TEMA TJEDNA: FATALNA PRIVLAČNOST 21. STOLJEĆA (I.)
Vezani članci
TEMA TJEDNA: FATALNA PRIVLAČNOST 21. STOLJEĆA (II.)
INTERVJU: SILVANA DRAGUN
Istina više nije apsolutni pojam, nego ovisi o onome tko ju tumači. U sadašnjem kontekstu, u kojemu su društvena pravila manje jasna ili potpuno neshvatljiva, povratak igri, fikciji i bajkama predstavlja načelo koje omogućuje bolje razumijevanje vlastitog okruženja i reakcija drugih. U razdobljima previranja igra nam zapravo pomaže ponovo pronaći smisao u svijetu koji je postao besmislen.
Riječi su to Stéphanea Hugona, sociologa i istraživača u CEAQ-u, Centru za istraživanje današnjeg i svakodnevnog života Sveučilišta u Sorbonni i suosnivača Instituta za istraživanje budućnosti Eranos. U svijetlu globalnog i lokalnog spektakla, onog posredovanog medijima, kao i onog izravno doživljenog koji nam se događa svakim ulaskom u bilo koji shopping centar, Hugonovo promišljenje odavno nije više utopistička vizija, nego posve realna stvarnost svuda oko nas, ali i u nama samima. Drugim riječima, čovjek 21. stoljeća, ne samo onaj rođen prije 19 godina nego i onaj s kojim desetljećem viška prenesenim iz 20. stoljeća, svjesno ili nesvjesno prihvaća ulogu u ovodobnom teatru apsurda koji još zovemo i društvo spektakla, premda je i naziv ideologija spektakla posve opravdan i funkcionalan.
OVODOBNI MATRIX
A što se tiče istine, koju spominje Hugon, ona je posve relativizirana u kaotičnom spektaklu lažnih vijesti (fake news) i alternativnih tumačenja svega i svačega, pa i istine. Sve je stvar percepcije, pa i istina, no u globalnoj "igri prijestolja", onoj stvarnoj i onoj virtualnoj, privid matrixa sve je manje iluzija, a sve više globalni reality show rapidnog rasta spektakularnosti pod svaku cijenu, pa i pod onu koja i smrt relativizira i trivijalizira kao sastavi dio nezaustavljivog "plesa sudnjeg dana". Da o spektaklu kiča, šunda i trivijale i ne govorimo.
Drugim riječima, kad je Guy Louis Debord objavio svoje danas kultno djelo "Društvo spektakla" (The Society of the Spectacle, 1967.), burne šezdesete bile su u punom zamahu i do pariških demonstracija, pobune studenata na Sorbonni i uzvika "Budimo realni, tražimo nemoguće" Daniela Cohn-Bendita, proći će samo godinu dana. Može se, dakle, reći kako je filozofska rasprava francuskog marksista Deborda o konzumerističkom društvu i ideologiji pala na plodno tlo iz kojeg će, pokazat će kasnija, pa i današnja, praksa, izrasti "stablo spektakla" s nikad rascvjetanijom i nikad raskošnijom krošnjom - materijalnom (ekonomskom) i ideološkom (političkom) matricom kojoj je zapravo digitalno 21. stoljeće omogućilo globalnu umreženost, dominaciju i virtualizaciju. Počeli smo živjeti, a da toga i nismo svjesni (ili prešutno pristajemo biti podjarmljeni!?) u ovodobnom matrixu, koji srećom još nije onaj iz istoimenog filma nego više sliči divovskom shopping centru, marketinškom matrixu, u kojemu se brišu granice između realnosti i fikcije, između ideologije i zabave, između proizvodnje i tržišta, nužnih potreba i neobvezatnih popratnih sadržaja. Pritom nije daleko od istine teza da je 21. stoljeće, u svim svojim sastavnicama i razdjelnicama, samo po sebi najveći spektakl ikad, u kojemu čovjek "pleše" na rubu "nemorala i virtualnog vara" koji mu kroji nimalo optimističku sudbinu.
