,6 milijardi kuna, od čega je pilot-projekt bio vrijedan nešto više od 300 milijuna kuna, a vrijednost druge faze programa procjenjuje se na 1,3 milijarde kuna. Novac je osiguran iz EU fondova (85 %) i nacionalnog proračuna (15 %) pri čemu dodatno kombiniramo sredstva iz ESF-a i ERDF-a, što provedbu čini prilično izazovnom, ali CARNET-ovci su zajedno s partnerima na projektu do sada uspješno vodili škole do digitalne zrelosti i vjerujem da će tako biti i dalje.
PUT K ZRELOM DRUŠTVU
Kako inače stoji s promotorima digitalnog obrazovanja u RH, CARNET je tu već iskusan, no što rade drugi?
- U Hrvatskoj se provodi i niz drugih projekata i inicijativa koji doprinose našem zajedničkom cilju - osposobljavanju učenika za tržište rada 21. stoljeća. Jedan od načina kako im dajemo vidljivost i podršku je kroz priliku da se prezentiraju nastavnicima i ravnateljima osnovnih i srednjih škola na našoj konferenciji za korisnike - CUC, koja će se dvadeset prvi put u studenome ove godine održati u Šibeniku. To je mjesto okupljanja istinskih promotora digitalnog obrazovanja u Hrvatskoj, gdje u stvarnom svijetu zaživi zajednica praktičara koja dijeli svoja iskustva i postignuća i gdje se može vidjeti kako Hrvatska ima sjajne pojedince, ali i cijele kolektive koji mogu biti uzor i puno razvijenijim zemljama u ovom segmentu.
Kad govorimo o stvaranju digitalno zrelih škola za 21. stoljeće, u tom kontekstu nameće se i važnost obrazovne reforme. Vaš komentar?
- Reforma obrazovanja je u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja. CARNET, kao javna ustanova koja djeluje u sklopu Ministarstva, aktivno radi na uvođenju suvremenih tehnologija i metoda poučavanja, čime dodatno doprinosi unaprjeđivanju obrazovnog sustava i samoj reformi.
Digitalna transformacija događa se u svim segmentima naših života i poslovanja, a na svima nama koji imamo ulogu u sustavu obrazovanja je da se aktiviramo i pobrinemo da upotreba tehnologije bude pozitivno usmjerena i svrhovita jer samo tako doprinosimo razvoju digitalno zrelog društva u kakvom želimo živjeti.
(D.J.)JASMINA VRKIĆ DIMIĆ
PROBLEM DIGITALNE PODJELE
Početkom 90-ih godina sintagma "digitalna podjela" podrazumijevala je nejednak pristup računalnim tehnologijama i internetu. Ali s vremenom se prvotno usmjerenje proširilo na pitanja o različitim načinima uporabe (o individualnim znanjima i sposobnostima te vrstama i kvaliteti uporabe suvremene digitalne tehnologije) i doprinosima suvremenoj informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (IKT), posebice internetu - kaže izv. prof. dr. sc. Jasmina Vrkić Dimić, sa Sveučilišta u Zadru, te dodaje:
STRATEŠKA ORIJENTACIJA
- Digitalna podjela strukturirana je od niza podjela pa se danas na nju gleda kao na dinamičan fenomen koji se očituje u informacijskom isključivanju na tri razine: globalnoj - podjela između zemalja, socijalnoj - podjela između društvenih skupina, i demokratskoj - podjela između pojedinaca. Pritom su i indikatori digitalne podjele različiti: na globalnoj razini to su - fizički pristup računalima i internetu, na socijalnoj - pristup i uporaba informacija, a na demokratskoj - načini uporabe alata i informacija s ciljem demokratskog sudjelovanja u javnom životu. Glavni aspekti digitalne podjele, a koji se dotiču svih triju spomenutih razina su ekonomski resursi, geografija, dob, rod, jezik, obrazovanje te društvena i kulturna osnova, zaposlenje i invaliditet. Svi navedeni činitelji mogu biti izvor nejednakog pristupa novim tehnologijama i njihova neujednačenog korištenja. Oni zajedno stvaraju planetarnu digitalnu podjelu dovodeći u pitanje univerzalnost razvoja novih tehnologija.
Najveća opasnost novih tehnologija je stvaranje podjela i nejednakosti te njihovo daljnje ubrzano produbljivanje. Postoji opća tendencija globalnoj neravnopravnosti, koja čini dodatni problem u već nejednakim tehnološkim odnosima između bogatih i siromašnih zemalja. Najznatnije razlike na globalnoj razini razlike su između društava koja su u poziciji proizvoditi sadržaje i onih društava koja plasirane sadržaje i informacije tek primaju, ne sudjelujući bitno u njihovu kreiranju i razmjeni.
U našoj zemlji evidentna je digitalna podjela na sve tri razine. Iako postoje hvalevrijedni, znatni doprinosi istaknutih pojedinaca i tehnoloških timova, na globalnoj se razini zasad naša zemlja nije izdvojila kao tehnološki predvodnik. Na razini društvenih skupina i pojedinaca vidljive su podjele uvjetovane mjestom življenja (grad - selo - geografski izolirane zajednice), socioekonomskim statusom, dobi, obrazovnim vrstama i razinama, poznavanjem engleskog jezika itd. A najdiskriminativnija su obilježja zaposlenje i obrazovanje. Na obrazovnim je sustavima odgovornost da svakog uključenog u sustav osposobi nositi se s naglim širenjem informacija. Dakle, jednostrano širenje pristupa računalima i internetu nije dovoljno. Nužna je i sustavna obrazovna inicijativa za pomoć mladima i odraslima da se nauče koristiti tehnologijom i digitalnim alatima učinkovito.
