Kultura
GORAN GUKSIĆ LJETO ĆE PROVESTI RADNO - U IRSKOJ

Ponekad imam osjećaj kao da ova naša država ne želi nas slobodnjake
Objavljeno 14. svibnja, 2019.
Ono što sam radio u Osijeku me obilježilo. Tu sam upoznao ljude koji su me lansirali negdje drugdje

On je u Osijeku rođen (prije nešto više od 32 godine), obrazovao se, otišao u Zadar studirati povijest umjetnosti, što prekida i vraća se u rodni grad i završava preddiplomski studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu. Odlazi na kratko u Zagreb pa u Rijeku, gdje u Gradskom kazalištu lutaka radi godinu dana, a potom se opet vraća u grad na Dravi i stječe MA iz glume i lutkarstva (surađujući s varaždinskim HNK-om). S diplomom u ruci i bogatim kazališnim iskustvom (Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Gradsko kazalište "Joza Ivakić" Vinkovci, HNK Varaždin) odlazi 2015. u Zagreb. "Do sada je imao sreću raditi predstave s redateljima s kojima je izuzetno želio surađivati i ostvario je uloge na koje je vrlo ponosan" - rečenica je koja najbolje opisuje Gorana Guksića, no iz nje se ne iščitava da ovaj energični, znatiželjni i u kazalište zaljubljeni Osječanin u svom statusu slobodnog umjetnika uživa iz svjetonazorskih, ali ne i egzistencijalnih razloga. Ovo će ljeto Goran, kao i brojni drugi mladi Slavonci, provesti u Irskoj. Dobro, nije baš sve tako crno.



U rodni te grad ovih dana, na žalost, nije doveo posao. Ovdje si rođen, završio Akademiju, no tvoji te sugrađani slabo poznaju po radu u kazalištu. Osvježi nam pamćenje: što si ovdje radio?


- Prva koju sam ikada radio bila je Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, u režiji Zlatka Svibena i produkciji OLJK-a 2007. Bio sam tada na prvoj godini akademije. S Ljudmilom Fedorovom sam radio Puškinovu Bajku o caru Saltanu 2008. u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. U osječkom sam HNK-u radio Shakespeareova Mletačkog trgovca 2012., u režiji Roberta Raponje, te pet godina prije Zastave, barjake, stjegove Miroslava Međimorca, koje je režorao Georgij Paro u povodu 100. obljetnice HNK. Uz to sam radio s AUKOS-om 2012. Zdenkin striptiz Marijane Nole, za koji scenu i režiju supotpisuju Robert Raponja i Velimir Velev.

Nije to malo i beznačajno, no s obzirom da si rođen u ovom gradu i diplomirao, zašto te nema, zašto te nije bilo? Nisi htio?


- Dapače, ja sam baš jako htio, no neka su mi se druga vrata otvarala, varaždinska, zagrebačka.

Valjda to ne znači da su ti se ili da si ti zatvorio osječka?


- Mislim da se tako dramatično u životu ništa ne zatvara. (SMIJEH) Ja ta vrata nikad nisam vidio. Tu sam počeo i stvari koje sam tada tu radio su me jako obilježio. Prvi sam radio s Ljusijom (Ljudmila Fedorova, nap.a.) i stalno dogovaramo što ćemo sljedeće raditi. Tu sam upoznao ljude koji su me lansirali negdje drugdje. Vjerujem da je sve to bilo s nekim razlogom. U tom trenutku mi je trenutku bilo žao što ne ću ostati u Osijeku, ali mi je drago jer se u Zagrebu nauči svašta jer moraš raditi svašta da bi preživio.

Tamo je životna škola na cijeni?


- Da, to je teška egzistencijalna drama svakom slobodnjaku.

Vodvilj ili tragedija?


- Žanr je mješovit i kada bi se postavio na scenu, mislim da bi bilo jako loše. (SMIJEH)

Čvrsto si (ostao) povezan sa svojom osječkom klasom. Gdje je jedan, tu ste svi. Posljednje je premijera u Gllugl teatru Mi Jevgenija Zamjatina, u kojoj je redateljica Tamara Kučinović, autorica dramatizacije, oblikovanja svjetla i suautorica scenografije, okupila tebe, Katarinu Arbanas, Saru Ipša, Nikšu i Filipa Eldana i Vesnu Stilinović, a kostime supotpisuje Zdenka Lacina. Lijepo je pratiti taj vaš mali kreativni nukelus. Što vas to toliko povezuje?


- S Tamarom se znam dugo, na Akademiji sam se zbližio s Eldanovima premda su bili neka druga generacija. Ljudi uvijek traže istomišljenike. Meni je s Tamarom lako raditi jer me razumije, čak i kad ja sam sebe ne razumijem. U Varaždinu se u Gllugl teatru okupljamo, to je inkubator naših ideja.