Zapravo je spektakl 21. stoljeća umnogome započeo s američkim ratom protiv terorizma, nakon napada Al-Qaidae na njujorške nebodere blizance i Pentagon. Konkretno, kad je ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld, uz pomoć potpredsjednika Dicka Cheneya, uvjerio tadašnjeg američkog predsjednika George W. Busha da SAD mora krenuti u rat protiv Afganistana, Iraka i terorizma općenito, spektakl je mogao početi. I spektakl traje i danas, s ISIL-om ili bez ISIL-a, s Trumpom i Kinom, Trumpom i Rusijom, i tko zna s kim sve ne. Naravno, tu je i Hollywood. Sve je postalo globalni karusel senzacija, crnila i žutila, svojevrsni shopping centar u kojemu se nabolje prodaju ekstremi, što je, među ostalim, odlično shvatila i njemačka skupina Rammstein snimivši provokativni videospot za pjesmu "Deutschland", napadni miks simbola i značenja, metafora i alegorija, sa samo jednim ciljem - da bude spektakl sam po sebi!
DOMINACIJA KIČA
Doprinos medija ovodobnoj slici stvarnosti i iluzije stvarnosti od goleme je važnosti, presudan i nezaobilazan jer od McLuhana do danas svijet se doista pretvorio u globalno selo, a mediji u globalnu mrežu, gdje i djela i riječi moraju biti u skladu s vremenom, napose vremenom spektakla svih vrsta, bez obzira na posljedice. U takvom ne više utopističkom nego propagandno stvarnosnom konceptu (reference na jezik propagande Josepha Goebbelsa!) uobičajeno je da dajemo prednost slici nad stvarima, kopiji nad originalom, pompoznosti nad samozatajnosti, crnilu i žutilu nad objektivnim sagledavanjem događaja, pojava i vijesti, pa se doima da već tri, od ukupno šest i nešto više, milijardi ljudi planeta Zemlje živi u nekom nedefiniranom "limbu" između realnosti i virtualne stvarnosti. Pritom ne čudi da najčitanija, najslušanija i najgledanija globalna vijest dana bude porođaj Meghan Markle, bivše američke glumičice i sadašnje vojvotkinje od Sussexa, a ne 9. svibnja - Dan pobjede ili bilo što drugo "manje važno" od supruge princa Harryja, uključujući i notornu dozu kiča zvanu "Pjesma Eurovizije"! O celebrity kulturi, paradi slavnih, influencerskim trendovima i drugim navadama generiranima iz otvorene "Pandorine kutije", koja se još zove i 21. stoljeće spektakla, nekom drugom prigodom.
Na kraju, uzimajući sve u obzir, i Marshall McLuhana i Guy Louis Deborda i Meghan Markle, i gomilu drugih teoretičara spektakla i sudionika u ovodobnim svjetovnim igrama bez granica, teško da možemo izbjeći još jedan važan faktor u takvoj pomahnitaloj slici svijeta koju nam opetovano, iz dana u dan, prema principu toplo-hladno serviraju svjetski i dakako domaći, hrvatski mediji. Riječ je o političkom spektaklu, također sceni u kojoj se isprepleću teorija i praksa, razum i osjećaji, ludilo i bunilo, dogmatika i neurotika, globalizam i idealizam, napose ideologija i pragmatika, a sve u nekakvom "melting potu" u kojemu vriju strasti i kad se glave čine hladnima. Političkog spektakla naime u svijetu je više nego ikad, i to je također danak koji plaćamo 21. stoljeću. Političkog spektakla, koji se ponekad doima kao čin "nevinog populizma", puka komedija, zabava za široke narodne mase, a ponekad, bogme, i kao nimalo smiješne predstave, nego rigidni spektakli niskih strasti i užarenog primitivizma. Ima toga svagdje, pogledajte, recimo, žučljive rasprave u britanskom parlamentu oko Brexita i EU-a, to doista jest spektakl par excellence.
Spektakl je primjerice i ono što trpi hrvatski Sabor i svi mi koji gledamo i slušamo što se tamo zbiva. Tu je doista svega i svačega, i mostovaca, koji svako malo u raspravama "prelaze Rubikon", i grotesknih živozidnih figura, i besmislenog ljevičarenja i desničarenja, i kojekakvih drugih igrokaza i smjehotresnih situacija, što se sve skupa nerijetko pretvara u kaos i nered najgore vrste.
