Redatelj i sveučilišni nastavnik Petar Kaukov, docent na Odsjeku režije Državne akademije za kazališnu i filmsku režiju u Sofiji (Bugarska), nedavno je punih mjesec dana (cijelu veljaču 2019.) proveo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Tijekom toga razdoblja radio je na postavljanju teksta „DNK“ britanskoga dramatičara i scenarista Dennisa Kellyja na scenu. Istoimena predstava izvedena je 10. travnja 2019. u Auli glagoljice Ekonomskoga fakulteta u Osijeku na svečanom otvorenju ovogodišnje Kreativne riznice, popularizacijskoga simpozija kreativne i kulturne industrije te uvrštena u ovosezonski kazališni repertoar Kazališta Virovitica. Posrijedi je još jedan od mnogih uspješnih zajedničkih projekata Kazališta Virovitica i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a bio je to povod za razgovor s Petrom Kaukovom za Sveučilišni glasnik.

Kako i zašto je došlo do Vaše suradnje s osječkom Akademijom?

-Do te je suradnje došlo ponajprije zbog moje radoznalosti i mojega interesa prema kazalištu u našoj regiji što mi je uvijek omogućavalo da se sretnem s ljudima koji su raspoloženi na isti način. Već dugi niz godina surađujem sa Željkom Hubačem, bivšim direktorom Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu, koji me prije godinu i pol dana upoznao s Miranom Hajošem, ravnateljem Kazališta Virovitica. Prošle godine na festivalu VIRKAS gospodin Hajoš upoznao me je s gospodinom prof. dr. art. Robertom Raponjom, profesorom na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku te prorektorom Sveučilišta u Osijeku za kulturu, umjetnost i međuinstitucijsku suradnju. Jedno smo jutro maštali o trostrukoj suradnji koja se kao odjednom i dogodila. To je još jedan dokaz da se stvari jako brzo događaju čim se sretnu ljudi iste „krvne grupe”.

Kako Vam je bilo surađivati s kolegicama i kolegama iz Osijeka?

-Uvijek sam smatrao da u cijeloj našoj regiji postoji nekakav zajednički mentalitet, bez obzira na one sitnice koje nas ipak razlikuju. U tom smislu, suradnja s hrvatskim kolegama meni je bila sasvim prirodna, kao da sam bio u svojoj zemlji.

Razlikuje li se načelo studiranja glume u Sofiji i Osijeku?

-I da i ne. S jedne strane, u Sofiji je sustav sveučilišnoga obrazovanja „4+1 godinu“, dok je u Osijeku „3+2“. Osim toga, kod vas je zanimljivo da su gluma i lutkarstvo spojeni, a u Sofiji su to dvije različite specijalnosti, čak i dva samostalna odsjeka. S druge strane, sve je ustvari slično, primjerice klase imaju svojega profesora koji s asistentima prati cijeli proces studiranja.

Zašto ste odabrali baš tekst „DNK“ za rad sa studentima glume i lutkarstva iz Osijeka? Je li suradnja ispunila Vaša očekivanja?

-Prije osam godina po prvi sam put u Bugarskoj režirao komad Dennisa Kellyja „Ljubav i novac“. Od tada smatram kako je on jedan od najozbiljnijih dramskih pisaca našeg vremena. U trenutku kad sam pročitao „DNK“, znao sam da ću jednog dana režirati taj komad jer ne samo da je to dramaturgija vrhunske kvalitete, nego je baš usmjerena na mlade i pogodna je za studente. Moji razgovori s profesorom Raponjom uvjerili su me da imamo na neki način slično mišljenje o kazališnoj umjetnosti tako da sam se nadao i lijepoj suradnji s cijelom ekipom Akademije. Upravo to se i dogodilo jer smo svi u tom procesu vrlo brzo našli zajednički umjetnički jezik što se može i primijetiti u rezultatu. Ipak, problemi mladih ljudi nisu ni bugarski ni hrvatski ni britanski, već ljudski. Svi smo sretni i nesretni, uspješni ili ne, zaljubljeni ili ne, u većini slučajeva imamo dobru namjeru, ali u svakom slučaju – smrtni smo.

Po čemu ćete najviše pamtiti svoj boravak u Osijeku?

-Po prelijepoj suradnji, po gostoprimstvu i prijateljstvu hrvatskih kolega i građana Osijeka. Zahvaljujem cijeloj ekipi osječke Akademije, naravno najviše profesoru Robertu Raponji, profesorici Tatjani Bertok Zupković, umjetničkoj suradnici Katici Šubarić i asistentima Anni Jurović i Goranu Vučku.