Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA U ZAMCI KRIVIH PERCEPCIJA (I.)
INTERVJU: ŽELJKO PAVIĆ
U životu je sve stvar percepcije. Sve je do toga kako gledaš na stvari. Ili, kako to kaže jedna mudra izreka - pesimist vidi tamu u tunelu, optimist vidi svjetlo na kraju tunela, realist vidi da je to svjetlo ustvari vlak. A strojovođa? On vidi tri degenerika na pruzi! Tako se, eto, sve može tumačiti, u pojednostavljenom smislu, naravno, jer život je pak kompliciraniji od perceptivnog poimanja stvarnosti, reći će stručnjaci za tu disciplinu.
No, ako je sve stvar percepcije, onda nema boljeg (ili lošijeg, kako se uzme) područja u kojemu to "pravilo" vrijedi i u kojemu se pokazuje opravdanim od političke scene i političara u njoj i oko nje. Drugim riječima, u medijskoj komunikaciji politike (zadržimo se na njoj!) percipirati ono što je primjerice dobro kao loše ili obratno uobičajena je pojava zavisna između ostalog i od vještine medijske manipulacije. Konkretno, kao najnoviji primjer može poslužiti i nedavna objava da je BDP u RH porastao na iznenađujućih 3,9 posto! Međutim, i taj zapravo suhoparni statistički podatak može se percipirati dvojako - objektivno i s trunkom razumijevanja onoga što tih 3,9 % znači u ekonomiji zemlje, ili pak kao neobjektivnu "igru brojki" pa reći, poput SDP-ovca Branka Grčića, da je to sve O.K., no da nije prava slika stanja hrvatskog gospodarstva "koje usporava rast", a pritom odmah iskritizirati po Grčiću loše korištenje EU fondova. Stvar je dakle percepcije što jest i što znači, a što nije i što ne znači 3,9 posto rasta BDP-a. I kako da se sad u tim dvojakim tumačenjima snađe običan čovjek?
I protekli izbori za Europski parlament također su podatno područje za primjenu teorije i prakse percepcije stvarnosti. Između ostalog, reći da je HDZ gubitnik proteklih izbora nije zapravo istina nego stvar percepcije, stvar onih koji tako žele percipirati četiri osvojena mandata u novom sazivu EU parlamenta. Pritom se gotovo ne naglašava činjenica da je HDZ ovaj put na izbore išao sam, bez koalicijskih partnera kao na prošlim izborima otprije pet godina, kad su mu Marijana Petir i Ruža Tomašić donijele dva mjesta, a HDZ kao stranka osvojio četiri. Sada je eto HDZ sam također osvojio četiri mjesta, dakle prošao je isto, što međutim nitko ili rijetko tko tako tumači, pa se iz većinske "medijske perspektive" HDZ percipira kao gubitnik, iako to s najvećim brojem osvojenih glasova nije, nego je jednostavno relativni pobjednik. "Ipak smo pobjednička stranka, ipak smo osvojili najveći broj glasova i najveći postotak", kazao je i ministar uprave Lovro Kuščević.
SUBJEKTIVNI ODRAZI
Inače, uzmemo li znanost u obzir, percepcija ili opažanje je proces kojim mozak organizira podatke dospjele iz raznih osjetila i interpretira ih tvoreći smislenu cjelinu. Primjerice, percepcija nam omogućava da razne mrlje boje vidimo kao određeni predmet, da mnoštvo zvukova čujemo kao govor, da kombinaciju slatkog, kiselog i ostalih okusa okusimo kao određeno jelo itd. Percepcija je složena aktivnost organizma, proces organiziranja, integriranja i interpretiranja osjetilnih informacija koji nam omogućuje upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u našoj okolini. Ona je svojevrstan "subjektivni odraz objektivne stvarnosti." Pitanje percepcije je između ostalog i uobičajena, klasična dvojba - je li čaša napola puna ili napola prazna? U tome je zapravo sadržana cijela bit subjektivnog doživljavanja stvarnosti.
