Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA U ZAMCI KRIVIH PERCEPCIJA (I.)
INTERVJU: GABRIJELA KIŠIČEK
Percepcija jest (individualni) doživljaj svijeta oko nas. Taj doživljaj temelji se na informacijama koje primamo iz naših osjetila, ali uključuje i organizaciju, integraciju i interpretaciju tih informacija - kaže dr. sc. Tihana Brkljačić sa Instituta Ivo Pilar, i dodaje:
- Čovjek ne ulaže trud da bi percipirao, proces je nesvjestan i nemoguće ga je zaustaviti. Bez percepcije ne bismo mogli ostvariti kontakt s vanjskim svijetom niti primiti ikakvu informaciju. Ljudski osjetni sustavi prilično su dobro razvijeni pri čemu najviše informacija dobivamo putem osjeta vida. Termin percepcija ponekad koristimo i kako bismo opisali doživljavanje nekog socijalnog fenomena, situacije, osobe ili pojave. U krajnosti, termin percepcija ponekad se (pogrešno) koristi kao antipod točnoj procjeni.
Ljudi iznimno dobro percipiraju različite složene fenomene kao što su pokret ili dubina, razlikuju figuru od pozadine, uspijevaju prepoznati tonove i razaznati pojedinačne zvukove, čak i u bučnoj okolini, prepoznaju ljudska lica, procjenjuju veličinu objekta na različitim udaljenostima, boju u različitim osvjetljenjima i slično. Računala koja imaju goleme memorijske kapacitete i snažne procesore u djeliću sekunde rješavaju različite matematičke probleme za koje bi čovjeku trebale godine, ali još uvijek se ne mogu mjeriti po točnosti percepcije sa živim bićima.
Što sve može dovesti do pogrešne percepcije?
- Do pogrešne percepcije doći će ako nešto nije u redu s osjetnim aparatom, ili ako je došlo do pogreške u organizaciji ili interpretaciji. Primjerice, ako slabije čujemo ili ako ne pazimo možda ćemo neku riječ pogrešno razumjeti. S druge strane, i vanjski čimbenici, primjerice buka u prostoriji, mogu otežati percepciju. Ipak, često smo u stanju i ako ne čujemo svaku riječ sugovornika točno rekonstruirati što je rekao, oslanjajući se na prethodno znanje, očekivanje i fragmente razgovora.
Percepcija funkcionira po principu ekonomičnosti i odvija se automatski, što je evolucijski iznimno važno i korisno, jer bi u suprotnom trošila prevelike resurse. Ekonomičnost znači da se percepcija mahom događa bez da razmišljamo i to tako da smo skloni stvari percipirati na najjednostavniji način. Ovaj princip olakšat će snalaženje u većini slučajeva, ali će ponekad - u novim i neobičnim situacijama dovesti do pogrešne percepcije.
Evo jednog jednostavnog primjera. Ako pogledate crtež vidite tri kruga i dva trokuta, ali ako isti malo detaljnije proučite i pokušate ga raščlaniti na komponente primijetit ćete da trokuti i krugovi zapravo ne postoje te da smo ih izmislili kako bismo si pojednostavili percepciju. Na ovom crtežu stvarno postoje samo tri kruga kojima nedostaje po jedna šestina i tri kuta. Međutim, ovu sliku najlakše je interpretirati na način da jedan trokut (neomeđenih rubova) djelomice prekriva drugi trokut i krugove te ćemo je upravo tako, prema principu ekonomičnosti, automatski percipirati.
O čemu zapravo ovisi naša percepcija stvarnosti, pretpostavljam da osjetila igraju ključnu ulogu...?
