Psihologinja iz Doma zdravlja Osijek i članica Hrvatskog planinarskog društva "Bršljan-Jankovac" nedavno je na opširnu listu svojih velikih pothvata dodala Himalaju na području Nepala, što je bio njezin već peti odlazak na najveći azijski planinski lanac. I ne planira na tome stati...
Ona je Roberta David, simpatična i samouvjerena planinarka iz Osijeka, koja se penjanjem počela baviti prije nego što je prohodala, pa i nije čudo što je do sada s lakoćom pokorila neke od najvećih svjetskih planinskih lanaca, osvojivši njihove vrhove i prijevoje.
- Može se reći da sam se penjanjem zbilja počela baviti prije nego što sam prohodala, jednostavno zato što sam se rodila iščašena kuka, pa sam se koristila pomagalom, zbog kojega nisam mogla hodati. Međutim, to me nije sprječavalo da se verem po foteljama, stolovima, ormarima. Zbog svega toga, kada sam naposljetku prohodala, shvatila sam da je hodanje neusporedivo dosadnije, pa sam se samo nastavila penjati - otkriva nam Roberta David.
LIČKA ISKUSTVA
Roberta je kod bake u Lici prvi put došla u doticaj s velikim brdima, pa je tako već u trećem razredu srednje škole ispenjala 400 metara okomito na velebitskom Anića kuku, a nakon upisa fakulteta u Zagrebu redovito je odlazila na Sljeme, ubrzo nakon toga i u Alpe.
- U početku, kada sam odlazila na Triglav nakon Domovinskog rata, nisam si mogla priuštiti pravilnu opremu, pa sam od pokojnog oca uzela gojzerice koje su bile tri broja veće, ali su postale taman s pet pari čarapa i najlonskim vrećicama protiv "prokišnjavanja", a kabanicu sam načinila izbušivši rupe na vreći od starog televizora - prisjeća se osječka planinarka, koja je tada, priznaje, izgledala smiješno, ali je uspjela u svom naumu.
Gojzerice, gamašne, cepin, dereze, kaciga, kabanica i ostala potrebna oprema otada su postali obvezni na njezinim pothvatima, a kada je ispenjala vrhove u Alpama iznad 2500 metara nadmorske visine, pokraj Triglava, redom - Jalovec, Prisojnik i Mangart, po najtežem usponu, nabasala je na knjigu "50 plezalnih poti" ("50 staza za penjanje") i odlučila pokoriti jedan po jedan vrh.
SVE OSIM ŠAHA
- Prvi veći pothvat napravila sam 2006., kada sam se s prijateljicom zaputila u Peru, odnosno preko Anda do Machu Picchua, i tada sam se prvi put popela iznad 5000 metara nadmorske visine - kazuje David, koja je nakon toga prvi put otišla na Himalaju kod Indije, a potom 2010. na Ande kod Bolivije, 2011. ponovno u Peru, 2012. u Nepal, 2013. u Indiju te 2014. u Jordan. Ove se i prošle godine još jednom vratila na Himalaju, a u međuvremenu i ne računa pohode na Alpe, u kojima se već "udomaćila".
Annapurna Circuit, koji je nedavno posjetila, naziva "baby trekom", jer pokraj planinara često prolaze i motorna vozila, što dokazuje nezahatjevnost rute, a najteže joj je bilo u Nepalu prošle godine, kada je planinarila po poznatom Three Passes Treku, na kojemu su tri prijevora između 5500 i 6500 metara nadmorske visine, što je ona dodatno začinila usponom na pet visokih vrhova, zbog čega se, naposljetku, deset dana nije spuštala ispod 5000 metara.
Iako ova osječka planinarka ističe kako je do sada imala izuzetne sreće s vremenskim prilikama, postavlja se glavno pitanje - kako joj uspijeva s lakoćom se penjati po najvećim svjetskim vrhovima. Odgovor je, kaže, jednostavan, a sastoji se od prirodnog dara za brzu aklimatizaciju, konstantne tjelovježbe, čak i u pauzi na radnom mjestu, te uravnotežene prehrane, zbog čega uvijek ima energije napretek i može se penjati dvostruko brže od ostalih planinara.
- Svaku planinarsku turu detaljno istražujem, ali se fizički zapravo posebno ne pripremam, jer sam stalno u formi zbog "hiperaktivnosti". Iako konstantno vježbam, nije mi potrebna teretana, jer se kod kuće penjem po zidu s grifovima i vozim sobni bicikl, nekad i po 40 kilometara dok gledam neki dobar dokumentarac. Međutim, ne stajem ni na poslu, pa sam si u ordinaciji napravila improvizirani steper, kutiju na koju se prije putovanja popnem i do 1000 puta u jednom danu, a često na krevetu radim i plankove, trbušnjake, te sklekove - otkriva Roberta David, koja se u mladosti bavila, kao i danas, "svim sportovima osim šaha" - od tenisa, stolnog tenisa i badmintona, preko košarke i rukometa, sve do biciklizma i slobodnog penjanja.