I baš tu kod "subjektivnog odraza objektivne stvarnosti" često nailazimo na probleme u svakodnevnom životu, ali i u društvu u cjelini, pa tako i politici. Stoga je i bivša potpredsjednica hrvatske Vlade Martina Dalić u svom govoru prilikom podnošenja ostavke imala pravo istaknuvši da je percepcija najvažnija u politici. Uostalom, na temelju čega bi drugog ljudi mogli donositi svoje odluke u životu te građani prilikom ocjenjivanja rada političara i njihova vrednovanja na izborima? Dakle, u konkretnom slučaju, percepcija javnosti rada Martine Dalić odlučila je o njezinoj političkoj sudbini! Da se ta percepcija odnosila na pozitivne rezultate i u cjelini pozitivno mišljenje o njoj, razloga za ostavku ne bi ni bilo. Sve u svemu, dok pravosuđe eventualno, ovisno o dokazima, ne kaže svoje, stav javnosti o svakoj političkoj karijeri narušenoj nekim krivim potezom (potezima) više je nego jasan - stvorena je percepcija krivnje iz koje rijetko tko uspijeva izaći neokaljanog obraza, bez obzira na to je li kriv ili je nevin. Pritom se uloga medija pokazuje jednim od ključnih čimbenika u oblikovanju te i takve percepcije.
Inače se najčešća ispitivanja utjecaja medija na gledateljevu percepciju svijeta tiču kriminala, nasilja i pravde, ali sve češće i politike. Niz je primjera o tome i kada se sagledavaju izborne kampanje i rezultati, pa tako i nedavnih izbora za Europski parlament. Vuku se izborni repovi, još se rade analize i u HDZ-u, kojemu je glavobolju zadala i sve jača desnica. A mnogima je račune pomrsio i bivši sudac Mislav Kolakušić, čiji je izborni rejting rastao na žestokoj kritici pravosuđa i korupcije pa je osvojio EU mandat. Sada puca na mnogo više: preko Bruxellesa do Pantovčaka i Vlade. I sam je izjavio: "Birači su mi dali glas da bih bio premijer, a ne europarlamentarac. Moj je cilj 76 ruku!" Pa sad u svim mogućim interpretacijama njegovih riječi zapitajmo se - tko tu koga? Uglavnom, percepcija Kolakušića takva je kakva je i on je hype!
S percepcijom u javnosti probleme sad ima i Most jer je gubitnik EU izbora. "Nekad se dogodi i neki neželjeni rezultat kao što je ovaj danas, ali ja zaista ne mislim da je to ono što je stvarno u Hrvatskoj, u percepciji građana", kazao je o percepciji i Božo Petrov.
Što se Živog zida tiče, premda s jednim europarlamentarcem, percepcija njih kao stranke bitno je narušena nedavnim unutrašnjim sukobima, što je, čini se, tek početak rasula koji im slijedi na unutarstranačkom planu.
OVISNOST O MEDIJIMA
O tome kakva će biti percepcije politike i političara, važnu, možemo čak reći najvažniju, ulogu imaju, naravno, i sve brojniji PR stručnjaci, tzv. spin doktori, savjetnici za komunikaciju i stvaranje imidža u javnosti. U početku su usluge spin doktora koristili samo političari, a odnedavno ih koriste i kompanije, pa čak i pojedine poznate obitelji radi formiranja određene slike u javnosti. Pravog spin doktora odlikuje vještina prepoznavanja važnosti percepcije javnosti o nekom događaju jer je ona uvijek važnija od samog događaja. Poznaju tehnologiju rada medija i njihove karakteristike, a često i sami dolaze iz medija. Imaju izvrsne veze s urednicima, posebno onim najutjecajnijima, i neprestano osluškuju bilo javnosti. Ovise o medijima, ali i mediji ovise o njima. Oni imaju "robu", informacije koje su medijima "život". Zapravo, oni uvijek imaju "potpunu sliku", raspolažu pozadinskim informacijama pa novinarima (kako kojima) daju anonimne smjernica o "stvarnom značenju" nekog događaja, akcije ili izjave. Jasno, u oblikovanju interpretacije i zadovoljavanju novinarske znatiželje vode se svojim interesima, odnosno interesima pojedinca ili grupe za koju rade, ali su medijima i kao takvi iznimno korisni.
Hrvatski stručnjaci za strateško komuniciranje razotkrili su što je i kakvo je zanimanje spin doktor, ali i zašto se za njega vežu negativni stereotipi. Krešimir Macan, stručnjak za strateško komuniciranja u politici i krizno komuniciranje, vlasnik PR agencije Manjgura, kaže da je to samo naziv za komunikatore koji se uspješno koriste tehnikama spina, odnosno usmjeravanja priče. "Donedavno su bili specifičnost politike jer se tamo priče usmjeravaju na dnevnoj bazi, no sve češće se pojavljuju u gospodarstvu, ponajprije u kriznim situacijama", kaže Macan dodavši i da su se "mediji sami uvukli u oblak svojih krivih percepcija."
