Kampanja za EU izbore bila je, retorički gledano, prilično nezanimljiva. Vrlo malo jasnih, relevantnih i konkretnih poruka, a još manje polemika različitih političkih opcija po kojima bismo odlučili tko su bolji kandidati - kaže dr. sc. Gabrijela Kišiček, komunikacijska stručnjakinja, te dodaje:

- HDZ je izborom kandidata (posebice prvoga na listi), a onda i sloganom "Hrvatska za generacije" navijestio da žele svojevrsnu "smjenu ljudi". No Karlo Ressler kao "novo lice" te "nove generacije" nije ostavio neki dojam. Ne pamtim ni jednu njegovu poruku, rečenicu, izjavu. SDP je također bio suzdržan, osim Gordana Marasa koji je postao stranački performer i pokazao kako privući pozornost javnosti. Doduše, ono što mu nedostaje jest sadržaj. Kada već iskoristite neku taktiku da privučete pozornost, kad ste pozornost već dobili, dajte ju iskoristite kako biste prenijeli neku zvučnu, retorički efektnu, sadržajno jaku poruku. I tu Gordan Maras razočara jer osim performansa ne nudi ništa značajno.

Što reći o Mostu, Kolakušiću...?

- Most je primjerice imao iznimno razočaravajuću kampanju i vrlo vjerojatno je upravo zbog toga doživio neuspjeh. Prvi na listi, Božo Petrov, od početka je govorio da neće ići u Bruxelles, a kandidirao se samo da pokaže kako su ti izbori važni (!?), ali nije bilo jasno niti tko će ići u Bruxelles (jer svi na listi su dobri kandidati!) niti kojoj će se grupaciji priključiti ako uđu u Europski parlament. I onda, zbog takve komunikacije, građani ne znaju za koga zapravo glasuju. Ta komunikacijska nedorečenost, nejasne poruke, referiranje na domaće političke razmirice (Nikola Grmoja citira uvrede Gordana Jandrokovića na završnom predizbornom skupu) ne ukazuju na jasan cilj koji Most ima na europskoj političkoj sceni. No valja spomenuti Mislava Kolakušića koji je kao još jedan u nizu političkih "autsajdera" dobio svojih pet minuta slave. A ujedno je pokazao snagu društvenih mreža jer je dominantno s građanima komunicirao preko te platforme.

Čak i nakon objave rezultata nije bilo pretjeranih iznenađenja. Izborni gubitnici relativiziraju rezultate i pokušavaju umanjiti gubitak, ali istovremeno priznaju razočaranje tražeći krivce svuda oko sebe. Izborni pobjednici ne kriju sreću i zadovoljstvo, ali u slučaju Davora Bernardića ni te, pobjedničke situacije, ne mogu iz njega izvući retoričku vještinu kojom bi izazvao reakciju publike: "E ovako govori pobjednik!" A Mislav Kolakušić, izborno iznenađenje, postaje i postizborno iznenađenje. Megalomanski pothvati koje najavljuje, revolucionarne ideje, mesijanske poruke, a sve upakirano u jednu snažnu, odlučnu, pa čak i agresivnu govornu izvedbu. Svaki izbori iznjedre neke nove populiste, i to ne samo u Hrvatskoj. Trend odbacivanja mainstream politike (pa i retorike) vlada u velikom broju zemalja. Hrvatska po tome nije ništa drugačija.

Kad govorimo o medijima, javnosti i percepciji društvene zbilje, koliko je tu objektivnosti i realnosti ili je većina toga što vidimo i čujemo "posredovana komunikacijska stvarnost", percepcija koju stvaraju mediji?

- Snaga medija je golema, ali s druge strane ne treba ni precjenjivati njihovu važnost. Premijer Plenković je nakon razočaranja koje je doživio na izborima, a tražeći krivca za to, spominjao i medije koji "nisu slali nikakve pozitivne poruke o tome što oni rade." Mediji nisu, niti bi trebali biti ičiji PR. Ali i novinari i urednici su ljudi pa je iluzorno očekivati da neće dio vlastitog mišljenja inkorporirati u "objektivan" prikaz nekog političara ili stranke. Svima zajedno, i političarima, i novinarima, to jest medijima, a posebice recipijentima, odnosno široj javnosti, treba određena doza kritičkog mišljenja. To podrazumijeva umijeće razlikovanja slabih i jakih argumenata, prepoznavanja argumentacijskih pogrešaka, smicalica, raznih manipulativnih retoričkih taktika. Znati razlikovati demagogiju od retorike, manipulaciju od uvjeravanja, populizam od argumentacije. Već sam u nekoliko navrata istaknula kako Hrvatskoj nedostaje kontinuirano obrazovanje kritičkog mišljenja i retorike kako bi slušači postali kritički slušači, a ne potencijalne žrtve manipulacije bilo medija ili političara.

Koliko je utemeljena teza da je u sadašnjem vremenu percepcija događaja u javnosti, bez obzira na vrstu, postala važnija od samog događaja?

