TvObzor
INTERVJU: NATAŠA JANJIĆ

Teško prihvaćam da smo se u 21. stoljeću počeli zgražati nad golotinjom
Objavljeno 31. svibnja, 2019.
Sanjam o svijetu u kojem se ljudi ne će dijeliti na bijele i obojene, žene i privilegirane, pedere i normalne, bogate i stoku, nego samo na ljude i neljude

Prije nego što je Splićanka Nataša Janjić glumu izabrala za životni poziv, u jednom ju je razdoblju mladosti novinarstvo također zanimalo. No ipak je prevagnula ljubav prema filmu i daskama koje život znače. Lijepu glumicu, koju ovdašnja publika pamti i po jarkocrvenoj boji kose, kojoj je godinama vjerna, imali smo priliku gledati u filmovima Ljudožder vegetarijanac i Ti mene nosiš, koji su ušli u konkurenciju za europski Oscar.

- Gluma me zvala jače od novinarstva. Bila sam živo, zaigrano, znatiželjno, temperamentno i multitalentirano dijete, a u glumi su se ti moji talenti najviše osjećali kod kuće. Kada bih glumila, kada nisam bila ja, paradoksalno - bila sam najbliže sebi. Stoga i ne čudi što sam se tijekom cijele gimnazije amaterski, ali opet strastveno, bavila glumom u Gradskom kazalištu mladih. Reakcije i kritike samo su učvrstile moju odluku da upišem Akademiju dramske umjetnosti na koju sam iz prvoga pokušaja primljena - kaže Nataša.

Vrelo inspiracije
Potječete iz umjetničke obitelji. Vaš je otac također želio postati glumac, no put ga je odveo u arhitekturu. Koje su Vam savjete roditelji davali kada je riječ o izboru životne profesije?

- Ako se talent nasljeđuje, ja sam ga naslijedila od oca. Imala sam sreću odrastati uz roditelje, koji su istinski voljeli i poštovali umjetnost. Primjerice, sjećam se kada sam jednoga dana kao djevojčica pitala svoje roditelje zašto mi nemamo neki luksuzniji automobil kao drugi, a onda su mi pokazali zidove našeg doma prepune umjetničkih fotografija i rekli: "Imamo ga. Evo, tu je!" Za taj i takav odgoj sam im neizmjerno zahvalna, kao i za prepoznavanje moga talenta te iskrenu i bezrezervnu podršku u njegovoj realizaciji.

Jedna ste od rijetkih glumica koja je svojim talentom pokrila sve glumačke kategorije - od filma, TV serija, kazališta, reklama... U kojem Vam je projektu bilo najdraže raditi?

- Najiskrenija ću biti ako kažem da uvijek najviše volim upravo onaj projekt u kojemu sam trenutačno. No kada bih morala izdvojiti, bio bi to redatelj Paolo Magelli, koji je jako utjecao na odabir moga poziva. Njegova estetika i senzibilitet bili su mi inspiracija i pokazatelj kako me kazalište uistinu zanima, još davno prije upisa na Akademiju. Paolo ne prestaje biti vrelo inspiracije, luđački motor i najprecizniji kirurg ljudskih i glumačkih mehanizama.

Jedna od prvih uloga koju ste odigrali bila je u filmu Volim te. Po čemu ćete posebno pamtiti to razdoblje?

- To je bilo moje prvo filmsko iskustvo. U tom sam razdoblju snimala Volim te s Daliborom Matanićem, a vrlo brzo nakon toga i s Antonijem Nuićem film Sve džaba. Bile su to moje prve filmske uloge, prvi Pulski filmski festival i, sretnim slučajem, moja prva Zlatna arena.

Vaše uloge, filmske, televizijske i kazališne, bile su različite i raznovrsne. Možete li izdvojiti najdražu?

- Pamtit ću snimanje filma Sveti Georgije ubiva aždahu sa Srđanom Dragojevićem, veliki spektakl koji sam snimala u Srbiji i svoje prvo regionalno iskustvo. Na televiziji sam zatim snimala Na terapiji, seriju koja je također snimana u Beogradu, a koja je i danas format na koji sam ponosna i koji pripada onakvima kakve i sama volim gledati. U kazalištu ih je bilo mnogo omiljenih, onih koje su se poklopile sa sjajnom ekipom i redateljem, uspjehom kod publike i kritike, osobnim intimnim trenutkom i inspiracijom.

Golotinja i erotika
A u kojima se najbolje snalazite?

- U svim dobro napisanim ulogama, vođenima redateljem koji zna što radi.

Što za Vas znači vrhunac glumačke karijere?

- Nisam o tom razmišljala. Nadam se samo da on nije iza mene.