Ankica Mamić, direktorica Agencije IM&C, tvrdi: "U Hrvatskoj, pa i drugdje, javni prostor obiluje brojnim sudionicima koji često nemaju odgovornosti za svoju javnu riječ pa se krivnja za neistinite informacije ili njihovu prezentaciju često svaljuje na komunikacijske stručnjake." Dodala je da je sud javnosti često okrutniji od suda pravde i da svaki čovjek, ma čime se bavio, ima pravo iznositi istinu u javnosti.
Razvojem sredstava javne komunikacije - od tiska do telefona, radija, televizije i interneta - drastično je ubrzan dotok poruka kojima se ljude želi uvjeriti u nešto. Drugim riječima, komunikacijska revolucija dovela je do prezasićenosti informacijama jer su ljudi zatrpani bezbrojnim porukama koje pristižu sa svih strana. Mnogi koji su izloženi tom pritisku reagiraju tako da brže apsorbiraju poruke, prihvaćajući ih bez prethodnog ispitivanja i analiziranja, što se odražava i na percepciju niza događaja, uključujući i zbivanja na političkoj sceni. Prepredeni propagandisti vole takve prečace - naročito one kojima se zaobilazi racionalno razmišljanje. Kako bi potaknula ljude da se služe tim prečacima, propaganda apelira na osjećaje, iskorištava nečiju nesigurnost i dvosmislenost jezika te izvrće pravila logike. Povijest potvrđuje da takve taktike nažalost mogu biti vrlo uspješne.
A o manipuliranju informacijama i činjenicama te oblikovanju percepcije ne baš tako davno još je u Mein Kampfu pisao i Adolf Hitler izrijekom: "Vještom i ustrajnom propagandom ljudima se čak i nebo može prikazati kao pakao, i obratno, najbjedniji život kao raj."
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Deset strategija manipulacije
Američki filozof, politički aktivist i lingvist Noam Chomsky pisao je o deset strategija manipulacije ljudima, uglavnom onima naivnima, koje iskrivljuju percepciju stvarnosti. To su prema Chomskome: 1. Preusmjeravanje pažnje; 2. Stvoriti probleme pa ponuditi rješenje; 3. Strategija postupnosti promjena; 4. Strategija odgađanja; 5. Upotreba dječjeg jezika; 6. Korištenje emocija; 7. Držati javnost u neznanju i prosječnosti; 8. Ohrabrivanje javnosti da bude zadovoljna svojom prosječnošću; 9. Stvaranje osjećaja krivnje; 10. Upoznati pojedinca bolje nego što on poznaje samoga sebe.
GORAN SUNAJKO
SVJESNO MANIPULIRANJE DOGAĐAJIMA I LJUDIMA
Živimo u vremenu potpune medijalizacije stvarnosti, a to znači da su nam događaji kroz informativni program posredovani. Riječ je o, da iskoristim sintagmu Marije Selak, "medijski posredovanoj zbilji." Naime, često se govori o tome da je svijet sve složeniji pa se time i usložnjavaju događaji, što mislim da nije točno - kaže dr. sc. Goran Sunajko te dodaje:
- Svijet je uvijek bio jednako složen, samo na drukčije načine, a ono što se usložnilo i namnožilo upravo su mediji koji sabiranjem vijesti zapravo usložnjavaju događaje. Prvi je takav pristup u najvećoj mjeri razvio CNN koji je u kratkoj formi uveo blic-vijesti iz svakog kutka svijeta, izmjenjujući pritom u samo nekoliko minuta vesele događaje, sportske novosti i vremensku prognozu s ubojstvima i masakrima diljem svijeta, što u gledatelja izaziva krajnju dinamiku napetosti promatranja stvarnih događaja kao filmskog trilera, ali i relativizaciju važnosti same teme vijesti. Cilj je vezati gledatelje uz vijesti koje su postale režirani film u kojemu je fikciju zamijenila stvarnost. To pak ne znači da se događaji nisu dogodili, nego da je njihov izbor i tajming od strane urednika vijesti taj koji upravlja i posreduje između događaja i percepcije gledatelja.