- Ta teza je oduvijek utemeljena, samo smo je sada više svjesni. Najbolje to možemo pojasniti primjerom jednog političara, ali isto vrijedi i za događaje, postupke. Tomislav Karamarko (ako ga se uopće još sjećamo) imao je izrazito negativnu predodžbu u javnosti, u istraživanjima je često bio proglašavan najomraženijim političarem, pa čak i kada nije bio opterećen aferama (ili bar manje od mnogih). Ali zbog njegova načina komunikacije ljudi su ga doživljavali kao neiskrenog, nesposobnog i nestručnog. Njegova percepcija u javnosti bila je loša, a to je, uz političke razloge, dovelo do njegova pada. Predstaviti sebe, svoju stranku, svoj postupak ili neki događaj u javnosti katkada presudno utječe na njegovo prihvaćanje ili odbijanje. Imati dobru ideju, imati dobre namjere ne znači puno ako to ne znate iskomunicirati. Time ne mislim umanjivati važnost djela na štetu riječi. Djela su i te kako važna, ali će izgubiti važnost ako se ne prezentiraju na adekvatan način. Dakako, to nas dovodi do potencijalne opasnosti onih koji ne rade ništa ili rade loše, ali su vješti na riječima pa znaju "prevariti", "nasamariti", "manipulirati". Takvih se treba čuvati, biti kritičan slušač i razvijati umijeće raspoznavanja i prepoznavanja manipulacija. No veći strah treba biti od gubitka dobrih ideja, dobrih djela, dobrih i stručnih ljudi koji ostaju neprimijećeni jer ne znaju komunikacijom doći do izražaja. I jer ih se ne percipira kao dobre, stručne, mudre i pametne.

Je li, kako to ističu mnogi, pa i premijer Plenković, percepcija posljednjih godina postala najvažniji faktor u politici?

- Svi koji se bave komunikacijom oduvijek su to znali. Zato već cijelo gotovo stoljeće postoji PR industrija, stručnjaci koji se bave percepcijom u javnosti (bilo osobe, proizvoda, tvrtke…). Političari nisu imuni na to. I ne trebaju biti. Ono što još, bar u Hrvatskoj, nisu osvijestili, jest koliko je način komunikacije u javnosti zaslužan za stvaranje te percepcije. Nije jedino, naravno da postupci, stil života, afere i slično utječu na percepciju. Međutim, percepcija o političaru kao stručnjaku, kao odlučnom vođi, kao samopouzdanom čovjeku koji ima sposobnost riješiti problem, kao mudroj osobi koja ima široko znanje, kao čestitom i moralnom građaninu, proizlazi iz načina na koji komunicira s medijima, sa suradnicima, s političkim oponentima. I ta vještina komunikacije nije bogom dan talent koji čovjek ima ili nema, to je vještina koja se uči, stječe i razvija iskustvom. I nije problem ne znati, problem je važnost komunikacije marginalizirati ili potpuno ignorirati. Svjetski političari (i aktualni i prošli) imali su timove ljudi s kojima su radili, konzultirali se, da bi bili bolji. Brojni političari u Hrvatskoj, metaforički rečeno, s ceste ulaze u Sabor. I nikako da nauče da govor u javnosti nije isti kao privatni govor, ni na kojoj razini od argumentacije preko stila do bontona i humora…

Zaključno - je li kriva percepcija majka svih naših problema, kako sam negdje pročitao? To je koliko se sjećam rekla i bivša ministrica Martina Dalić...

- Ma krivi su oni koji "krivu percepciju" vide kao opravdanje svojih pogrešaka: "Nisam ja nego je percepcija o meni kriva!" Ozbiljan političar svjestan je kako način na koji komunicira utječe na percepciju. Ako izbjegava dati odgovore na novinarska pitanja, zaboravljajući pri tome da novinari postavljaju pitanja koja zanimaju javnost, tada stvara dojam da nešto krije. Ako kritike oponenata vidi kao osobni napad i priliku za obračun, stvara dojam da je bahat, agresivan i arogantan. Ako jednom govori jedno, a idući dan mijenja izjavu, stvara dojam neiskrenosti. Ako ne daje konkretan odgovor nego zaobilazi, odgovara protupitanjima, stvara dojam da podcjenjuje i posredno vrijeđa one koji pitanja postavljaju. Ako direktno vrijeđa, koristi u javnom govoru neprimjeren rječnik, stvara dojam da je nekulturan. I naravno da je percepcija kriva, a time i "majka svih problema" kada je percepcija negativna.

Ali isto tako ne treba zaboraviti da je dobro promišljena komunikacija izvor dobre i pozitivne percepcije. Da se dobrom komunikacijom stvara dojam kulturnog, obrazovanog, stručnog političara. To što je u hrvatskoj javnosti malo takvih političara ne znači da "koncept percepcije" treba kriviti za to. Majka svih problema ipak su političari sami. (D.J.)