Magazin
KOSOVSKI ČVOR

“Šumski ljudi” Brnabić proglasili nepoželjnom
Objavljeno 8. lipnja, 2019.

Želeći osobno pridonijeti produbljivanju tragičnog nesporazuma između Srba i Albanaca oko toga čije je Kosovo, srbijanska premijerka Ana Brnabić je političko vodstvo kosovskih Albanaca nazvala "ljudima iz šume". To je izazvalo brojne duhovite komentare na albanskoj strani, ali i zabranu dolaska na Kosovo ovoj bezličnoj političarki iz sjene Aleksandra Vučića.

Zapravo, ta je izjava trebala kompenzirati duboku frustraciju među vladajućim krugovima u Beogradu, ali i među običnim pukom nakon niza diplomatskih i političkih neuspjeha u odnosu na kosovske Albance koji ponižavaju Srbiju kada god stignu i još k tome diktiraju uvjete pod kojim će ovaj povijesni sukob naposljetku biti riješen. Upad policijskih specijalaca iz Prištine na sjeverno Kosovo koje nadziru Srbi i uhićenje navodnih kriminalaca iz redova srpske zajednice samo je dodatno pogoršao ionako loše odnose između dvaju naroda koji su se zakvačili oko toga dokle seže uža Srbija odnosno gdje počinje buduća Velika Albanija.

ČUVAJ SE MICE
Želeći prikriti svoje hrvatsko podrijetlo (Brnabići su starinom s otoka Krka iz mjesta Stara Baška) i odvući pozornost srpske homofobne patriotske scene kada je riječ o njezinoj javno očitovanoj alternativnoj seksualnosti, srbijanska premijerka verbalno je udarila po mrskim "Šiptarima" koji baš nikada nisu bili dobro prihvaćeni u srbijanskoj javnosti pa čak ni u ono slavno vrijeme "antibirokratske revolucije" kada je njihove boje tobože branio "pošteni Albanac" Sejdo Bajramović. To je taktika socijalne i političke mimikrije kojom se u Srbiji služe i druge javne osobe multikulturalnog podrijetla, poput vojvođanskog Roma Aleksandra Vulina i pokrštenog bivšeg bosansko-hercegovačkog Muslimana Emira Nemanje Kusturice.

Da su Albanci zapravo "nitko i ništa" te "narod bez povijesti" (sa čime bi se zacijelo složio tvorac ove teze, njemački šovinist Karl Marx!), odmah je požurila reći i mlada zvijezda srbijanske ultradesnice u usponu Milica Đurđević iz Srpskog sabora Zavetnici, poznata i kao Mica Zavetnica. Ona je rekla kako "albanski narod nije ostavio nikakav trag u povijesti Kosova" pokušavajući sa svojim mišićavim pristašama spriječiti održavanje sedmog po redu festivala "Mirdita, dobar dan" u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Đurđevićka je nevjerojatno lijepa i šarmantna žena, tko ne vjeruje neka pogleda na YouTubeu, ali nažalost patološki fiksirana na Kosovo i nacionalistički narativ. Kada je zloglasni četnički vojvoda, osuđeni ratni zločinac i srbijanski parlamentarac Vojislav Šešelj prvi puta čuo za nju, mogao je slobodno ponoviti onu staru Brozovu gnomu: "Narod koji ima ovakvu omladinu, ne mora brinuti za svoju budućnost!". Milica Đurđević i Ana Brnabić nove su nade srbijanskog šovinizma za 21. stoljeće. Da ne ispadne da Brnabićku iz nekog razloga štedimo, valja spomenuti da je u studenom prošle godine izjavila kako "genocida u Srebrenici nije bilo", što je nakon haaške presude pljuska ljudskom razumu i moralu te elementarnom poštenju. Huligani na terenu odmah su razumjeli poruku ispisujući zlokobne protualbanske grafite poput "Ubij Šiptara", no do fizičkog napada na Albance i Gorance ovog puta nije došlo.