Unatoč teškoj egzistencijalnoj drami, u Zagrebu si radio prilično zanimljive projekte, igrao si se, istraživao teatar, svoje tijelo i sebe i vjerujem uživao. Što sada? Voda je došla go grla? Ključ u bravu pa put Irske?


- Ne, nikako. Preživljavao sam jer jako puno radim, od dramske pedagogije, radionica, a čak sam jednom i sahranu vodio.

Sad mi svakakvi scenariji padaju na pamet. Pojasni!


- Čovjek nije bio kršćanin pa su me zamolili da čitam poeziju. Može se preživjeti dok radiš sve, a onda dođe ljeto, smrt za nas slobodnjake.

A ljetni festivali diljem obale?


- To ovisi o ekipi koja radi, jer svatko okuplja svoje ljude. Nije to ništa loše, to je logičan slijed.

Zato ćeš ti ovo ljeto provesti daleko od pozornice?


- Ova me sezona ‘ubila‘. Počeo sam u kolovozu u INK-u u Puli, gdje je Gea Gojak - s kojom sam bio u klasi - radila predstavu. Dva smo mjeseca naporno radili, istraživali. Bila je to energetska bomba, koju smo odigrali svega pet puta jer nije uspjela koprodukcija s Novim Sadom. Ne znam u kojoj je to sad fazi. Potom smo radili Zamjatina jako dugo, zbog čega sam propustio mnoge božićne dječje predstave, koje radim s malim Teatrom PocoLoco, u kojem su Dunja Fajdić (s Goranove klas, nap.a.), Maja Katić, Zrinka Kušević i Renata Carola Gatica. Rade jako lijepe predstave, nezavisni su, trudimo se i djeca to jako vole. Žao mi je što sam to ove godine propustio, no drago mi je što sam bio dijelom Tamarine predstave. Nakon toga smo počeli u &TD-u raditi Ružnog, premijera je trebala biti sredinom travnja, ali su se pred kraj dogodile neke nepredviđene okolnosti pa smo sve odgodili za jesen. Za slobodnjaka to nije nimalo veseo ishod. Prije otvorenja SLUK-a imam još neke predstave u Zagrebu, a onda na put.

Znaš li što ćeš raditi?


- Ne, idem se odmoriti od svega. Tamo imam jako mnogo prijatelja. Zapravo je cijela moja generacija tamo. Čak i jedan moj prijatelj glumac iz Varaždina, nakon što mu je ovdje pukao film, otišao je u Irsku i bavi se glumom. Nisam siguran da bih ja to želio. Ja bih se preko ljeta htio samo odmoriti, raditi obične poslove, jer sam previše uronjen u kazalište. Na jesen, sve ispočetka.

Uf, dobro, pomislila sam da je to tvoj kraj u kazalištu.


- Meni je dosta svega, jer je situacija s nama slobodnjacima jako neorganizirana, ponekad imam osjećaj kao da nas ova država ne želi. Na internetu se vode žustre prepiske onih koji misle da znaju što se događa u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Svi vidimo koliko novca ide u institucije, a koliko u neovisne projekte, a često su ove druge bolje.

Rade iz gušta, jer to doista vole, rade ono što žele i vole, sami okupljaju ekipu, nemaju one koje MORAJU uključiti jer im je netko nešto naredio ili nekomu nešto duguju, a i cilj im je biti komercijalno uspješan, jer ulažu svoj novac. Svojim imenom stoje iza svega. Dok u institucijama pušu neki drugi vjetrovi.


- Da, no to ne znači da oni ne rade dobre stvari. Svugdje je normalno da je to u ravnoteži, samo ne kod nas.

Možemo li se mi tebi nekad uskoro radovati u našem gradu?


- Ja nisam osoba koja kuca i moli. Ako me budu zvali u neki zanimljivi projekt, rado ću doći. I Zlatko Sviben zvao me u projekt Doljnjodravska 11, ali već sam kupio kartu za Irsku pa sam morao odbiti. Radio sam već s njim, puno naučio i volim s njim raditi, premda je bolno. Pamtim ga kao čovjeka koji je do 2 sata u noći sjedio sa mnom i objašnjavao mi ono što nisam razumio. Ne znam kojem bi profesoru do te mjere bilo stalo?! Njega nikada nije bilo ‘baš briga‘ i to cijenim.

Jesi li se zaletio u film ili televiziju?


- Ja čak ne posjedujem televizor. Za mene je televizija seminar užasa i straha, prepuno loših vijesti. Za film sam imao pozive, ali sam ih odbijao. Mene je oduvijek zanimalo performativno, živo kazalište, matrično ili nematrično. Akademiju sam upisao da bih se bavio kazalištem. Divim se i cijenim ljude koji snimaju sapunice, jer je to stravično krvav posao. Ustaju rano, rade od jutra do mraka. Meni je jasno da to u svojoj biti mora biti komercijalno, nije to nešto od čega ćemo se mi propitkivati, toga su svi svjesni.

