Upravo okončana košarkaška sezona na hrvatskoj razini u Osijeku je obilježena dosad najboljim plasmanom momčadi Vrijednosnica Osijek u nacionalnom natjecanju (petoplasirani), kao i ispadanjem članica Murse iz elitnog razreda. Aktualni trenutak osječke košarke, međutim, dopunjuju i sustavni nastupi odgovarajućih ekipa Košarkaške akademije Osijek, Hrvatskog sokola i Osječkog sokola, koje objedinjuje Košarkaški savez grada sa svojom sudačkom udrugom.
Netko će reći da osječka košarka ima danas rezultate sukladne sveukupnom gradskom tretmanu, drugi, pak, da je mladeži pruženo dovoljno prostora za upoznavanje s košarkaškom abecedom, školovanjem i napredovanjem, za što, posebice u odnosu na nekoliko ranijih desetljeća Osijek ima dovoljno odgovarajućih dvorana i igrališta. Onima koji se, međutim, ne mogu opredijeliti za jednu od tih opcija, ili to neće, ili jednostavno ne žele, nudimo za usporedbu kratak vremeplov, sažetak najvažnijih događaja u prvih sedam desetljeća otkako Osječani njeguju tu dinamičnu igru pod obručima.
GIMNAZIJALCI
Sve je začeo prof. Živko Radan, profesor tjelesnog odgoja u nekadašnjoj Gimnaziji "Ivo Lola Ribar", u zgradi na ulazu u drevnu Tvrđu. U njemu su njegovi učenici brzo prepoznali istinskog entuzijasta, sklonog usađivanju ljubavi mladih Osječana i prema dotad nepoznatim sportovima kao što su košarka i(li) hokej na travi. Improviziran je nadomak zgradi teren s košem, što je bio znak rađanja jedne nove ljubavi koja bez prekida traje sve do danas. Uslijedilo je osnivanje prvih klubova, od "Ive Lole Ribara", Željezničara, Agronoma, Elektre i Slavonije, do KK Osijek čiji je osnutak zabilježen svibnja ‘63., kad je predsjednik postao Nikola Đurđević, otac kasnije aktivnih košarkaša Stanka i Slavka. Nije prošlo mnogo vremena, a za košarku su se počele zanimati i Osječanke, pa su potkraj šezdesetih godina oba sastava KK Osijek nastupala u Hrvatskoj ligi.
Kako je vrijeme prolazilo, rasli su i natjecateljski apetiti sportskih djelatnika okupljenih uz košarku, ali se na vidljivije uspone trebalo čekati do početka osamdesetih, odnosno nakon što je tada sagrađena jedina sportska dvorana, prosinca 1973., počela otvarati vrata i košarkaškim zaljubljenicima. Zrinjevac je, naime, zamijenio Srednjoškolsko igralište, Park kulture (danas Perivoj kralja Tomislava), i Partizan (sadašnji Sokol), gdje su dotad, dva desetljeća s mnogo zanosa i entuzijazma, u tim romantičarskim vremenima, i amaterski, naši mladi sugrađani zadovoljavali svoje košarkaške porive.
GODINE USPONA
Osijek je svoje ime prvi put našao na saveznoj mapi bivše države 9. svibnja 1982., kad je momčad Studentskog košarkaškog kluba Osijek, predvođena mladim zagrebačkim stručnjakom Slobodanom Jurkovićem, postala član Druge savezne lige. Godinu kasnije, međutim, prvoligaški status stekle su košarkašice Murse, mlađeg osječkog kluba (utemeljenog prosinačkih dana ‘75., nap.a.), na čelu s osječkim trenerom Draženom Pešićem, da bi u drugoj polovini osamdesetih godina košarkaši Slavonke Osijek, sve do ratnih događanja, igrali u Prvoj B saveznoj ligi zapad. Iz tog razdoblja, kao treneri, pohvale su zasluži(va)li Pešić, Slobodan Novaković, Boško Đokić i Vinko Jelovac. Bitno je naglasiti da se 1984. "ugasio" ženski KK Osijek, pa se od tada Osječanke bave košarkom (sve do danas) samo kao "mursašice", ili bi se opredijelile za članstvo u Sportskom društvu Olimpija koje je u Donjem gradu osnovalo i košarkašku sekciju.