- Način na koji ljudi (i životinje) percipiraju nije sasvim istražen. Kvaliteta naše percepcije zapravo je fascinantna. Paradoksalno, složenost percepcije možemo prikazati na primjeru perceptivne varke. Ako pogledate polja A i B na crtežu sigurno ćete vidjeti da je polje A tamno polje, a polje B svjetlo polje. Međutim, ta dva polja potpuno su jednake svjetline, što lako možete provjeriti tako da izrežete polja i stavite ih jedno pokraj drugog. Ako je naša percepcija toliko točna, kako je napravila takvu banalnu pogrešku? Do ove iluzije dolazi upravo zbog složenosti našeg perceptivnog sustava koji je automatski uračunao da je polje B u sjeni valjka, dok polje A nije. Kada biste ovaj prizor vidjeli u stvarnosti, polje A bi zaista bilo tamnije. Dakle, mi percipiramo ovisno o kontekstu, uzimajući u obzir ne samo osjetne informacije nego i okolinu i uvjete pod kojima percipiramo. Kada biste polje A percipirali jednako svijetlim kao polje B, s vašim perceptivnim aparatom nešto ne bi bilo u redu.
Koliko smo podložni poimanju iskrivljene, da se tako izrazim, percepcije, zahvaljujući utjecaju medija, posebno danas, u vremenu digitalizacije i globalne umreženosti?
- Ovdje prelazimo na temu socijalne percepcije koja se odnosi na naše opažanje ljudi i društvenih fenomena. U dinamičnom svijetu stalno smo izloženi novim događajima, a postoji prirodna tendencija da stvari oko nas vrednujemo kao dobre ili loše, pametne ili glupe, zanimljive ili dosadne, čak i ako o njima malo znamo… Jednostavno nemamo vremena ni resursa da pozorno istražimo sve na što naiđemo, pa često donosimo procjene prije nego što smo nešto detaljno proučili. Takvi, naprečac doneseni zaključci, nazivaju se heuristike i funkcioniraju prema nekim jednostavnim pravilima. Na primjer, koristeći heuristike dostupnosti ljudi će procjenjivati čestinu javljanja nekog događaja s obzirom na to koliko se lako mogu prisjetiti sličnih primjera. Upravo zbog ove heuristike često precjenjujemo učestalost nekih medijski eksponiranih fenomena (primjerice mediji su skloni eksponirati skandale), a podcjenjujemo frekvenciju onih koji se u medijima rijetko spominju (primjerice ako se problemi vezani uz globalno zatopljenje rijetko spominju u medijima javnost se neće senzibilizirati i neće se uključiti u akcije kojima bi se isto moglo usporiti). Također, ljudi će se, koristeći heuristiku dostupnosti, prikloniti onom stajalištu kojem su bili češće izloženi, ili za koji su čuli više argumenata te će na taj način medijska eksponiranost neke osobe, organizacije ili fenomena pridonijeti njenom prihvaćanju u javnosti.
Slika 1 poslužila nam je kao primjer načina na koji nastojimo pojednostaviti i objasniti stvari koje vidimo. Koristeći slične zakonitosti skloni smo percipirati i različite događaje, stvari ili osobe. Tijekom života formirali smo određeni sustav vrijednosti i stavova i stvorili neke stereotipe. Iako se termin stereotip koristi u negativnom kontekstu, on zapravo označava pojednostavljenu sliku, prototip s kojim uspoređujemo nova iskustva, a opet zbog bržeg i jednostavnijeg snalaženja. Kao što smo na slici 1 organizirali sadržaj tako da vidimo najjednostavniji oblik, tako ćemo procjenjivati i ljude ili događaje kako bismo ih učinili što smislenijima i jednostavnijima. Na primjer, bit ćemo sumnjičaviji prema osobi koja se predstavi kao političar, nego prema odgojiteljici u vrtiću, očekivat ćemo žustriji i dinamičniji razgovor s Talijanom nego s Englezom, pretpostavit ćemo da je student Filozofskog fakulteta društveniji od studenta FER-a.
Koliko je inače utemeljena teza da je u sadašnjem vremenu percepcija događaja u javnosti, bez obzira na vrstu, postala važnija od samog događaja?
- Ljudi jedan te isti događaj mogu percipirati na različite načine, obično zbog različitih uvjerenja, stavova i informacija koje su o događaju primili. Marketinški stručnjaci vrlo dobro poznaju načela percepcije i nastoje ih koristiti kako bi promovirali svoje proizvode ili ideje. Međutim, u vremenu digitalizacije i globalne umreženosti ipak možemo, više nego ikada prije, detaljno istražiti različite izvore, i ako smo zainteresirani, detaljno proučiti fenomen prije nego što o njemu donesemo mišljenje.