Albanofobija u Srbiji ima dugu tradiciju. Još od vremena kada su Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović i Ivo Andrić (još jedan Hrvat u službi Beograda) iz Srpskog kulturnog kluba snovali protjerivanje albanskog pučanstva s Kosova koje nazivaju turskim nazivom "Arnauti". Tadašnji jugoslavenski veleposlanik u Trećem Reichu i kasniji književni nobelovac koji se stidio svog hrvatskog podrijetla u svom dodvoravanju vlastima u Beogradu išao je tako daleko predlažući podjelu Albanije između Srbije i Italije, i to tako da luka Drač pripadne Jugoslaviji. Srbijanski premijer s kraja 19. stoljeća Vladan (Hipokrat) Đorđević je Albance opisivao kao "divljake koji nemaju povijest" i "europske crvenokošce" koji "spavaju u drveću za koje su pričvršćeni repovima". Ovaj srbijanski državnik je tvrdio kako Albanci uopće nisu narod nego posvađana plemena bez zajedničkog jezika, pisma i vjere. Jedini koji je kritizirao ovakva rasistička stajališta je veliko ime jedne drukčije i pristojne Srbije, a to je socijaldemokrat Dimitrije Tucović, svjedok divljačkih srpskih pokolja na Kosovu 1912. i 1913. te pisac i danas aktualne knjige "Srbija i Arbanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije". Nakon pada Aleksandra Rankovića koji se s kosovskim Albancima pedesetih i šezdesetih obračunavao slanjem eskadrona smrti, novi val šovinizma usmjerenog prema Albancima razbuktao se nakon izbijanja masovnih prosvjeda na Kosovu 1981. Nevjerojatno je dugačak popis svih zala koje su pretrpjeli kosovski Albanci tijekom vladavine Slobodana Miloševića, naročito nakon srbijanske vojne invazije 1998. - 1999. koja je završila brutalnim bombardiranjem Srbije i kosovskim otcjepljenjem koje Beograd ne priznaje.

Među ultranacionalističkim huliganskim skupinama nisu rijetke krilatice: "Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji!", "Srbija Srbima, Šiptarima sekira!" i "Ubij Hrvata, da Šiptar nema brata!".

Naravno, nisu ni Albanci cvijeće pa su mnogi kosovski Srbi pretrpjeli slične traume zbog čega su izgledi za miran suživot Srba i Albanaca u jednoj ili dvije razdvojene države vrlo male.

PRAVA ZA SRBE
Želeći se narugati gluposti srbijanske premijerke mnogi ugledni Albanci s Kosova preplavili su Twitter svojim porukama o tome kako uživaju biti u šumi. Tako je Lirim Greiçeveci napisao kako ne može dočekati kako bi svakog dana na povratku kući navratio u Haašku šumu (Haagse Bos je gusti perivoj usred nizozemskog glavnog grada) nakon posla koji obavlja kao veleposlanik Kosova u Nizozemskoj. Sličnim porukama su se javile kosovska veleposlanica u Washingtonu Vlora Çitaku i bivša kosovska predsjednica Atifete Jahjaga, dopremijer Behgjet Pacolli i izbornik kosovske rukometaške reprezentacije Taip Ramadani, slikajući se u prirodi zajedno sa svojim malim sinom.

Gledano medijski, bio je to još jedan srpski poraz koji Beogradu baš i nije trebao. Naravno, nema mjesta ovdje nikakvoj zluradosti. Treba razumjeti i tjeskobu Srba koji su Kosovo uvijek smatrali svojom mitskom pradomovinom. Bogata srpska pravoslavna baština zaslužuje maksimalnu zaštitu, a to vrijedi i za vjernike i turiste kojima treba biti omogućen pristup crkvama i manastirima bez opasnosti da budu kamenovani.

Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

2

INTERVJU: ANDREJ GRUBIŠIĆ

Premalo nas radi, a imamo nisku prosječnu produktivnost

3

TJEDNI OSVRT

Pernar i protiv zdravlja i protiv Boga