Dvadeset jedan sat razgovarala je slavna glumica Jane Fonda s nagrađivanom dokumentaristicom Susan Lacy. Iako u svojemu dokumentarcu koristi bogate arhivske izvore i o Fondi govore njezini prijatelji, suradnici, bivši muževi i sin, priča o Fondi ponajprije je utemeljena na onome što je rekla sama o sebi. Iako se, odlučivši se za takav pristup, Lacy mogla vrlo lako pokliznuti, to se nije dogodilo. Fonda je vrlo otvoreno progovorila i o najintimnijem, zbog čega je dokumentarac o njoj, dug oko 130 minuta, zanimljiv od početka do kraja, s tim da je dio njezinih burnih aktivističkih godina najzanimljiviji.

Struktura filma proizlazi iz njegova naslova Jane Fonda u pet činova - prva su četiri čina naslovljena imenima njezina oca i muževa: Henry Fonda (otac), Roger Vadim (prvi muž), Tom Hayden (drugi muž), Ted Turner (treći muž), a tek peti njezinim imenom. Tomu je tako jer Jane Fonda priznaje kako su ju tijekom života uvelike oblikovali muškarci, što je prihvaćala sve do točke na kojoj bi shvatila da s njima ne može biti potpuna. Postala je to, prema vlastitu priznanju, tek u šezdesetim godinama života, kad se konfrontirala s demonima iz prošlosti, ponajprije s majkom koja se ubila kada je Jane bilo 13 godina i distanciranim ocem, sveameričkim herojem, kojemu je neuspješno pokušavala udovoljiti, a što ju je, među ostalim, odvelo u bulimiju. Američka je princeza, unatoč uvriježenom mišljenju o idiličnom djetinjstvu, zapravo bila traumatizirana obiteljskim prilikama, tako da je, naglašava se u filmu, s vlastitom djecom, ponajprije s kćeri, morala razviti vlastitu emocionalnu inteligenciju.

"What in the world is the matter with Jane Fonda? I feel so sorry for Henry Fonda, who’s a nice man", izgovorio je prijeteći Richard Nixon 1972. godine, nakon Fondina kontroverznog posjeta Vijetnamu. Iako će se poslije odreći nekih svojih stavova vezanih uz Vijetnam, neosporno je da je Fondin aktivizam bio (i danas je) iskren, pa je i velik dio njezine filmografije (čak i fitness-videobiznis), bio njime determiniran.