Neki stručnjaci ističu kako je kriva percepcija uzrok svih naših problema?
- Ne. Iako pogrešna percepcija može otežati snalaženje i posljedično odgovarajuće reagiranje, bilo bi potpuno pogrešno okriviti percepciju za većinu naših problema. Naša percepcija je iznimno dobra i mnogo više pomaže nego što odmaže. Autori koji upozoravaju da je kriva percepcija uzrok velikog broja problema, zapravo ističu razlike između naše procjene neke situacije i stvarnog stanja stvari. Na primjer, student može vjerovati da je nije u stanju položiti ispit, premda gradivo nije ni blizu toliko teško koliko on pretpostavlja na temelju pogrešnih i polovičnih informacija koje je dobio iz nepouzdanih izvora. U ovom slučaju pojam percepcija koristimo u vrlo širokom značenju, u smislu subjektivne procjene situacije. Međutim, čak i u tom slučaju percepcija je mnogo češće optimalna i ljudi su uglavnom sposobni procijeniti situacije u kojima se nalaze.
Pogrešne odluke ponekad donosimo jer smo krivo procijenili (percipirali) situaciju, ali često smo si mogli pomoći da smo detaljnije proučili situaciju. Također, postoje brojne situacije u kojima ispravno percipiramo situaciju, a problem i dalje postoji. Osobi koja se nalazi u vrlo teškoj situaciji bilo bi bezobzirno napomenuti da je za istu odgovorna samo njezina percepcija. Konačno, u nekim ne tako rijetkim slučajevima, pogrešna percepcija može nam uljepšati stvarnost, primjerice ako sami sebe ili neku situaciju u kojoj se nalazimo percipiramo boljom nego što ona uistinu jest.
(D.J.)
DARIJA ADŽAGA
NE VIDIMO STVARI KAKVE JESU
Postoji jedno krivo uvjerenje kod velikog broja ljudi koje glasi da svatko ima svoju istinu. Međutim, istina nije subjektivna i nema nikakve veze s našom percepcijom. Istina je ono što postoji i što se događa upravo sada, dakle, misli, emocije, ponašanja i akcije koje se događaju upravo sada ili su se dogodile u prošlosti. Svi vi koji čitate ovaj tekst upravo sada, to je istina, istina koja se događa upravo u ovom trenutku.
Percepcija je leća kroz koju primamo informacije iz vanjskog svijeta. Te informacije najviše primamo preko osjetila vida, ali primamo ih i preko ostalih osjetila. Kod velikog broja ljudi percepcija je iskrivljena raznim kontrakcijama (blokadama) i identitetima, što iskrivljuje istinu i selekcionira informacije koje primamo u svoj sustav. I upravo je to temeljni razlog zašto ljudi ne vide istinu. Kod nekih percepcija može biti usklađena s istinom ako je um i energetski sustav tih ljudi dovoljno pročišćen, ali kod većine nije.
PROCES SUOČAVANJA
Kroz život sustavnim programiranjem mi stvaramo brojne identifikacije - s određenim načinom života, ljudima, navikama, ponašanjima, emocijama, načinom promišljanja itd. - za koje se dubinski vežemo. Kad bi ljudi spoznali istinu i prihvatili činjenicu da je njihova percepcija isključivo subjektivno iskustvo, brojne identifikacije pale bi u vodu te bi se trebali suočiti s brojnim neistinama u sebi i oko sebe. Upravo to je razlog zašto ljudi odlučuju živjeti u neistini, točnije držati se slijepo svoje subjektivne percepcije realnosti.
Proces suočavanja s istinom, i u krajnjoj liniji dolaska u poziciju da živimo u istini, nije nimalo ugodan proces. Primjerice, kad netko spozna da je odnos u kojemu se nalazi neistinit ili da posao koji radi nije posao iz snova, kako se možda činilo na početku bavljenja njime, idući logičan korak je suočavanje s tim i poduzimanje određenih koraka koji će dovesti do promjene. Međutim, iako je to logičan korak, većina to ne želi napraviti zbog niskog stupnja svijesti i nedostatka energije.