DVA POGLEDA
Kakve opasnosti takav pristup nosi? Primjerice, netko je u nekom dijelu svijeta upao nasilno u školu i usmrtio učenike ili je neki terorist preuzeo odgovornost za ubojstvo neke osobe, što često gledamo i čitamo u medijima. Izvještavanje na svim televizijama svijeta o tome ima dvostruk učinak. Jedan je taj da je riječ o prijenosu događaja i upozorenju što se događa, a drugi ukazivanje drugima da ako svoje frustracije izraze na taj način, to neće biti ništa čudno i novo jer se to događa u svijetu, i to ne kao incident, nego kao trend. Tko može procijeniti treba li donositi takve vijesti i koja je zadaća urednika-novinara?
Postoji li uopće objektivna percepcija, je li ona moguća, ili smo svi u nekom okviru, da se tako izrazim, subjektivnih percepcija?
- Strogo filozofijski gledano percepcija je bila vezana uz estetiku i uvijek je subjektivna na način da neko umjetničko djelo doživljavamo na subjektivan način, odnosno sviđa li nam se ili ne, bez obzira na njegovu objektivnu umjetničku vrijednost. Razlog je to zbog kojeg je u filozofiji bilo osuđivano sve ono što je bilo podložno percepciji jer je takva spoznaja promjenjiva. Stoga ne postoji objektivna percepcija, postoji samo činjenica koja je objektivna, ali živi samo s obzirom na percepciju (interpretaciju). Riječ je o tome kako subjekt gleda na ljude, stvari i pojave - riječju svijet koji ga okružuje. Čovjek je uvjetovan psihosocijalnim uvjetima koji ga određuju. S jedne strane on je pod utjecajem podsvjesnoga, odnosno unutarnjih psiholoških stanja (poput trauma, boli, straha, tjeskobe, patnje, itd.) koji formiraju njegovu percepciju, a da toga često nije svjestan, te izvanjskih socijalnih uvjeta, poput političkog i društvenog sustava, ideologija, povijesti itd. koji utječu na njegovu percepciju svijeta. Treba imati na umu da je tu bitna razlika između empirijskih i humanističkih znanosti. Primjerice, zakon gravitacije nije stvar percepcije nego empirijskog dokaza, kao i ulazak Titove vojske u Zagreb 1945., što je činjenica po sebi, no ona postaje dio percepcije pa je za jedne riječ o oslobođenju, a za druge o okupaciji, odnosno, kako se često kaže "ovisi s koje se strane gleda." Drugim riječima, kada se uvede svjesna i često medijski posredovana relativizacija događaja, onda se upravo igra na stvaranje percepcije jer se zna da je ona nepouzdana, nedokaziva i da se uz pomoć nje lako može manipulirati događajima i ljudima.
PLANIRANA SLUČAJNOST
Koliko je utemeljena teza da je u sadašnjem vremenu percepcija događaja u javnosti, bez obzira na vrstu, postala važnija od samog događaja?
- Na ovo ćemo pitanje možda najizravnije odgovoriti preko suvremenog pojma "simulakruma" koji koristi francuski filozof Jean Baudrillard, pokazujući da je suvremena zbilja simulirana i to upravo pomoću medijsko-tehničkoga aparata. Naime, nositelji medijskih moći upravljaju informacijama preko simuliranja događaja. Da bi nešto bilo događaj ne može prethodno kontinuirano postojati, pa se riječ događaj ispravno koristila kao neočekivana pojava. No ubrzo je i događaj postao nešto namjeravano, i to u spoju s kapitalizmom koji od svega radi upravo događaj (engl. event) i spektakl kojem je cilj zarada, kako je najbolje, u knjizi "Društvo spektakla", pokazao francuski marksist Guy Debord. Tako je sve postalo događaj, odnosno spektakl, koji to zapravo nije jer je unaprijed osmišljen i simuliran, svojevrsna "planirana slučajnost".
Francuski filozof Jacques Rancière je upravo preko simulakruma uočio kako se simuliraju politički događaji. Primjerice, uoči izbora često možemo vidjeti porast naručenih i plaćenih predizbornih anketa i istraživanja biračkoga tijela, koji zapravo biračima sugeriraju rejting neke stranke, a zapravo "vlak u koji je poželjno uskočiti" kako bi se bilo dijelom progresivne i pobjedničke svijesti. Drugim riječima, upravlja se sviješću i podsviješću birača kako bi se stvorilo "novo" biračko tijelo neopredijeljenih. Slučaj neuspjelog referenduma za Ustav EU-a u Francuskoj najbolje pokazuje da događaj ipak još nekada pobjeđuje jer su, unatoč medijskom favoriziranju prihvaćanja Ustava kao poželjnog i simuliranog trenda, birači u Francuskoj odbacili prijedlog Ustava. Pokazalo se da simulacija i zbilja nisu jednaki, odnosno da je simulakrum stvorio umjetnu sliku, suprotno kojoj se istinski "dogodio narod". Odnosno, kako piše Rancière, pokušava se iz politike izbaciti narod koji više ne postoji kao događaj, nego je uvijek već prisutan, izjednačen sa simulacijom vlastite reprezentacije.