- S porastom osobne razine kvalitete uporabe IKT-a raste i socijalni status osobe, što govori u prilog postojanju bliske povezanosti između problema digitalne i socijalne podjele. Čak i ako bi se digitalna podjela postupno smanjivala s vremenom, malo je vjerojatno da bi tim procesima bilo moguće ispraviti fundamentalne socijalne nejednakosti. Socijalni je život sve više strukturiran oko interneta i već neko vrijeme internet je aktivno uključen u oblikovanje i reprodukciju socijalnih struktura. Digitalna je podjela dijelom i uzrok i posljedica socijalne nejednakosti.
Digitalna se podjela često promatra i iz perspektive neujednačenih mogućnosti i kvalitete obrazovanja. Bolje obrazovani pojedinci spremnije prihvaćaju nove tehnologije i učinkovitije ih koriste. Postoje primjetne razlike u načinima na koje uporaba digitalnih tehnologija pridonosi obrazovnim postignućima. S druge strane, digitalna postignuća reproduciraju druge oblike kulturnog kapitala. Umjerena i upućena uporaba suvremene računalne tehnologije može imati višestruko pozitivne učinke na čovjekov socijalni razvoj i njegovo unaprijeđeno učenje.
- Potpuno uklanjanje svake vrste digitalne podjele nije moguće. Znanstvena istraživanja zasad pokazuju da IKT generira sve znatniju informacijsku i demokratsku podjelu između različitih socioekonomskih segmenata društva. Smanjivanjem prethodno spomenutih razlika između društvenih skupina dolazi do smanjenja digitalne podjele. Mogli bismo reći da redukcija digitalne podjele ide ruku pod ruku s razvojem demokratskog društva, koja omogućava svim ljudima pristup relevantnim informacijama kako bi bili u poziciji aktivno participirati u javnom životu. Posebnu pozornost treba posvetiti podržavanju informacijskih posrednika - npr. nastavnika, odgojitelja, knjižničara, ali i novinara, jer oni postižu višestruki učinak u razvijanju informacijski pismenih društava.
Ako čovjek nema razvijene vještine korištenja raznovrsnih tehnologija u današnjem društvu, u kojem je informacija najčešće digitalna, a komunikacija medijski posredovana, pojavljuje se i veća podjela, a to je podjela u informacijskoj pismenosti. Riječ je o sposobnosti učinkovitog korištenja informacija, temeljenoj na kritičkom i kreativnom mišljenju. Navedena podjela javlja se u svim društvima i zemljama i često je odraz mjere u kojoj politički i obrazovni sustavi podržavaju razvoj novog informacijskog društva u nastajanju. Tu je, naravno, važna strateška orijentacija društva (srednjoročna i dugoročna), ali nužne su sustavne, konkretne, neposredne mjere s ciljem redukcije digitalne podjele i razvoja demokratskog informacijskog društva.
UTRKA S VREMENOM
- Osim temeljnog ostvarivanja pristupa kvalitetnoj suvremenoj tehnologiji, i umjerena, upućena i učinkovita uporaba tehnologija i informacija pozitivno utječe na reduciranje digitalne podjele. Pritom je nezaobilazan doprinos sustavnog obrazovnog pristupa s ciljem širenja informatičke i informacijske pismenosti te razvijanja kritičkog i kreativnog pristupa informacijama. Na početku smo novih reformskih obrazovnih nastojanja koja su dijelom usmjerena upravo na razvoj spomenutih kompetencija. Vrijeme će pokazati hoće li pogodovati redukciji digitalne podjele uravnoteženo u cijeloj zemlji, dokidajući podjele i stvarajući jednake prilike svima, te stvoriti dugoročni potencijal za bolji plasman naše zemlje u globalnom digitalnom svijetu. Sustavan pristup u okviru formalnog i neformalnog obrazovanja, ali i sustavni politički pristup rješavanju navedene problematike ključni su za ublažavanje negativnih učinaka digitalne podjele.
Vrijednosno dobro strukturirano i razvoju okrenuto društvo temelji se na potencijalima svojega stanovništva, pri čemu obrazovna i radna heterogenost društva uklopljena u širu sliku uravnoteženog napretka čini društveno bogatstvo. Iako ulaganja u obrazovanje, znanost, istraživanja i razvoj ne mogu donijeti brze, instantne promjene, tako željene u današnje vrijeme, njihov dugotrajan pozitivan učinak itekako je vidljiv, čak i dominantan na globalnom planu u onim zemljama koje su na vrijeme prepoznale neizbježnost i višestruku isplativost takvih dugoročnih ulaganja. Dug je to i zahtjevan put, ali jedini ispravan i moguć želimo li participirati u globalnom razvoju, a ne se tek njime voditi. Prečaca nema, ali ni vremena za ikakvo daljnje odgađanje.
Piše: Jasmina VRKIĆ DIMIĆ