Snovi o tome da imamo prekrasan život nikada se neće ispuniti ako se ne suočimo s onim što je istina upravo sada u našem životu. Primjerice, promjena postojećeg posla ili njegove strukture funkcioniranja i postizanje tijeka i ekspanzije u njemu neće se promijeniti ako ne osvijestimo postojeće stanje posla. To je ono što je istina našeg posla upravo sada. Prvi korak promjene u tom životnom segmentu je taj da osvijestimo ono što se događa sada u poslu i što se u njemu događalo u prošlosti. To znači da osvijestimo koje misli i akcije te koliko smo pozornosti i vremena uložili u svoj posao do sada. Vjerovanje da će se situacija u poslu promijeniti bez ovoga je iluzorno, iako mnogi vjeruju da će se situacija sama po sebi promijeniti. Ovo pravilo vrijedi i za ostale životne segmente.
Istina je takva kakva je, ni dobra ni loša. Ona jednostavno je. Također, vrlo je bitno razumjeti da postoji samo jedna istina. Vjerovanje da svi mi imamo svoju istinu odvodi nas daleko od istine i još više nas gura u zatvor vlastitih ograničenja i blokada. To vjerovanje je mit, jer većina nije u stanju percipirati istinu. Ne postoji više istina o jednoj stvari, postoji jedna istina o svemu. Trava je zelena. To je istina. Kad bismo ju vidjeli u nekoj drugoj boji i tvrdili da je ona upravo te boje u kakvoj ju mi vidimo te poricali da je zelene boje, to bi bila potpuna neistina. Iako je ovo banalan primjer, ipak isto vrijedi i za sve ostalo u našem životu. Činjenica je da mi ne vidimo stvari kakve jesu - u manjoj ili većoj mjeri - već ih vidimo u skladu s onim kakvi mi jesmo. Primjerice, kad se više ljudi prisjeća nekog događaja na kojemu su svi bili prisutni, svatko ga se sjeća drugačije i ima drugačiju interpretaciju onoga što se dogodilo. Razlog tome je vrlo jednostavan - zato što svaka od tih osoba percipira taj događaj kroz prizmu vlastitih percepcijskih filtara.
ISTINA NIJE SUBJEKTIVNA
Što nam je veća svjesnost, to imamo i veću sposobnost percipiranja istine. Da bismo mogli percipirati istinu i zakoračiti u zonu u kojoj je percipiranje istine sastavni dio naše svakodnevice, tada je bitno prije svega shvatiti što je neistina u našem životu. Tek tada to možemo promijeniti. To nije nimalo ugodan proces jer percipiranje neistine o nama samima - našem karakteru, navikama, ponašanju, emocijama, promišljanju itd., te neistine o bilo kojem segmentu našeg života, dovodi do spoznaje da je postojeća situacija neodrživa.
Iako većinom ljudi naivno vjeruju da će neistina u njihovu životu nestati i da će se stvari promijeniti i biti drugačije, iole svjesna osoba će u nekom trenutku shvatiti da stvari ipak tako ne funkcioniraju te da isključivo uzimaju energiju, a jedino rješenje koje će se u tom trenutku pojaviti bit će - ući u proces transformacije neistine koju percipiramo ili ostati u zabludi do kraja života.
Piše: Darija ADŽAGA
ANJA GVOZDANOVIĆ
GLAS MLADIH SE MORA ČUTI
U sklopu istraživačkog projekta Zaklade Friedrich Ebert i Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu 2018. provedeno je reprezentativno istraživanje koje je obuhvatilo 1500 mladih ljudi iz cijele Hrvatske u dobi od 14 do 29 godina.
