Svečanim pjevanim euharistijskim slavljem u aljmaškoj župnoj crkvi Pohođenja BDM na svetkovinu Presvetoga Trojstva trostruki je jubilej proslavio svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, preč. Ante Markić, župnik i upravitelj Svetišta Gospe od Utočišta. Zahvalan Bogu za dar života, navršivši 75 godina, milosno darovanih 50 godina svećeništva i 45 služenja u župnoj zajednici te hodočasnicima u nadbiskupijskom marijanskom svetištu, zlatomisnik je prikazao misu uvodno zahvalivši svima koji su ga na životnom putu pratili potporom, ljubavlju i molitvom.

Prema riječima Roberta Almašija, župnog vikara konkatedralne Župe sv. Petra i Pavla ap. u Osijeku, na putu vjere preč. Anti roditelji su bili pravi uzori. Nisu bili učeni teolozi s akademskim titulama, nego priprosti ljudi koji su svoju vjeru živjeli i svjedočili svojoj djeci. Tu su i uzorni svećenici, koji su ga svojim primjerom osvajali najprije u Hercegovini, poslije u Privlaci kraj Vinkovaca, kamo se obitelj preselila u nadi bolje budućnosti.

"Kako je samo bilo ispunjeno majčino srce kad je život našega svečara zahvatio Gospodin i pozvao ga da Ga izbliza slijedi u svećeništvu. Bilo je to ispunjenje njezina zavjeta, uslišana molitva. Preč. Ante za svećenika je zaređen u Đakovu na Petrovo prije 50 godina. Svoju je mladu misu slavio na svetkovinu Velike Gospe iste godine. Od 1970. do 1973. obnaša službu župnog vikara u Župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. Pred brojnim pastoralnim izazovima on nije ljenčario, niti ga je to obeshrabrivalo, nego, kako i sam kaže: ‘Sve me to pokretalo da se angažiram do maksimuma i da nađem u svemu tome i radosti i oduševljenja.‘ I doista, gledamo ga i danas kako mladomisničkim žarom slavi sveta otajstva, predano služi hodočasnicima cijele godine, osobito oko Gospinih blagdana. Prije 45 godina biskup Stjepan Bauerlein imenovao ga je župnikom i upraviteljem zahtjevnog, tada pomalo zapuštenog, svetišta ovdje u Aljmašu. Tada tek imenovani župnik brzo je srastao s ovom župom, sa svetištem, s Aljmašanima. Dvadesetak je godina sve teklo mirno. Svetište se obnovilo, rijeke hodočasnika slijevale se u ovu aljmašku dolinu mira i utjehe. Vjerujem da kao snažna sjećanja žive u svima vama ratne godine, godine progonstva. Nitko od nas ne može ostati ravnodušan gledajući snimke kako šlepovi odvoze siromašni narod zajedno s vašim župnikom", kazao je propovjednik te podsjetio na stradanja, progonstvo, povratak ognjištu: "I da bude još gore: najveći ponos i najveću svetinju dragoga nam Aljmaša, hodočasničku crkvu, spalili su i razorili do temelja. Prvi tračak nade zasigurno vam je dala Gospa od Utočišta, čiji je kip pod neobičnim okolnostima pronađen u ruševinama ove svetinje... Zasigurno Vas je, dragi zlatomisniče, kao nikada prije, ni poslije, u godinama rata i progonstva krijepilo Vaše mladomisničko geslo, koje ste uzeli iz Prve Ivanove poslanice: ‘I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.‘ (1Iv 5,4)... Neprijateljstvo, razdor i zlo pobijedila je vjera! Ugrađivali ste, dragi zlatomisniče, sebe u ovu crkvu i svetište. Niste se štedjeli prepoznati potrebe male zajednice Mađara u filijalnoj Dalj-Planini. I njima ste zajedničkim naporima podigli crkvu sv. Stjepana Ugarskog s pastoralnim prostorima, naučili ste govoriti misu na njihovu materinskom, mađarskom, jeziku." Almaši je na mađarskom jeziku nastavio propovijed te na hrvatskom jeziku zaključio: "Nakon 50 godina predanog i požrtvovnog svećeničkog života doista je teško napraviti bilancu. Možemo učiniti to jedino u Božjem svjetlu. Preč. Ante ovim jubilejom dosiže zlatne vrhunce gore svoga života, odakle je samo korak do neba", rekao je Almaši.

Preč. Markić zahvalio je ponajprije dragom Bogu na misnom slavlju, na daru života, svećeničkoga poziva. “Odmah do Boga zahvaljujem BDM jer moje je zvanje djelo njezine milosti. Kako? Znamo da Bog u svoju službu poziva na različite načine, služeći se raznim događajima i pojavama, a najviše služeći se ljudima. Što se tiče mene, poslužio se mojom majkom Ružicom. Naime, kada mi je bilo samo godinu dana, teško sam se razbolio od uboda škorpiona. Sva su mi leđa bila u gnoju. Nosila me potrbuške na rukama 20 kilometara liječniku. Kad me pregledao, rekao je da mi nema pomoći, umrijet ću. Ništa nije poduzeo. Mama me plačući nosila natrag kući i u toj se muci zavjetovala Bogu i Gospi da, ako je to njihova sveta volja i ostanem živ, postanem svećenik, a ona će za to moliti. Njezine su molitve bile uslišane - postao sam svećenik. To su bili početci moga zvanja pa zato još jednom hvala dobrom Bogu i nebeskoj Majci Mariji, koja me pratila svojim majčinskim zagovorom u vrijeme školovanja i svećeničkoga djelovanja svih ovih 50 godina”, posvjedočio je zlatomisnik. Zahvalno je priznao kako je tijekom godina bilo teškoća i iskušenja, koja ne bi svojim snagama pobijedio ni ustrajao da Gospodin nije bio uz njega. Markić je napose zahvalio pokojnim roditeljima Bošku i Ružici, braći i sestri, prijateljima i znancima te svima suslaviteljima zlatnoga jubileja, posebno pastoralnim suradnicima. Također, zahvalu za požrtvovnost, rad i složnost izrekao je redovnicama Janji Begić i Dominiki Jozić iz Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, provincijalnoj poglavarici Družbe, s. Kaji Ljubas, bivšim poglavaricama i redovnicama Hrvatske provincije Marijinih sestara, kao i Sestrama milosrdnicama sv. Vinka Paulskog iz Osijeka, hodočasnicima te vjernicima župe Aljmaš i filijale Dalj-Planina, zaželjeviši: “Neka nam svima zlatomisničko slavlje donese obilje Božjega blagoslova!”