U kakvoj su vezi percepcija, manipulacija, politika, mediji...?
- Percepcija, vidjeli smo, ima manipulativan karakter pojačan zbog razvoja medijskoga sektora do neslućenih razmjera. Marx je ideologiju definirao kao iskrivljenu i lažnu svijest o stvarnosti, a to možemo danas reći i za percepciju. Tko je kriv za posljedice pogrešne percepcije, oni koji posreduju i time je iskrivljuju, ili krajnji korisnici koji nekritički prihvaćaju svaku senzacionalističku vijest, ostaje pitanje. Nekad smo o upravljanju sviješću ljudi govorili kroz kategorije marketinga, promidžbe, promocije, PR-a, spin doktora itd., a danas možemo, čini mi se, govoriti o novoj tehnici - onoj upravljanja percepcijom, samo je pitanje tko su stručnjaci za te tehnike, odnosno jesu li to novinari?
(D.J.)DAVORKA BUDIMIR
IZ LOŠEG PONAŠANJA NAUČITI NEŠTO POZITIVNO
U jednom ste intervjuu, za Glas Koncila, rekli kako je "sustav postavljen tako da u njemu funkcionira samo korupcija." Nije li to ipak malo pretjerano negativna percepcija?
- Percepcija je interpretiranje stvarnosti zasnovano na našem prethodnom znanju, pamćenju, očekivanjima, stavovima, utjecaju okoline i sl. Percepcija je naš dojam o nekom događaju ili pojavi i mi kao pojedinci različito reagiramo. Korupcija je najveći problem ovoga trenutka u Hrvatskoj ne podcjenjujući ni jedno područje ili razinu. Korupcija prodire u sve segmente društva te predstavlja najveću ugrozu gospodarskog, društvenog i političkog razvoja te prosperiteta Republike Hrvatske. Izravno ugrožava ljudska prava građana i njihovu jednakost pri ostvarivanju vlastitih interesa, razara moral i strukturu društva te sprječava razvoj slobodnog poduzetništva. Nema veće štete za prosperitet društva od korupcije jer se nezakonite aktivnosti namjerno prikrivaju, a izbijaju u javnost kroz skandale, istrage i suđenja. Zbog tajnosti koruptivnog djelovanja ne postoje čvrsti empirijski podatci na temelju kojih se može procijeniti apsolutna razina korupcije, ali građani dobro znaju kako se osjećaju kada na vlastitom primjeru osjete što znači nepravda, selektivni kriteriji i različito postupanje u istim situacijama.
Kakva nam je inače, napose u RH, percepcija politike i političara?
- Sva relevantna istraživanja ukazuju na to da građani u Hrvatskoj najmanje vjeruju političkim strankama i pravosuđu, a najviše policiji, vojsci, Crkvi i obitelji. Tako je i u nekim drugim postkomunističkim državama i Hrvatska nije izuzetak. Na lošu percepciju najviše utječe ponašanje samih političara, njihova razina komunikacije i kompetencijske vještine. Prijenosi saborskih sjednica u često praznoj dvorani šalju poruku građanima, kao i razina konfliktnosti u situacijama međusobnog neslaganja. Političari imaju pravo na vlastite stavove i mišljenja, različite poglede na rješenja ili probleme, ali ono što im nedostaje je obrana vlastitih pozicija na temelju argumentirane rasprave. Zbog stranačke stege ponekad nismo ni u poziciji da kao javnost imamo uvid u to kako se procesno donose stranačke odluke. Bez obzira na to o kojem se sadržaju radi, bilo bi zanimljivo promatrati kako se odvijaju ti procesi. Kako se brane stavovi i obrazlažu teze. S obzirom na to da svakodnevno svjedočimo lošim strateškim odlukama, imamo pravo biti skeptični prema tim procesima koji sigurno ne uzimaju u obzir različite argumente i moguća rješenja. Na razini političkih stranaka i kroz same stranačke statute moguće je primijetiti da se krug onih koji donose odluke sužava na najuža stranačka rukovodstva, posebice predsjednika stranke i najbliže suradnike koji ne moraju nužno biti i stranački kolege, već razni stručnjaci i savjetnici.