Istraživana su različita područja života mladih (njihov socijalni profil, obitelj i prijatelji, obrazovanje zaposlenje, vrijednosti, politika i EU, mobilnost te slobodno vrijeme i stil života) te između ostalog temeljem dobivenih podataka možemo nešto više reći o njihovoj demokratskoj političkoj kulturi koja podrazumijeva znanja, stavove i ponašanja sukladna demokratskim načelima. Ovo istraživanje je potvrdilo dosadašnje uvide o političkoj kulturi mladih koji ukazuju na određene demokratske deficite. Demokratski deficiti se mogu prepoznati u nekim političkim vrijednostima koje zastupaju i participaciji odnosno političkom ponašanju. Prvenstveno treba reći da mladi sami prepoznaju da o politici općenito malo znaju i uopće, slabo su za nju zainteresirani - 62% ispitanika ili nije uopće zainteresirano ili iskazuje vrlo slab interes. Primjerice, za politička događanja na nacionalnoj razini zainteresirano je 16% a za politiku na lokalnoj razini 15% ispitanika. Neovisno o tome, većina ispitanika se znala pozicionirati na ljestvici ideološke samoidentifikacije i to na način da je gotovo 50% sebe svrstalo u politički centar, 13% na lijevi a 11% na desni politički pol; četvrtina ipak nije znala procijeniti gdje bi se smjestila na ideološkom spektru između ekstremne ljevice i ekstremne desnice. Dosadašnja istraživanja mladih pokazala su da generacijski prijenos vrijednosti, a prvenstveno se tu misli na prijenos roditeljskih vrijednosti na djecu, teče bez značajnih potresa a to dokazuje i podatak vezan uz sličnost u političkim stavovima između ispitanika i njihovih roditelja - gotovo 65% ispitanika procjenjuje da se njihovi politički stavovi uglavnom ili u potpunosti podudaraju s onima njihovih roditelja.
PREMALO PRILIKA
Kada je riječ o političkom ponašanju, mladi su skloniji participirati u konvencionalnoj politici, primjerice izlasku na izbore nego li nekonvencionalnoj kao što je potpisivanje peticije, sudjelovanje u protestima ili građanskim akcijama i sl. Primjerice, 17% mladih je potpisalo neku peticiju, a 7% je sudjelovalo u nekom prosvjedu. Ti podaci ukazuju na određeni deficit participativne demokracije, ali i to da se mlađa generacija ne razlikuje značajno od starije po pitanju političkog ponašanja - naprosto su značajno manje skloni politički se angažirati više od onoga što zahtijeva cikličko izlaženje na izbore. U tom smislu, može se govoriti o nedostatnoj političkoj socijalizaciji koju nudi obrazovni sustav pri čemu se misli na stjecanje ne samo političkih znanja već i vještina koje su potrebne da bi mladi čovjek bio osposobljen za političko djelovanje u najširem smislu koje obuhvaća svaku vrstu građanskog aktivizma.
Politička kultura podrazumijeva pripadajuće vrijednosti i stavove pa tako mladi, iako u većini smatraju (64%) da je demokracija općenito dobar oblik vladavine i da je politička opozicija nužna za zdravu demokraciju (57%) ipak postoji i značajan dio onih koji su skloni jednoj vrsti autoritarnosti budući da svaki drugi ispitanik smatra da bismo trebali imati vođu koji vlada Hrvatskom čvrstom rukom. Generalno gledano, mladi podržavaju demokratske vrijednosti i stavove, no prisutni su i oni koje možemo nazvati nedemokratskima koji obuhvaćaju sklonost autoritarizmu i populizmu, međutim potonji stavovi posljedica su nezadovoljstva s funkcioniranjem nekih dijelova demokratskog sustava. Primjerice smatraju im politička arena ovakva kakva je danas ne omogućuje dovoljno prilika da se njihov glas čuje (73%) te da političare nije briga za mišljenje mladih ljudi (63%).
Mladi su primarno zaokupljeni socioekonomskim problemima stoga od političkih aktera očekuju najveći angažman u pokretanju ekonomskog razvoja, smanjenju nezaposlenosti i korupcije. S druge strane političko povjerenje odnosno stav da su te iste institucije, koje bi trebale pokrenuti ekonomske i društvene procese na bolje, pouzdane i vjerodostojne je na vrlo niskoj razini. U tom smislu, nije neobično da mladi iskazuju relativno nezadovoljstvo stanjem demokracije u Hrvatskoj i nisu skloni očekivati da će se narednih godina ekonomska situacija u zemlji poboljšati.