DOGMA BEZ DOGME
I što nam preostaje? Ništa, osim prihvatiti "zdravo za gotovo" ono što kaže Woody Allen: Možete gledati na život kao zabavan događaj, i ne kažem da nije lijep i zanimljiv, ali je i vrlo tužan, i zato je dobro da mu se možemo smijati u lice i šaliti se na njegov račun. To nam je potrebno jer što ćemo drugo? Drugim riječima - život je komedija, ali napisao ju je sadist! Ako prihvatite takvu definiciju, možda vam neće teško pasti ni "marasizmi", "buljizmi", "grmojizmi", "pernarizmi", "sinčićizmi" i svi drugi "izmi" iz našeg domaćeg spektaklima krcatog kokošinjca zvanog Sabor. Na kraju možda je nabolje vratiti se samome početku, pamfletu Gya Deborda, i cijelu priču o ideologiji i društvu spektakla završiti njegovim riječima, doduše pomalo izvučenima iz konteksta 60-ih, ali itekako znakovitog značenja i za političke i ekonomske odnose suvremenog svijeta 21. stoljeća. Debord dakle kaže: "Izvor spektakla je gubitak jedinstva svijeta, a divovsko širenje modernoga spektakla izražava totalnost toga gubitka."
I još jedna Debordova misao: "Ono što spektakl nudi kao vječno temelji se na promjeni i mora se mijenjati sa svojim temeljem. Spektakl je apsolutno dogmatičan i istodobno ne može doista doći ni do kakve čvrste dogme. U njemu se ništa ne zaustavlja; to je za njega prirodno stanje, ali je posve suprotno njegovoj težnji.
Piše: Darko JERKOVIĆ
Suvremene manipulacije
U knjizi “Mediji, od zavođenja do manipuliranja”, jedinstvenoj takve vrste u nas, njezin autor dr. sc. Sead Alić kroz sedam temeljnih poglavlja postavlja kontekst (Göbelsova galaktika) manipulacije (medijsko preoblikovanje pojedinca u masu, korištenje medija u ratne svrhe, itd.) i zavođenja, iznoseći tezu da su totalitarni režimi 20. stoljeća velikim dijelom posljedica ovih tehnologija (masovnog komuniciranja). Prema dr. Aliću, to nalaže potrebu ponovnog, interkulturalnog promišljanja mjesta i uloge književnosti i filozofije u novim, medijima preoblikovanim i manipulacijama i zavođenjem kontaminiranim svjetovima kultura, religija, politika, znanosti... Pojam “zavođenje” autor locira kod Baudrillarda i Kierkegaarda. Suvremene manipulacije zavođenjem medijima, političkim obećanjima, otvaranjem prostora za nadu od strane religijskih hijerarhija i velikih korporacija - imaju svoj začetak u ustanovljenju logosa i njegovom suprotstavljanju mythosu. Svijet je instrumentaliziran onog trenutka kada je započelo reduciranje ljudskog odnosa prema svijetu na jezično-tehnički-praktičko-instrumentalni odnos... Suvremeni mediji razvijaju nova “Big Brother” barbarstva, a suvremena se zapadna “korporacijska” demokracija skriva iza lijepe riječi, slike, zavodljivog tijela, primitivne igre, hipnotičkog televizijskog svjetla. To dovodi do toga da se demokracija zaustavlja pred vratima velikih svjetskih korporacija...
LIDIJA DUJIĆ
ŽIVIMO U KAOSU BESKORISNIH INFORMACIJA
Opći je dojam da mediji preferiraju jezik klikabilnosti. To ujedno znači da pod medijima najprije mislimo na portale na kojima su promjene najdinamičnije pa i najvidljivije - baš kao i šteta koju nanose profesionalnom novinarstvu, kaže dr. sc. Lidija Dujić, sa Sveučilišta Sjever, te dodaje:
- Romantizirana fraza o slici koja govori tisuću riječi eskalirala je u "novinarstvo" svedeno na tri udice - naslovi, video/fotogalerije i komentari. Treba li zato uopće biti novinar ili je dovoljno imati mobitel i reagirati na stalno otvoren poziv: "Budite naš foto/reporter!" Bumerang takvih medija pogađa upravo novinare, što potvrđuju sve brojniji komentari čitatelja (točnije pregledatelja) portala o "nepismenim novinarčićima" ili još radikalnije - prelijevanje netrpeljivosti i agresije iz virtualnoga u stvarni svijet. Vidjeli smo kako to izgleda na primjeru Ante Tomića, od napada kantom fekalija do spaljivanja na karnevalu.