U novoj, samostalnoj državi, i košarkaši Osijeka i košarkašice Murse, sve do prijelaza u novi milenij, natjecali su se s najboljim klubovima Hrvatske, da bi potom nastupi u prvoligaškom društvu bili prorijeđeni, sporadični. No, potkraj osamdesetih i devedesetih godina u gradu na Dravi nicalo je i niz drugih klubova, pa su tako, osim "olimpijaša" (Olimpija Tranzit /Luka Tranzit), djelovali i Gornji grad, Chemotehna, Sokol, Sokol Sjenjak i Škola košarke Osijek.
Na nicanje novih sredina, svakako, utjecali su i doista zapaženi nastupi muškog prvoligaša (KK Osijek, Slavonska banka, Olimpija Slavoning, Kandit Olimpija), koji je, kao vrhunac, dosegnuo i igranje u poluzavršnici doigravanja prvenstva Hrvatske ravnopravno se noseći s našim najboljim klubovima iz Zagreba, Splita, Zadra…, kao i njegovo trostruko sudjelovanje u europskom Kupu Radivoja Koraća.
GODINE PADA
Pravu turbulenciju, prema svemu sudeći, izazvao je 2003. sunovrat KK Osijek u A-2 hrvatsku ligu, jer Hrvatski sokol (osnovan 2001.) nije se pokazao odgovarajućim nadomjestkom, iako je s imenom Osijek 2006 proveo jednu prvoligašku sezonu (2007./2008.) među 14 najboljih klubova Lijepe Naše. Značajni su se događaji isprepleli na osječkom košarkaškom nebu i krajem prvog te početkom drugog desetljeća u novom mileniju. Pozornost (i) Osječana od 2009. sve je usmjereniji prema lijevoj obali Drave i rezultatima Vrijednosnica OS Darda (danas Vrijednosnice Osijek, nap. a.), dok su u gradu, uz Osijek 2006, djelovali Olimp Inspekt-Ing, Hrvatski sokol 02 i Škola košarke Osijek, da bi, konačno, Osječki sokol od 2012. "poletio" jednu sezonu nebom A-1 hrvatske lige.
Najnoviju epizodu, pak, ispisuju Vrijednosnice Osijek, čiji sastav nastupa i izvan hrvatskih granica, a proteklog je proljeća, ponavljamo, kao vrhunac uspjeha, zauzeo peto mjesto u Hrvatskoj. Nažalost, košarkašice Murse istodobno su boravile samo jedno ljeto u elitnom hrvatskom razredu, na što je bitno utjecao i (pre)skroman klupski proračun na čemu, bar zasad, "brokeri" temelje svoju klupsku stabilnost. Ploveći hrvatskim prvoligaškim vodama, čuvajući tako 70-godišnju povijest košarke u gradu na Dravi, začete sada već davne 1949. među ondašnjim osječkim gimnazijalcima. n
FOTOMONOGRAFIJA: Tekst koji smo danas ponudili čitateljima skraćena je verzija nove knjige potpisnika ovih redaka.
"Povijest košarke u Osijeku" trinaesti je publicistički uradak Dragutina Keržea koji, na gotovo 200 stranica ilustriranih brojnim fotografijama, opisuje najvažnije trenutke iz prvih 70 godina toga sporta u gradu na Dravi. Nakladnik je
Glas Slavonije d.o.o., urednik je Dragutinov sin Alan Kerže, a može se nabaviti u knjižari Nova na Trgu Ante Starčevića.
Piše: Dragutin KERŽE
U novoj, samostalnoj državi, i košarkaši Osijeka i košarkašice Murse, sve do prijelaza u novi milenij, natjecali su se s najboljim klubovima Hrvatske...
Najnoviju epizodu ispisuju Vrijednosnice Osijek, čiji sastav nastupa i izvan hrvatskih granica, a proteklog je proljeća zauzeo peto mjesto u Hrvatskoj.
Treneri i suci
Trenersku dužnost tijekom prvih sedam desetljeća osječke košarke obnašao je niz osječkih stručnjaka, s tim što su, nakon toliko spominjanog prof. Živka Radana, u prvih dvadesetak godina mlade Osječane podučavali Dražen Wagner, Ljubomir Savin, braća Stjepan i Ivan Čavčić, povremeno Tomislav Mokricki i Andrić, a potom, poneki i u ulozi trenera igrača Vidić, Maroević, Lešina, Krejačić, Sl. Đurđević, Novaković, Marjanović, Pešić, Nikšić, Škrlec, Biuklić, Koronsovac, Matovac, Žunec, Milas, Vučković, Mrđenović, Barać, Mijatović, Obradović, Barjaktarić, braća Dogan, Barišić, Voloder i Krstić, a u ženskom društvu Bogut, Alempić, Manci i Greganović (Sentić). Od trenera iz drugih sredoina, čiji je rad ostavio najdublji trag u osječkom sportu, pamte se Slobodan Jurković, Boško Đokić i Vinko Jelovac, a treneri su bili i Milovan Stepandić, Pero Vučica, Davor Vučković i Radoman Rašo Kovačević, a u najnovije vrijeme među “brokerima” Senad Muminović, Zvonimir Ridl i Dejan Srzić.
