Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je 1991. i 1992. godine oko 30.000 zatočenika, no status logoraša Hrvatska je priznala za njih oko 7600. Većini status nije priznat jer nisu bili zatočeni 72 sata ili ih tada nije popisao Međunarodni Crveni križ, pa tako primjerice status logoraša nemaju ni zatočeni na Ovčari.

U Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) navode, k tome, da je prema njihovoj evidenciji, a na temelju iskaza bivših zatočenika, bilo tada 70-ak logora na okupiranim područjima Hrvatske, na tlu Srbije i u BiH - od vukovarskog Veleprometa i Ovčare, logora po okolnim selima preko Stajićeva, Begejaca, Aleksinca, Sremske Mitrovice, Novog Sada, Valjeva, istražnog zatvora Beograd u Srbiji do Keraterma, Manjače u BiH.


"Najstariji logoraš imao je 82 godine, a najmlađa su bila djeca od 7 ili 10 godina koja su, poput dva brata iz Vukovara, mjesec dana bila zatočena u Stajićevu i Begejcima. Ljudi su bili zatočeni na dan ili tjedan, pa sve do devet mjeseci", kaže predsjednik HDLSKL-a, Danijel Rehak.


Dodaje i kako su procjene da je u logorima ubijeno 300 zatočenih, a brojka logoraša koji su naknadno podlegli zadobivenim ozljedama još je i veća. "Logoraši su prolazili pakao. Svakodnevna batinanja, psihičko maltretiranje i zastrašivanje, prijetnje smrću i vođenja na lažna strijeljanja, mučenje glađu i žeđu, neljudski uvjeti u logorima, samice, ispitivanja", kaže Rehak i ističe pritom činjenicu da nitko od bivših logoraša, ni gotovo 28 godina od Domovinskog rata, nije dobio odštetu za "proživljeni pakao logora". To je pitanje konkretno i pokrenuto prije više od desetljeća. Naime, HDLSK je još 2006. u Srbiji podigao skupnu prijavu, u ime 4028 logoraša, zbog zlostavljanja u logorima na tlu te zemlje. "Ništa se nije dogodilo do danas", kaže Rehak. Svjedobno su i hrvatskim nadležnim institucijama predali ukupno pet kaznenih prijava, a na njima je i oko 1000 imena onih koje sumnjiče za torture u logorima.


"Nailazimo na zid i ‘igre bez granica‘. Srbija ne priznaje logore, no mi nemamo namjeru odustati. Materijalna odšteta drugi je dio priče, na prvom je mjestu moralna zadovoljština nas bivših zatočenika da se, pravno gledano, prizna logorašima da su prošli taj pakao, zbog čega i danas trpe posljedice, a ne da se to pometa pod tepih. Otvorenim ostaje i kažnjavanje krivaca", navodi Rehak.


U Srbiji su, podsjeća Rehak, prije nekoliko godina podnijeli i tužbu zbog zatvaranja u logore žena i djece, njih 50-ak, bilo je i ročište, no opet - ništa. Uslijedilo je nedavno, podizanje pojedinačnih tužbi i u Srbiji ih je podignulo 30 logoraša, a tužbe su logoraši protiv Republike Srbije počeli dizati i u Zagrebu, pred Građanskim sudom, zasad njih pet. "Prve odbijenice su već stigle jer iz Srbije tvrde da hrvatski sudovi nisu nadležni. I nedavno ročište odgođeno je za šest mjeseci", objašnjava Rehak i dodaje da odustajanja nema. "Morali smo negdje početi, a ta naša borba traje od izlaska iz zatočeništva. Nakon tužbi u Beogradu i Zagrebu, ako se ništa ne riješi, mi logoraši idemo u Strasbourg", istaknuo je predsjednik HDLSKL-a.


U HDLSKL-u su izradili tablicu s iznosima u kunama za pojedine ozljede. Tako bivši logoraši za svaki dan proveden u logoru traže naknadu po 1000 kuna, a za druge vrste ozljede traže naknadu prema tablici koju koriste osiguravajuća društva.


Ročište koje je ovih dana odgođeno pred Građanskim sudom u Zagrebu bilo je ono tužitelja Vlade Ošusta, bivšeg logoraša. Na njegovu primjeru tužbe za odštetu to izgleda ovako - za 271 dan proveden u logorima Ovčara, Begejci i Beograd, kao i sve zadobivene ozljede, psihičko i fizičko maltretiranje, premlaćivanje, prijetnje, zastrašivanje, izrugivanje te trajno narušeno psihofizičko stanje on od Srbije traži odštetu od 376.000 kuna. U tom iznosu, 271.000 kuna odnosi se na 271 dan proveden u logoru, 100.000 kuna za ozljede i 5000 kuna za uništene osobne stvari, odjeću i obuću.


Kada je riječ o tužbama u Zagrebu, logoraši od Srbije traže da ih se obešteti za neosnovano lišavanje slobode i nepoštovanje odredbi Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Tužbe su potkrijepljene nizom dokumenata koji potvrđuju i kako su bili zatočeni uz priloženu potvrdu Međunarodnog Crvenog križa. U dokumentaciji su i prijedlozi za saslušanje svjedoka i provedbu medicinskog vještačenja, a priloženi su i zdravstveni kartoni logoraša. U tužbi se pozivaju i na činjenicu da je Crna Gora obeštetila bivše hrvatske logoraše koji su bili zatočeni u logorima na području te zemlje, a navodi se i kako je Haški sud u presudi iz 2015. u predmetu po tužbi RH protiv Republike Srbije "utvrdio počinjenje kaznenog djela ratnog zločina" i naveo da treba "poticati i ohrabriti oštećene da ostvare naknadu štete" pri čemu za odštetu nema zastare.