Manje stranke ili neovisni pojedinci koji ostvare trenutni slučajni uspjeh na izborima mogu dodatno narušiti percepciju o političarima. Takvi pojedinci ostvare rezultate na temelju toga što su građani glasali protiv postojećeg stanja u dobroj vjeri da će možda netko koji se usput pojavi biti bolji od onoga čemu trenutno svjedočimo. Rezultat može biti još više razočarenja i nepovjerenja, a to je loše za demokratske procese koji nisu završeni.
Koliko negativno prevladava nad pozitivnim? Je li percepcija posljednjih godina doista postala najvažniji faktor u politici?
- Pozitivna percepcija može prevladati samo ako se dogode promjene u kadrovskoj politici političkih stranaka koje ovise o ponašanju stranačkog vodstva, posebno predsjednika stranke. Upravljanje je vrlo složen proces, a posebno u javnim poslovima u kojima postoji velik broj aktera, očekivanja, procesa i mogućih ishoda. Tada morate imati liderske osobine i snagu okružiti se onima koji su bolji od vas i koji mogu svojim postupcima, znanjem ili ponašanjem poticati odluke koje vode prosperitetu cijele zajednice. Kada ste okruženi oportunistima ili poslušnicima kao predsjednik stranke, tada imate vlast i moć, ali niste lider. To je šteta za svaku organizaciju jer se energija troši na nepotrebne radnje, a u konačnici ishodi proizvode još veće probleme i nepovjerenje.
Percepcija je najvažniji faktor u politici, ali bi odlično bilo da ta percepcija bude pozitivna zbog promjene sadašnjeg trenda i razine povjerenja građana u to da su promjene moguće. Premijer bi s najviše i najodgovornije pozicije u Hrvatskoj, uz predsjedničku stranačku poziciju vladajuće većine, mogao učiniti velik iskorak, kojem još nismo svjedočili. S pozicije upravljanja teško je biti premijer i predsjednik vladajuće stranke u istoj osobi, jer je nemoguće istovremeno jednako kvalitetno obavljanje obje dužnosti. Kao premijer odgovorni ste prema svim građanima i onima koji ne dijele vaše stavove i vrijednosti i koji nisu glasali za vašu opciju, a kao predsjednik stranke dužni ste se boriti za ono što je prioritet stranke koju vodite. To vrijedi za sve političke opcije, iako je bilo pokušaja u prošlosti koji se nisu ostvarili.
Pretpostavljam da ste pratili EU izbore. Kakav je Vaš dojam, percipiraju li Hrvati sada pozitivnije EU ili još dvoje oko članstva RH u EU-u i koristi od toga?
- Izborni rezultati na EU izborima znakoviti su na više razina i pokazuju da građani prednosti članstva RH u EU-u ne osjećaju ovdje u Hrvatskoj. Na razini pojedinca to mogu osjetiti studenti koji su mobilniji u akademskom sustavu, oni koji su otišli iz Hrvatske zbog toga što se više nisu htjeli boriti i čekati da do promjena dođe. Sam raspored mandata pokazao nam je da su velike stranke ipak doživjele neuspjeh, ali isto tako da su dva zastupnika izabrana na temelju protestnih glasova građana koji su glasali ne zato što vjeruju novim opcijama, već zato što ne vjeruju onim postojećim.
Je li kriva percepcija majka svih naših problema, napose percepcija koju produciraju mediji koje zanima samo crnilo, loše i negativno? To je, koliko se sjećam, rekla i bivša ministrica Martina Dalić...
- Postupaka, događaja i ponašanja aktera bit će uvijek kao i naše percepcije, odnosno dojma koji se stvara na temelju onoga što osjećamo. Ono što možemo promijeniti jest da iz svake situacije učimo i koristimo je za dobro i napredak. I iz lošeg ponašanja ili postupka možemo naučiti nešto pozitivno i na tome treba graditi promjene. Na medijima je da rade svoj posao profesionalno, a na političarima da rade ono za što su izabrani svakodnevno se zalažući da javni interes bude iznad svakog pojedinačnog, selektivnog i trenutnog. Tada će biti manje mogućnosti za nepravilnosti i negativnu percepciju.
(D.J.)