Pionirski početni sastav
Nabrajanje imena tada mladića i djevojaka koji su baveći se dinamičnim sportom pod obručima ispisivali košarkašku, a time sveukupnu osječku sportsku povijest, najnezahvalniji je zadatak svakog autora. Iz pionirskog, početnog sastava prof. Radana, to su Antun Tucak, Boris Mervar, Ivan Haničar, Branimir Cecelja, Stjepan Čadež, Ante Čičin-Šain, Stjepan Čačić, Anto Kačić, Nikola Matijević i Nikola Tadin. Mnogi od njih više nisu s nama, ali ih, ipak, bez ustručavanja moramo, uz prof. Radana, označiti kao ‘krivce’ što je košarka zauzela svoje mjesto u sportskoj obitelji Osijeka. Nakon njih, iako su u razmeđi tih dviju generacija neki pojedinci čuvali tek začetu tradiciju, boje osječke košarke branili su Stjepan Čavčić, Dragutin Vidić, Slobodan Havelka, Stanko Đurđević, Miodrag Dabetić, Dinko Stipešević, Branko Babić, Miroslav Željko Nemet, Vlado Bošnjak, Željko Ugrinović i - Franjo Krejačić. Namjerno smo nezaboravnog Kreju ostavili za kraj, jer je taj visoki, osebujni osječki boem, postupno izrastao u osječku ikonu koja se i danas često spomene kao poveznica s naraštajem sedamdesetih u kojima je stasala još jedna legenda - Jadranko Lešina. Čuveni Panta igrao je, uz Zorana Maroevića, kao prvi Osječanin u prvoligaškom društvu, ali u brodskom dresu Oriolika, vratio se u svoj grad, dao doprinos plasmanu u Drugu saveznu ligu i potom kao trener prenosio stečeno znanje na mlađe Osječanke i Osječane. Kad je Maroević u pitanju, on je u Osijeku prvo igrao rukomet za nekadašnju Slaviju, potom napustio grad na Dravi, stekao status reprezentativca bivše države i onda zakratko odrađivao trenerske zadaće u KK Osijek...
Ženska strana priče
Za razliku od muškog, kotač vremeplova, za podsjećanje na ženski dio osječke košarkaške obitelji, mora se pokrenuti - od današnjih dana. Nedavno je, naime, ekipa Murse opet napustila prvoligaško društvo, što je pokazalo da napori sportskih djelatnika koji već duže poklanjaju svoje slobodno vrijeme u pokušaj vraćanja nekadašnjeg ugleda tog kluba, djeluju kao Sizifov posao. Problematika je, slično kao i u nekim drugim sportskim udrugama, kompleksna do te mjere da je sve manje onih koji gaje ambicije da se nešto uopće može stubokom promijeniti. I baš zato - podsjetit ćemo da je Osijek imao i dva ženska kluba. KK Osijek prvo je bio dio zajedničkog, muškog i ženskog kluba, dok je Mursa nastala potkraj 1975. i tijekom idućega desetljeća u svemu napredovala odgurnuvši “stariju sestru” u drugi plan. Sve dok KK Osijek nije nestao sa scene, na što je, svakako, bitno utjecala činjenica da su “malene” ‘83. stekle prvoligaški status, a time i ime u lokalnim i širim okvirima. Istina, ni povijest Murse nije bila očaravajuća, jer je, zbog neshvatljive administrativne pogreške glavnog klupskog operativca, boravak u društvu najboljih jugoslavenskih ekipa trajao samo jednu jedinu sezonu. A Romana Saraga pozivana je u kadetsku, Zorica Poljak u juniorsku izabranu vrstu, stigla su i zvučna pojačanja (nakon Petrašević i Mitić, Bacanović, Milosavljević), pa su klupski apetiti rasli sve do Kupa Liliane Ronchetti. Umjesto toga, ekipa se sunovratila u niži stupanj natjecanja i status prvoligaša vratila je tek u novim okolnostima, u Hrvatskoj ligi. Opisani događaj, zapravo, bilo je sudbinsko raskrižje osječke ženske košarke...