Film?


- Volio bih se okušati, premda ne znam bih li baš u hrvatskom filmu. Ja sam kao dijete preživio Domovinski rat jer sam živio u Belom Manastiru i tu temu više ne mogu gledati, to mi je pase, let‘s move on! Znam da je to još živo i da će biti kao da je Vijetnamski rat, ali meni je previše pa čim vidim u scenariju da je rat samo u naznakama, smrači mi se. Vani se snimaju filmovi o ljudima, mene zanima tema ljubavi, pripadanja, identiteta. Zapravo bih najviše volio raditi s Almodovarom.

London ima zanimljivu i živu kazališnu scenu.


- Prošao sam na prijamnom na East 15 Acting School, koju sam otkrio i svojoj kolegici Andrei Giordani. To je akademija koja ima super program, Grotowskog. Mnogo sam puta bio i kod Andree, gledao tamo brojne predstave, kakve mi ne ćemo raditi ni za 50 godina, jer nemamo toliko novca. Kod nas se predstave oglašavaju kupovinom oglasa na Facebooku i Instagramu, a tamo su plakati po cijelom gradu, podzemnoj, agresivni su u oglašavanju, što im je urodilo plodom. Njihove su predstave mjesecima rasprodane unaprijed. Ja za Hamleta s Benedictom Cumberbatchem ni šest mjeseci unaprijed nisam više mogao kupiti kartu. Unatoč svemu, meni je naše kazalište draže od englesko, jer je njihovo prekrasno, bogato, ne rade drame koje su bez veze - što se kod nas može dogoditi - no oni su striktno komercijalni i kod njih se ne može dogoditi da neki redatelj nešto želi izokrenuti. Takve se velike intervencije rijetko događaju.

Za to imaju off scenu!



- Kod nas se novine pune Oliverom Frljićem, iako Igor Vuk Torbica radi stvari koje su zanimljive i provokativne, kao što prekrasno rade i Selma Spahić, Tamara Kučinović, Saša Božić, Miran Kurspahić, Arpad Šiling, Jernej Lorenci... To je suvereno, jako redateljsko kazalište, rade fenomenalne stvari. Kod Engleza je teatar drukčije postavljen, zna se tko je komad napisao i dramatizirao, redateljeve su intervencije minimalne, bit će onako kako je autor napisao. Oni i na off sceni žele raditi s velikim autorima, mi s velikim redateljima. Meni kao da tamo nešto fali, iako je sve prekrasno. Mi smo posve drugi blok od tog anglosaksonskog.


Narcisa Vekić
Englezi
ŽELE RADITI S VELIKIM AUTORIMA
Ne kucam
Možemo li se mi tebi nekad uskoro veseliti u našem gradu? - Ja nisam osoba koja kuca i moli. Ako me budu zvali u neki zanimljivi projekt, rado ću doći. I Zlatko Sviben me zvao u projekt Doljnjodravska 11, ali već sam kupio kartu za Irsku pa sam morao odbiti. Radio sam već s njim nekoliko predstava, puno naučio i volim s njim raditi, premda je ponekad bolno. Pamtim ga kao čovjeka koji je do 2 sata u noći sjedio sa mnom i objašnjavao mi ono što nisam razumio. Ne znam kojemu bi profesoru do te mjere bilo stalo?! Njega nikada nije bilo ‘baš briga‘ i to cijenim.
2015.

nakon završene Akademije odlazi u Zagreb, postaje slobodni umjetnik i mnogo radi
1987.

Goran je rođen u Osijeku, završio srednju školu i glumku i lutkarstvo na AUKOS-u
U Almodovarovu filmu
Film? - Volio bih se okušati, iako ne znam bih li baš u hrvatskom filmu. Kao dijete sam preživio Domovinski rat u Belom Manastiru i tu temu više ne mogu gledati, to mi je pase, let‘s move on! Znam da je to još živo i da će tematski biti zastupljeno kao da je riječ o Vijetnamskom ratu, ali meni je previše te teme. Čim u scenariju vidim rat samo u naznakama, smrači mi se. Vani se snimaju filmovi o ljudima, mene zanima ljubav, pripadanje, identitet. Dolazi vrijeme nekih novih i zanimljivih filmskih redatelja. Zapravo bih najviše volio raditi s Almodovarom.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

U SKLOPU 26. FESTIVALA GLUMCA

Glumačkom velikanu Ivi Gregureviću odali počast članovi HDDU-a

2

U OSIJEKU DODIJELJENA NAGRADA "ANTO GARDAŠ"

"(Z)ezopove basne” Silvije Šesto najbolja knjiga za djecu

3

OTVORENA 12. IZLOŽBA HT NAGRADA ZA SUVREMENU UMJETNOST U MSU-U ZAGREB

Prve tri nagrade Damiru Očku, A. Kulunčić i Svenu Klobučaru