SKUP SPORT
- S niskim tlakom i rijetkim zrakom ne moram se puno boriti, jer kao što netko prirodno ima lijep glas za pjevanje, ja imam dar za aklimatizaciju. Neki ljudi se ne mogu aklimatizirati ma koliko se trudili, pa ima mnogo odličnih europskih penjača koji nikada nisu išli na Himalaju jer ne mogu podnijeti tlak iznad 3500 metara, a s druge strane smo mi koji se aklimatiziramo poput Šerpi - objašnjava osječka planinarka, koja je jednom dokazala da se može penjati i s dva slomljena rebra, ali nikako i s vegetarijanskom prehranom.
Naime, "opekla se", kaže, na prvim putovanjim na Ande i na Himalaju, kada se pouzdala u hranu koju nose vodiči, ali oni su nosili samo rižu, krumpir, brašno i povrće, zbog čega je naposljetku bila razdražljiva i slaba, pa otad uz suhomesnate proizvode iz Slavonije i više vrsta mesa uvijek sa sobom nosi dodatke prehrani, poput proteina, sirutke i aminokiselina, uz koje se penje još brže i bez napora.
Zbog kondicije i brzine penjanja nitko ju ne može pratiti, pa je Roberta David pravi vuk samotnjak u planinarenju, što ipak ima brojne prednosti, jer ima priliku njegovati veliku ljubav prema fotografiji, objektivom hvatajući sve prirodne ljepote, ali nikada i samu sebe.
- Uvijek se trudim ići na neki novi vrh, zbog čega sam Himalaju posjetila već pet puta, a Alpe obišla od zapada prema jugoistoku, od Dolomita, Julijskih Alpa sve do Karnskih Alpa. Sve moje treking ture budu oko 200 kilometara, a iako ne mogu točno procijeniti koji je najviši vrh koji sam osvojila, jer u bolivijskim Andama, primjerice, uopće ne imenuju "minorne vrhove", do 6000 metara nadmorske visine, ipak se formalno može izdvojiti Kalapatari, iznad baznog logora za Everest, koji se nalazi na 5655 metara nadmorske visine - prisjeća se osječka planinarka, objašnjavajući kako osvajanje vrhova nije uopće jeftin sport, jer se plaća ovisno o nadmorskoj visini, pa se svaki vrh na Himalaji, iznad 5500 metara, u Nepalu doplaćuje s nekoliko stotina dolara.
- U Indiji su ipak nešto blaži, pa ondje sljedeće želim posjetiti vrhove iznad 6500 metara nadmorske visine. Himalaja je duga više od 2400 kilometara i bit će mi potrebne godine da obiđem sve što želim, ali ne planiram stati, pa nakon indijske uskoro želim posjetiti i pakistansku stranu Himalaja. Odsad isključivo želim pravi, brutalan treking, bez Wi-Fi signala, bez lodgea i pizze za večeru - zaključuje svoju priču Roberta David, odlična osječka planinarka, željna novih izazova, bez komocije i doticaja sa sveprisutnim društvenim mrežama.
Razgovarao i napisao: Marko MANDIĆ
Prirodan dar za aklimatizaciju, konstantna tjelovježba, uravnotežena prehrana i usredotočenost omogućavaju joj da se penje dvostruko brže od ostalih.
Svaku planinarsku turu detaljno istražujem, ali se fizički zapravo posebno ne pripremam, jer sam stalno u formi zbog “hiperaktivnosti”.
Ne stajem ni na poslu, pa sam si u ordinaciji napravila improvizirani steper, kutiju na koju se prije putovanja popnem i do 1000 puta u jednom danu...
Mount Everest je postao skupocjeni svjetski mit
“Svuda postoje te katastrofe od ljudi, koji poput Čeha na luftićima pokušavaju doći do Visa, pa sam tako na Andama vidjela čovjeka koji je u japankama krenuo na prijevoj od 4000 metara”, ističe osječka planinarka Roberta David, naglašavajući kako je, uz pripremljenost, važna i doza samokritičnosti. Upravo zato, ali i zbog zakasnjelog repa monsuna, kazuje da je na njezinu posljednjem pohodu, Annapurna Circuit, u posljednjih pet godina poginulo trostruko više ljudi nego pri usponu na Mount Everest, o čemu se malo zna, jer je Everest zbog mnogih dokumentarnih i igranih filmova te srcedrapajućih autobiografija postao pravi ali iznimno skupocjen mit. “Još se vode polemike o tome treba li zabraniti nepripremljenim penjačima put na Mount Everest, koji je visok više od 8840 metara. Naime, prije nekoliko godina se domaćica iz Kanade, koja se nikada nije susrela s planinarenjem, odlučila popeti na taj vrh, jer je to vidjela na televiziji. Vodiči su joj rekli da to nije dobra ideja, ali kada je uplatila potreban iznos, nikoga više nije bilo briga za sigurnost. Ona je u svom planu uspjela, popela se na Mount Everest, ali nije izdržala put natrag jer je ostala bez kisika”, podsjeća Roberta, otkrivajući kako ju najviši vrh na svijetu i ne zanima, ali za sve zainteresirane otkriva da za pohod na Mount Everest treba izdvojiti više od pola milijuna kuna, jer samo dozvola košta 10.000 dolara. Zbog svega toga, smatra David, posljednjih dvadesetak godina ondje nema pravih planinara, ni entuzijasta, koji si to ne mogu priuštiti, a nepovoljnu statistiku podebljavaju nepripremljeni i neinformirani, novopečeni penjači.