U sudaru jezične i medijske (ne)pismenosti stradava uglavnom prva jer nas druga naprosto tjera da držimo korak s novim medijima i opismenjavamo se u hodu. Brzinom se opravdava sve - tipfeleri, prazni tekstovi, neprovjerene činjenice, "fake news"… Tako je austrijski Kleine Zeitung objavio 2017. na WhatsAppu intervju "bez riječi" s (budućim) kancelarom Sebastianom Kurzom koji je na postavljena pitanja trebao odgovarati samo tzv. emojima ili smajlićima, dakle - sličicama! Možemo nagađati o tome kojoj bi javnosti bio namijenjen takav intervju, ali vjerujem da je svima jasno kako ovakva slikovna prečica simulira komunikaciju time što informacije zamjenjuje (ponuđenim) emocijama.
SLIKE I RIJEČI
Kad govorimo o medijima, koliko je McLuhan aktualan i danas, u vremenu digitalizacije, globalne umreženosti, virtualne stvarnosti...?
- McLuhan je još uvijek ulaznica u svijet medija samim tim što su njegovi operativni pojmovi i dalje u opticaju. Internet kao globalno selo i medij kao poruka prepoznatljiv su brend, bez obzira na to koliko njihova uporaba bila površna. Ne možemo naravno očekivati od prosječne medijske publike pa niti od medijskih djelatnika različitih profila interes za pozicioniranje McLuhana u odnosu na Northropa Fryea i Jeana Baudrillarda primjerice, ali vjerujem da bi i jednima i drugima temeljne teze mekluhanizma i te kako pomogle u razumijevanju recentnih medija - poput onih o elektronički povezanim medijima koji istodobno produžuju i manipuliraju našim osjetilima vraćajući nas pritom nekoj novoj oralnosti, korisnicima kao pravom sadržaju medija, reklamama kao špiljskoj umjetnosti 20. st., itd. U pitanju je dakle neka vrsta abecede medija koju je neophodno poznavati jer je provjerljiva i danas unatoč tome što su "Fun Facts" i ovdje prodornije pa sve više saznajemo o McLuhanovom autsajderstvu, a sve manje poznajemo njegove (izvorne) ideje o medijskoj slici svijeta koje su neosporno aktualne.
Recimo, bismo li mogli otvoriti akutno pitanje kraja tiskanih medija bez McLuhanovih teza o tisku kao tvorcu nacionalizma koji protiv sebe ima elektroničke medije? McLuhan je ujedno (i) pokazni primjer zvjezdanoga statusa koji mediji brzo grade i još brže odbacuju - što odlično ilustrira scena iz filma "Annie Hall" (1976.) Woodyja Allena u kojoj Marshall McLuhan glumi samoga sebe, čini se uglavnom zato da bi izgovorio rečenicu: "Nemate vi pojma o mojemu djelu".
Jedan drugi teoretičar, Guy Debord, još je prije 50 godina pisao o Društvu spektakla, no dojam je kako su njegove teze nadišle vrijeme kada ih je postavio. Drugim riječima, kakvo je sadašnje društvo spektakla, što ga karakterizira, i možemo li možda govoriti o ideologiji spektakla?
- Debordova knjiga "Društvo spektakla" (1967.) vršnjakinja je McLuhanove knjige "Medij je masaža" koja naglašava da poruka nije samo sadržaj koji neki medij prenosi nego je upravo i sam medij poruka. McLuhana i Deborda uvjetno možemo spojiti na primjeru pametnih telefona - i kao "Message" i kao "Massage" oni su "pseudo-upotreba života" jer sve više socijalnih relacija posreduju slikama. Spektakl kao takvu inverziju Debord pokazuje na različitim primjerima "društvene odsutnosti života", u rasponu od stvarnoga vremena zamijenjenoga reklamiranjem vremena do naprimjer turizma koji dokolicu gledanja shvaća kao potrošnju u kojoj stvarni potrošač postaje potrošač iluzija. Time što poriče stvarni život, osiromašuje i podjarmljuje, spektakl je prema Debordu ideologija "par excellence".
Koliko je imperativ spektakla medijski metastazirao, možemo pratiti na različitim razinama. Jedna od njih je hibridizacija televizijskih žanrova, odnosno poplava formata kao što su reality show, game show, gastro show i sl. Riječ je o participativnim programima koji simuliraju diskurs spektakla jer pretvaraju u zvijezde sve koji stignu do ekrana - potvrđujući pritom uglavnom reputaciju "medija za nepismene" koji, prema McLuhanu "povećava kratkovidnost".
VREMENSKA PROGNOZA
U kojem će smjeru ići razvoj medija u bližoj i daljnjoj budućnosti?
