Kažu Male nevine laži 2 podsjećaju na Veliku jezu redatelja Lawrencea Kasdana. No može se reći kako svi filmovi koji tematiziraju okupljanje dugogodišnjih prijatelja, tijekom čega štošta ispliva na površinu, podsjećaju na taj klasik iz 1983. Međutim, malo kome uspije dosegnuti očito nedostižan uzor.

Francuzima se film Male nevine laži 2, prikazan 2010. godine, jako svidio. Pohrlili su u kina i film je rušio rekorde gledanosti, što nije neuobičajeno za francusku kinematografiju. Stoga čudi što je scenarist i redatelj Guillame Canet, inače dugogodišnji životni partner slavne Marion Cotillard, čekao gotovo cijelo desteljeće kako bi snimio nastavak svoje velike uspješnice. Holivudski bi mešetari puhali za vratom filmašu u slučaju takvog uspjeha filma na kinoblagajnama, no Canet je imao luksuz ostaviti svoje likove da ostare i prikupe nova životna iskustva.

Glavni lik, Max (pomalo ga nervozno glumi François Cluzet) upravo će napuniti 60 godina. Dolazi u svoju kuću u Cap Ferretu kako bi se sastao s agentom za nekretnine. Razveo se od žene i živi sa stomatologinjom kojoj, kao i svima ostalima, taji da je financijski propao. Ne znajući za njegove muke, njegovi ga prijatelji, od kojih se otuđio i uopće ih godinama nije viđao, iznenade dolaskom u njegovu kuću za odmor. Budući da iz kuće mora izići jer mu stiže bivša žena s prijateljicom, Max odluči reći prijateljima da odu, no jedan od njih odluči u njegovo ime unajmiti prekrasnu kuću uz more u kojoj će svi provesti vikend. Za bogatim stolom, uz velike količine alkohola, njihovo će se druženje pretvoriti u grupnu ispovjedaonicu: razvodi, preljubi, zanemarivanje djece, promjena seksualne orijentacije, alkoholizam, anksioznosti i depresije... nema toga što neće isplivati na površinu. Za publiku, problem je što to traje 154 minute, a redatelju pritom ne uspijeva postići to da je gledatelju uistinu stalo do likova, jer se ne uspijevaju s njima povezati zbog hrpe recikliranih emocija koje izbacuju pred njih.

Bila sam sama u dvorani. (Samo kažem.)