Mnogi, kada gledaju neku predstavu, seriju ili film, zapažaju scene eksplicitnoga sadržaja i po tom i pamte glumca. Kako podnosite takve reakcije?

- Zabrinjava me i rastužuje stanje duha društva o kojemu pričate. Kao što i sami primjećujete, susrećem se s njim, na žalost. Golotinje i erotike oduvijek je bilo u umjetnosti, ali teško prihvaćam da smo se u 21. stoljeću počeli zgražavati nad njom.

Prema kojim se kriterijima kao glumica danas odlučujete za neki projekt?

- Presudan je predložak, glumačka ekipa, redatelj. Vjerujem da svi glumci dijele mišljenje kako je to najvažnije. Trudim se prihvaćati ono što bih i sama voljela gledati, vođena željom da od projekta i sama profitiram ugodnim iskustvom, osobnim i profesionalnim rastom, mogućnošću da ulogom progovorim o nekim važnim društvenim temama i problemima, otvorim pitanja i da budem idealist do kraja, nekako mijenjam svijet.

Vaše se ime često nađe u konkurenciji za najljepšu Hrvaticu. Laskaju li Vam takve titule?

- Laskavi kompliment za nešto što nismo osobno zaslužili, ali koji zato često ide uz cijenu previda onog što smo doista zaslužili.

Slobodno vrijeme često provodite u društvu pjevača Luke Nižetića. Što je tajna dobrog prijateljstva? Kakav odnos gradite s prijateljima?

- Luka je pozitivna i vedra osoba s kojom se beskrajno smijem, a njegova prisutnost, jednostavno rečeno, donosi sreću. Veže nas veliko razumijevanje te zajednički pogledi na život i ljude, kojima se često čudimo kao da smo od svih mogućih u našoj galaksiji nas dvoje pali na Zemlju baš s iste planete.

Miris optimizma
Što je potrebno za uzajamnu sreću u ljubavi?

- Ako se dobro sjećam, Sharon Stone jednom je davno rekla da je ljubav rijeka s tri pritoka: seks, razumijevanje i poštovanje. Kad razina jednoga od pritoka opadne, rijeka će presušiti.

Kao što smo već spomenuli, potječete iz umjetničke obitelji. Kako pamtite svoje djetinjstvo?

- Split 80-ih. Miris optimizma vremena kada je svijet bio jedino kućni red od dva do pet. Pamtim maestral u popularnim fudbalerkama, plišane haljine, kraste na pjegavim koljenima, neopterećenost ispravnošću krvnih zrnaca, majčino dozivanje na ručak, Borosane teta u školi, lokalne BMX bandite, branje nezrelih šljiva iz susjednoga vrta, miris Kopertona na plaži, dvije Barbike i obje bez Kena, subverzivno skidanje svadbenoga cvijeća s automobila svatova, tatin žuti Stojadin, djedov bijeli Fićo, igranje graničara, žmire, trule kobile... Pamtim općenito život s manje igračaka, ali više mašte.

O čemu sanjate?

- Snova je mnogo da se ponekad čini da i ne stanu u jedan život. Od onih posve intimnih poput protezanja mirisa ljubavi, s kojom se svako jutro budim na vječnost, do onih općenitih o boljem svijetu, svijetu bez granica u kojem se ljudi ne će dijeliti na bijele i obojene, žene i privilegirane, pedere i normalne, bogate i stoku, naše i cigane, nego samo na ljude i neljude. Sanjam o životu življenom punim plućima koji ne će ostaviti mjesta žaljenju zbog neganjanja svojih snova jednom kada dođe vrijeme za njegovo napuštanje.

Što se još nikada niste usudili?

- Nisam se usudila uzeti predah od posla i svakodnevice na nekoliko mjeseci i krenuti na veliko putovanje oko svijeta svim njegovim stranputicama, zabijenim šarmantnim kutcima, njegovim različitim okusima i mirisima, a sve s jako malo prtljage u koju ne bih spakirala silna očekivanja drugih od mene, a ni svoja od sebe same.

Narcisa Vekić
Trudim se prihvaćati uloge koje bih i sama voljela gledati, vođena željom da od projekta profitiram ugodnim iskustvom, osobnim i profesionalnim rastom
SLOBODNO VRIJEME
Kako provodite slobodno vrijeme?- Koje slobodno vrijeme? Mislila sam da te dvije riječi ne idu zajedno u smislenoj rečenici. Šalu na stranu, slobodno vrijeme mi je dragocjeno, stoga ga nastojim provoditi sa sinčićem i suprugom Nenadom, kujicom Uškom, prijateljima. Volim pročitati kakvu zanimljivu knjigu, slušati glazbu, pogledati dobru televizijsku seriju, hodočastiti dobroj predstavi i izložbi te, po mogućnosti, negdje otputovati.