ODMAK OD POLITIKE
Općenito, rezultati upućuju na zaključak da su mladi razmjerno distancirani od politike što može biti posljedica razočaranja u politiku, nefunkcioniranjem demokratskog sustava i zanemarivanjem potreba i interesa mladih od strane političke vlasti bilo lokalne ili nacionalne. Može se reći da je potrebno snažno razvijati građansku političku kulturu mladih u Hrvatskoj te je u tom smislu potrebna primjerena edukacija mladih koja će omogućiti razvoj njihovih demokratskih potencijala i građanskih kompetencija kako bi oni sami mogli biti osposobljeni za ostvarivanje svojih interesa i zajednice u kojoj žive. S druge strane, odgovornost za višu razinu demokratske političke kulture mladih odnosno njihovog prihvaćanja adekvatnih stavova, vrijednosti i ponašanja odgovornost leži na društvu u cjelini, a posebno na nositeljima vlasti koji svojim primjerom doprinose ili izgradnji ili razgradnji političke kulture.
Piše: Anja GVOZDANOVIĆ
BOŽO SKOKO
POSREDOVANA STVARNOST
Prije 13 godina napisali ste izvrstan i dalekovidan tekst "Percepcija EU u hrvatskoj javnosti". Kakav bi zaključak bio danas, napose nakon ovih izbora za EU parlament, percipiraju li Hrvati sada pozitivnije EU ili još dvoje oko članstva RH u EU-u i koristi od toga?
- Mislim da su Hrvati i dalje većinski za Europsku uniju, iako mnogima još nije sasvim jasno koji su benefiti članstva (osim fondova Europske unije, koje najviše spominju naši političari) ili kako funkcioniraju europske institucije. To je više političko, kulturološko i civilizacijsko pitanje. Mnogi drže da je Hrvatskoj mjesto među sličnima i da tamo pripada zahvaljujući svojoj povijesti, kulturi i baštini. S druge strane, mnogi se ne usude razmišljati o Hrvatskoj izvan Europske unije i zbog pragmatičnosti. Što nam je alternativa? Neka nova Jugoslavija? A svjesni su da nismo razvijeni poput Norveške i Švicarske da bismo mogli ostati neutralni i razgovarati s Bruxellesom na ravnopravnoj osnovi.
Hrvati doživljavaju Europsku uniju na dvije razine. Prva se odnosi na briselske institucije i političare, odnosno europsku birokraciju. I ta je percepcija negativna do neutralna.
Druga razina percepcije odnosi se na Europsku uniju kao zajednicu europskih država i naroda i ta je percepcija uglavnom pozitivna. Doduše, donekle postoji strah da Europska unija nije ravnopravna, da velike države odlučuju o svemu, a mali ne mogu ni na što utjecati. S time je povezan i kompleks Hrvatske kao male zemlje. Međutim, stvarnost nas demantira, jer vidimo da i male države mogu itekako imati utjecaja ako su sposobne i imaju dobru diplomaciju. Uostalom, od Hrvatske su teritorijalno manje Danska, Nizozemska, Estonija i niz drugih uspješnih država, a nikad od njih nismo čuli da su malene i bespomoćne.
Kad govorimo o medijima, javnosti i percepciji društvene zbilje, koliko je tu objektivnosti i realnosti ili je većina toga što vidimo i čujemo "posredovana stvarnost", percepcija koju stvaraju mediji?
- Živimo u vremenima kad je percepcija važnija od realnosti. Važnije je što ljudi misle što se dogodilo nego što se uistinu dogodilo. I zato svi oni koji kreiraju posredovanu stvarnost imaju velik utjecaj u društvu. Zbog takvih okolnosti mogućnosti manipuliranja jako su velike, o čemu, između ostaloga, svjedoči i poplava lažnih vijesti. Informacija više nije moć. Moć je provjerena, pravovremena i činjenična informacija. A do nje će biti sve teže doći i cijena takvih informacija će rasti. Da bi čovjek danas bio informiran, mora pratiti jako puno izvora, a pritom biti prilično medijski pismen i politički potkovan da bi mogao razlučiti važno od nevažnoga, istinu od laži i objektivno procijeniti stvarnost.
(D.J.)