- Bojim se da o tome možemo samo nagađati, dijelom i na temelju teza spomenutih teoretičara medija. Računamo s tim da i dalje pojava novih medija neće značiti smrt starih jer se medijsko tržište kontinuirano preslaguje uzimajući u obzir stalno usitnjavanje medija i dijeljenje publike, nadamo se da građansko/civilno novinarstvo neće ugroziti profesionalno novinarstvo (potpunim) novinarskim prekarijatom. Preostaje nam jedino vjerovati u racionalniju uporabu medija - ma kako to zvučalo paradoksalno iz aspekta postčinjeničnosti ili postnovinarstva koje navodno živimo.
Digitalni darvinizam i opsjena demokratizacije medija proizvode kaos beskorisnih informacija, računajući na neznanje i zaborav. Zanimljivo je u tom kontekstu usporediti vremensku prognozu u informativnim televizijskim emisijama kao rijedak segment programa u kojemu je struka pobijedila televizijske voditelje s prilozima o vremenskim (ne)prilikama na portalima koji gotovo oponašaju scenarije filmova katastrofe - "najgore tek dolazi", "evo što nas čeka" ili "amerikanizacija zračnih masa" kako kaže gradonačelnik Bandić za olujni vjetar u Zagrebu. Ako je i svakodnevna vremenska prognoza postala spektakl, onda zapravo više ništa nije spektakl. Usuđujem se reći da je ipak svima nama kao konzumentima medijskih sadržaja prepuštena odluka - koliko smo puta spremni biti prevareni "alternativnim činjenicama" i previdjeti da činjenice nemaju alternativu?
(D.J.)ZLATKO MILIŠA
TABLOIDIZACIJA I MEDIJSKO ZAGLUPLJIVANJE Postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedrija strana života. Ona najveći dio medija ne interesira. Druga koja medije interesira bombardira nas tamnijim stranama: nasilje, korupcija, sukobi, terorizam, ubojstva, tračevi, život slavnih… Poznat je Cezarov primjer, koji je, da bi prikrio loše stanje u Carstvu, zapovjedio da se narodu priušte spektakli pod motom "kruha i igara" kako bi se mnoštvo odvratilo od stvarnih problema. Danas su ljudima nametnute igre bez kruha.
Medijski manipulatori (neselektivne) konzumente medija tretiraju kao "zbunjeno stado" pasivnih promatrača. Uvjeravaju lakovjerne da ne mogu promijeniti svoj život, da je sve (pred)određeno. To znanstvenicu Elisabeth Noelle-Neumann navodi na zaključak kako ljudi reagiraju "onako kako mediji registriraju koje se mišljenje tretira društveno prihvaćenije, a koje ne." Zato se Noam Chomsky u knjizi "Mediji, propaganda i sustav" koristi orvelovskim izrazom - kontrola mišljenja: "Propaganda je za demokraciju isto što i batina za totalitarnu državu. U takvim uvjetima morate skrenuti pozornost zbunjenog stada, jer ako ono počne uočavati te probleme, neće biti dobro." I Jordan Maxwell u knjizi "Mreža moći" objašnjava kako medijski manipulatori metodom ometanja pozornosti teroriziraju građane u potrazi za "grozničavom zabavom".
BIZARNOSTI IZ SAD-a
Svjetski bestseleri, drame, reklame, (animirani) filmovi, serije, reality show-programi, listovi za tinejdžere i glazbeni spotovi tematski su unificirani - pišu o životu slavnih, seksualnosti, voajerstvu, dokoličarenju i nasilju. Ovdje navodim Dieselov reklamni slogan: "Kada ne bismo imali glupe ideje, ne bismo uopće imali zanimljive ideje!"
Medijske face odlučile su živjeti život pod povećalom javnosti. Njih i njihove ekscentričnosti mladima se prikazuje kao uzore. Svojevremeno u SAD-a medijski najeksponiranija starleta Kim Kardashian postaje zvijezda jedne igrice za mobitele. Amerikancima je poznata kao "diva s najpopularnijom stražnjicom i poprsjem". Zaluđene igračice nastojale su se popeti na vrh celebrity ljestvice i postati nove holivudske "posvoduše". To postižu odlascima na što veći broj tuluma, "sudara" s poznatim facama i na sve što podrazumijeva život medijskih diva. U bizarnostima izbora neki "stručnjaci" daju odgovore mladima kako sličiti medijskomu idolu, poučavaju ih vještinama seksualnog zavođenja... Celebrity kultura potiče lakovjerne da o sebi razmišljaju kao o celebrityju, gdje je sve podređeno tome da osoba postane medijski opažena. To stanje izaziva frustraciju koja se artikulira u stajalištu: "Da mi je biti slavan kao on(a)!"
