Saša Drach je novinar, književni prevoditelj, nakladnik i antikvar čije tekstove o jazzu rado čitamo zato što iza njih stoji netko tko jako dobro poznaje glazbu i žanr o kojem piše. Ugodno je iznenadio ispovijednom prozom o glazbi i vlastitom životu “Priče o jazzu i drugi zapisi”, u kojoj je o jazzu pisao iz intimne vizure darujući nam nesebično svoje pripovijedačko umijeće.

Ponekad nas nekim svojim stajalištima nepotrebno šokira. Naime, nikako se ne možemo složiti s njegovim izborom najboljih albuma jazza na kraju svake godine. Primjerice, prije dvije godine u jednim zagrebačkim novinama je na vrh ljestvice stavio album teško prohodnih remiksa “Speak Low Renditions” iz 2017. švicarske pjevačice Lucije Cadotsch koji takvu počast ne zaslužuje iz jednostavnog razloga jer jazz nije nikakav remiks ili studijski trik. Šminkerski pristup jazzu je s komercijalne strane shvatljiv, primjerice George Benson je svojim izdavačima i sebi osobno priskrbio puno novca, ali to je antireklama za jazz.

Ipak, ono na čemu možemo Drachu biti iskreno zahvalni jest antologija tekstova o jazzu “Svijet jazza - Od Adorna do Johna Zorna” u izdanju Sandorfa čiji je on autor. Posrijedi je zbornik s različitim tekstovima koji se bave teorijom i poviješću svjetskog jazza, odnosima književnosti, jazza i stripa te jazzom u Hrvatskoj. Tu je uvršten i tekst “Vječna moda - jazz” iz 1953. marksističkog filozofa Theodora Adorna koji je pokušao uvjeriti svoju publiku u pogrešnost i promašenost jazza. To je vjerojatno najkontroverzniji tekst koji se bavi jazzom iako je tijekom vladavine nacionalsocijalizma proliveno puno tinte da se više-manje dokaže isto. Srećom, kada je jazz u pitanju, popis apologeta je dojmljiv i dugačak. Opet jedan marksist, čuveni povjesničar i strastveni ljubitelj jazza Eric Hobsbawn, koji je krišom objavljivao svoje glazbene kritike pod pseudonimom, ostavio je iza sebe mnoštvo sjajnih novinskih tekstova objedinjenih u knjizi “The Jazz Scene” iz 1959. Drach je za ovu antologiju odabrao njegov tekst “Glazbeno dostignuće”. Osvrćući se na pisanje svog prethodnika, Hobsbawn će primjetiti da je riječ o “nekim od najglupljih stranica ikada napisanih o jazzu”.

Onkraj ideoloških neslaganja oko jazza na lijevoj sceni, ova antologija sadrži tekst “Skraćena povijest jazza” francuskog intelektualca Borisa Viana, jednog od posljednjih polihistora koji je ostavio trag kao pisac, pjesnik, glazbenik, pjevač, prevoditelj, kritičar, glumac, izumitelj i inženjer. On će francusku javnost šokirati svojom pjesmom “Le Déserter” objavljenom 1954. tijekom Bitke kod Dien Bien Phua u Indokini u kojoj će Francuzi doživjeti traumatični poraz. Vian je nažalost umro mlad 1959. tako da njegova kratka povijest jazza završava s Errollom Garnerom, Garryjem Mulliganom, Miltom Jacksonom, Johnom Lewisom i Milesom Davisom kao protagonistima “današnjeg jazza”. Autor ovih redaka sa zadovoljstvom je u jednom antikvarijatu kupio Larroussov “Dictionnaire du jazz” iz 1967. u kome piše da je John Coltrane još živ, i to čuva kao posebnu relikviju. Važan tekst u ovoj antologiji je i onaj Rašeljke Krnić. Ta doktorica sociologije u članku “Jazz između popularne glazbe i elitne umjetnosti” raščlanjuje sve što su o toj temi pisali vodeći mahom anglosaksonski autori, ali i spomenuti marksistički filozof Theodor Adorno navodeći njegove glavne argumente. Od ostalih autora valja spomenuti tekstove Antuna Tomislava Šabana, Garyja Burtona, Nicholasa Paytona, Jacka Kerouacka, Josefa Škvoreckog, Harukija Murakamija, Josipa Novakovića i Ive Kapeca. Tu su i stenogram okruglog stola na temu “Manfred Eicher i ECM: Glazbeni zapisi vremena - kulturna arheologija” te ulomci u nas neprevedene autobiografije Charlesa Mingusa “Beneath the Underdog” (beogradsko izdanje pod naslovom “Bedniji od šugavog psa” objavljeno je 2003.). Ova opsežna knjiga, idealna za iščitavanje na godišnjem odmoru u sjeni kakve palme ili zapaljivog alepskog bora, sadrži više od 700 stranica uzbudljivog štiva.