Završili su EU izbori. U Hrvatskoj teme novih seoba naroda, a sukladno tome i konstrukciji nekog "novog kozmopolitizma", nitko od mnogobrojnih kandidata na svim mogućim i nemogućim listama nije nešto previše otvarao.

Tu i tamo o toj (pre)važnoj temi progovorio bi neki od naših suverenista. Doduše, moram primijetiti da ni jedna od tih njihovih objekcija i nije bila baš nešto previše teorijski utemeljena. Naime, oni imaju običaj da u svome djelovanju preferiraju "logiku (hrvatskog) srca, a ne logiku uma." I to je posvema legitimno. I ta je logika mogući pogled na svijet. Stoga bi bio krajnje pogrešni pristup kada bismo, iz nekih nebeskih visina, njezine učinke, na bilo koji način, ignorirali. No ono što nas može i te kako brinuti je činjenica da ni neki nešto učeniji europarlamentarci nisu otvarali te i slične teme. Kao da se sve te silne seobe naroda, ni na koji način, ne odnose i na naše živote, našu stvarnost. Kako stvari stoje, ni neki od mojih napora (u Magazinu Glasa Slavonije objavilo sam recenzije nekoliko relevantnih teorijsko-politoloških knjiga, I. Krasteva, D. Murreya, kao i recenziju romana "Zamor materijala" češkog pisca Mareka Šindelka, koji se u cjelini referira upravo na tu aktualnu temu o nezaustavljivom dolasku tamo nekih drugih, različitih od nas) nisu u dovoljnoj mjeri uspjeli senzibilizirati ni naše političare, a samim time ni našu priličnu inertnu javnost. I dalje surovo slijedimo načela logike "als ob"/"kao da" se sve to događa nekome drugome, negdje drugdje, daleko od nas…

Upravo stoga je objelodanjivanje knjige "Nove seobe naroda, novi kosmopolitizam", (XX vek, Beograd, 2019.) francuskog etnologa i antropologa Michela Agiera (1953.) o nekim novim seobama, novom kozmopolitizmu, na nama relativno razumljivom jeziku, i te kako važan političko-izdavački čin! Kao i obično, Ivan Čolović ne griješi i vrlo precizno detektira "vladajuće znakove vremena/ulice", pa stoga uopće ne treba čuditi što je ovu knjigu (prerađenu i izmijenjenu verziju eseja koji je na francuskom jeziku objelodanila izdavačka kuća Le Decouverte) moguće čitati i na nama razumljivom jeziku.

Autor dakle detaljnije objašnjava o kojem se to kozmopolitizmu radi kada ga se dovodi u vezu "sa kretanjem migranata, o životu na granicama, o odnosima između ljudi koji se tu uspostavljaju." I dalje nastavlja:

"A govorim o običnom ili ‘banalnom‘ kosmopolitizmu, u značenju dosta bliskom ‘banalnom nacionalizmu‘ o kome u knjizi ‘Banalni nacionalizam‘ piše Majkl Bilig (moram primijetiti da je i ta knjiga, prije izvjesnog vremena, također prevedena u ediciji XX vek, nap. Z. K.), polazeći od svakodnevnih praksa i malih znakova koji pokazuju da je i tu u igri pripadnost pojedinca nekoj naciji. Obični kosmopolitizam je, pak, sačinjen od svakodnevnih aranžmana žena i muškaraca koji su neprestano u ‘lavirintu stranaca‘ (…) i još uvek nisu uspeli da iz njega izađu, koji se nalaze u pograničnoj situaciji, teško se suočavaju sa drugim jezicima, načinima rada, mišljenjem i upravljanjem, prilagođavaju se i preobražavaju kroz taj prinudni napor. (…) Na taj ćemo način možda bolje razumeti paradoks zida, zida koji je u isti mah i imitacija i negacija granice. Kao izraz javne politike odbacivanja i zaustavljanja kretanja (sjetimo se da je upravo ‘zaustavljanje slobodnog kretanja‘ bila jedna od temeljnih funkcija koja je i dovela do gradnje čuvenog Berlinskog zida, nap. Z. K.), zid, i to bez ičije namere, pogoduje dužem boravku i resocijalizaciji u pograničjima, a time i u jednom još više decentralizovanom svetu" (str. 5-6).

O (ne)sretnim sudbinama svih onih koji su pokušali ignorirati činjenicu da zid postoji, da je on stvaran, da ga nije moguće samo tako preskočiti, sve je, manje-više rečeno. Treba samo konzultirati sve one članke, sve one mnogobrojne romane i drame, pogledati sve one filmove u kojima su zabilježeni svi ti pokušaji, sve te sudbine… Doduše, imali smo sreće što smo pripadali generacijama koje su uživo mogle pratiti njegovo jednako slavno rušenje. Pad Berlinskog zida bio je samo preludij u propast jedne tragične civilizacije, jedne (ne)kulture… Poslije tog čina više ništa u istočnoj i srednjoj Europi nije bilo isto. Ili, kao što je to davne 1848. godine, u svom Manifestu, lijepo primijetio Karl Marx: "Sve što je čvrsto mora, kad tad, otići u (onaj ne baš pristojni, nap. Z. K.) dim."

No ta revolucionarna i u mnogim detaljima neponovljiva vremena nisu jednom zauvijek završena. Ona se mogu i ponoviti. I čini mi se da su ove "nove seobe naroda" upravo jedno od takvih historijsko-zgusnutih vremena. I ne bilo bilo mudro kada bismo preko te očite činjenice samo tako prešli. Takvo indolentno ponašanje nitko nam ne bi oprostio. Konačno, to je i naša obveza spram zajednice u kojoj živimo i djelujemo. Nadalje, treba imati na umu da je "reč ‘zajednica‘ ponovno (…) aktuelna i ponovo izaziva nedoumice. U javnoj debati praktično je postala ekvivalent reči ‘identitet‘", piše Michel Agier u ovom srpskom prijevodu svoga djela.

O svim tim, kao i mnogim drugim temama (granicama, zidovima, identitetima, propalim civilizacijama, procesima globalizacije i modernizacije…) moguće je čitati u ovoj nadasve inspirativnoj knjizi, koja naravno poslije čitanje neće dati baš sve odgovore na sve ove teme i dileme, ali će mnoge sigurno natjerati da o njima, tu i tamo, u trenucima svoje nepomućene sreće i mira, bar malo razmisle. Jer, ono što se "iza brda" valja nije nimalo obećavajuće. Ili je, možda, bio u pravu onaj filozof koji je, zapravo, samo ponovio pjesničku mudrost jednog Hölderlina da "tamo gdje prebiva opasnost sigurno raste i ono spasonosno!"