Izmanipulirani ljudi postaju roba, gdje sve ima cijenu, a ništa vrijednost (vidjeti sjajnu knjigu Crisa Hedgesa - Empire of Illusion: The End of Literacy and Triumph of Spectacle). Hedges u toj knjizi potanko opisuje kada i kako u američkom društvu "bogovi" postaju celebrityji. Nevažne predmete slavnih na aukcijama prodaje se za stotine tisuća dolara. Specijalizirane agencije u Americi ostvaruju astronomski profit upravo na žudnji za slavnima i poslije njihove smrti. Golem profit dobivaju za pokop "prosječnih" uz grobove slavnih. Hedges upozorava: "Iluzija jest iluzija, ali proizvodi stvaran učinak."
Agresivni marketing pridonosi seksualizaciji djece pomoću mode, igračaka, glazbe, videoigrica, televizijskih emisija i provokativnih slika djece. U Live Scienceu objavljeno je jedno istraživanje u kojemu su djevojčicama u dobi od 6 do 9 godina prikazane dvije lutke - jedna odjevena "seksi", a druga "neutralno". Čak 68 % djevojčica izjavilo je da seksi lutka izgleda onako kako bi one htjele izgledati, a 72 % priznaje da im je ta lutka popularnija od "neseksi lutke". Posljedica toga trenda uočljiva je na Facebooku, gdje se djevojčice na svome profilu (koji su im omogućili stariji, neovisno o zakonskoj zabrani) prikazuju našminkanih usnica i u zavodljivim pozama. Fenomen seksualiziranja djevojčica M. G. Durham definira kao Lolita sindrom (prema romanu Lolita, Vladimira Nabokova). Durham taj fenomen dovodi u vezu s medijskim manipulacijama tzv. popularne kulture. Tako, na primjer, uredništva (visokotiražnih) magazina za tinejdžere tvrde da njihove čitatelje najviše zanimaju poznata lica, moda i pitanja seksualnosti, pa odatle brojne rubrike djeci i mladima preporučuju kako se upucavati dečkima ili curama, kako ostvariti seksualne veze, lude provode, nagovoriti roditelje da ih puste u noćne izlaske... Nameću unisone sadržaje, a onda ih plasiraju kao želje i potrebe mladih. Uobičajene teme jesu one o lagodnu životu "poznatih", a vrlo malo pišu o teretu slave i odricanjima koja su uslijedila do dolaska na tron poznatih.
GLAD ZA SKANDALIMA
U najčitanijim hrvatskim novinama dnevno ima od 15 do 30 reklama. Prednjači tiskovina 24 sata. Slično je i u drugim zemljama. Primjerice, britanski list The Sun u svakome broju ima od 25 do 30 reklama. To je "najžući" britanski dnevni list, a hrvatski list 24 sata slijedi ga kao primjer tabloidizacije. U tim novinama prednjače teme šoubiznisa, lifestyla, skandala i slično. Uredništvo lista The Sun ovako se obraća mladim čitateljima: "Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu ili slično, nazovi nas. Čeka te velik novac." Tabloidizirani mediji detaljno izvješćuju o blagodatima poznatih, koji su fokusirani na sebe i svoju karijeru, tulumarenje, beskrajne kupnje i putovanja, nebrigu o drugima, svađe s (bivšim) partnerima... Medijski manipulatori publiku zaglupljuju svime što je nevažno. Sakrivanjem onog bitnog, ljudi uočavaju ono nevažno. S tabloidizacijom medija, zabavni i/ili manipulativni sadržaji nadvladali su obrazovne i informativne. Izmanipulirani čovjek ne obraća pozornost na stvarnost, bavi se trivijalnostima i banalnostima, a ono bitno ostaje neopaženo. Umorni od života, sve više ljudi bježi u izmišljene svjetove i nove iluzije.
Zaključno: Vrijedi se podsjetiti latinske poslovice coruptio optima, pessimum, što u slobodnijem prijevodu znači da je najgore kada se pokvari ono najljepše. Posljedica svega jest tabloidizacija medija. Takvi su mediji postali "tirani duha" (F. Nietzsche) jer ubijaju kritičko mišljenje, a postaju "uređeni trač" (E. Eggleston).
Piše: Zlatko MILIŠA