Prošle su već godine od kada smo moje dvije kćeri i ja biciklirali kroz Srijem. Pratili smo rijeku Bosut od izvora kod Štitara te preko Cerne, gdje mu pritječu Biđ i Berava, Đeletovaca, Višnjićeva došli do ušća u rijeku Savu kod sela Bosut nedaleko od od Srijemske Mitrovice.

Tada desetogodišnja Dariana vozila je svoj dječji bicikl, dok se petogodišnja Anika poput kraljice Ranavalone iz Antananariva, baldahinom zaštićena od sunca, vozila u stolici usađenoj u nosač na rami bicikla. Bila nam je to jedna od najljepših i najdužih tura po bližim i daljim ravnicama što okružuju Osijek. Osim bosutske ture, biciklirali smo po užem zavičaju - Slavoniji, Baranji i Srijemu, prije i poslije različite ture po graničnim dijelovima Bačke i srpskoga dijela Srijema. Tijekom godina skupile su se tako ture do Novog Sada, Sombora, Apatina i drugdje uz Dunav. Vojvodinu smo, osim na biciklistički način, ipak najviše obilazili preko trail i cestovnih utrka na kojima smo se kao natjecatelji naganjali po skrivenim zakutcima srijemskih, bačkih i banatskih brda, dolova i pustara.

Fruškogorski maraton, koji se ove godine održao četrdeset i drugi put, trčali smo u nekoliko navrata u svim njegovim dužinskim izvedbama. Najduža trasa bila nam je tzv. Ultra ekstremni maraton od 135 km i 5500 metara visinske razlike. Na takvoj stazi obišli smo baš sve što postoji na šumovitoj Fruškoj gori. Kontrolne točke su npr. manastiri Srpske pravoslavne Crkve Grgeteg, Bešanovo, Jazak, Hopovo, Beočin i drugi. Lijep je od tamo pogled na Dunav i Novi Sad. Od prirodnih ljepota posebno je impresivan predio nazvan "Vrata raja" i prilaz na najviši vrh Fruške gore - Veliki čot. Trčali smo i većinu ostalih utrka iz kalendara Vojvođanske treking lige. Prijateljski ugođaj i gostoprimstvo doživljavali smo gdje god smo trekali, iako smo bili jedini Hrvati koji su tu dolazili iz rekreativnih pobuda. U neizbrisivom pamćenju ostali su nam mnogi veliki i mali doživljaji Vojvodine. Propadanja do gležnja u pijesak Subotičke peščare i melankolija njezinih salaša nesvakidašnje je iskustvo. Utrke kroz ruinirana sela oko Šida, Beočina i Bukovca, koja su nas izgledom šokirala, a polumaraton u Somboru, kao njihova suprotnost, iznova nam je vraćao optimizam. Trčanje po Posebnom rezervatu prirode Gornje Podunavlje po ugođaju je posve jednako našem Kopačkom ritu. Tako smo malo-pomalo nakon svih tih zezancija dobro upoznali Bačku i Srijem, ali nam je nekako na margini ostajao Banat.

Godinama nismo uspijevali zatvoriti banatsku cjelinu i otvoriti širu geografsku perspektivu prema zapadnim dijelovima istočnoeuropske nizine. Nije da nije, bilo je pokušaja. Devedesetih smo nekoliko puta, u različitim kombinacijama, planinarili po Transilvaniji i onako usput tražili legendarnog vampira Vlada Tepeša Drakulu. Ponekad smo se iz Južnih Karpata umjesto kroz sigurne gradove Arad i Segedin vraćali preko Srbije. Na povratku smo kroz rumunjski i srpski Banat tjelesni integritet štitili ogrlicama od češnjaka obješenim o retrovizor ili oko vrata i sa zašiljenim glogovim kolcem uvijek položenim, na dohvat ruke, uz petostupanjsku ručicu mjenjača. Vozili smo ponekad satima otupljeni umorom i mirisom češnjaka gledajući u isprekidanu i ispranu horizontalnu signalizaciju neodržavanih cesta.

Vremena su se od tada promijenila. Mi više nismo lakomisleni i ne vjerujemo u krvopije pa sada u banatskom dijelu Vojvodine neopterećeni strahom trčimo trail utrke. Najljepša od svih tih utrka je ona po znamenitoj Deliblatskoj pješčari. Fenomenu Panonske nizine s bezvodnim dinama žute i sive boje. Otrčati tridesetak kilometra po ovoj raritetnoj stepi nesvakidašnje je iskustvo slično tumaranju po srednjoazijskom prostranstvu. Lijepo je i u Vršačkim planinama gdje se kroz četiri i više sati utrke doslovno vraćate u zaustavljeno vrijeme predindustrijskih banatskih sela. Najveću poteškoću na vršačkoj utrci predstavlja rastjerivanje formacijski postrojenih gusaka koje bučno, u gegajućem trku, gakću prijeteći širenjem krila svima koji im se nađu na putu. I Carska bara, vodeni ekosustav međurječja Tise i Begeja, super je za izlet. Na toj utrci, po vrelini kolovoskog sunca, trči se nasipima i prolazima urezanim u stepu, trsku, šaš i kroz vrbike.

Ohrabreni svim dosadašnjim vojvođanskim iskustvima, ove godine smo kći Dariana (14) i ja putovali biciklima od Osijeka preko Bačke i Banata u Vojvodini do Temišvara u Rumunjskoj. Krenuli smo po nepisanom pravilu u 7 sati i preko Odžaka, Pivnice, Temerina, Aradca te nakon 11 sati vožnje prvi dan došli u Zrenjanin. Cijelim putem vozili smo po grbavim cestama uz beskrajna, savršeno obrađena, polja preko kojih je puhao umjeren do umjereno jak jugoistočnjak koji nam je otežavao život. Prvu pauzu napravili smo na 67. kilometru u južnobačkom selu Pivnice. Ovo selo je, kao uostalom i sva naseljena Slovacima, čisto, šarmantno i nenametljivo. Nema boljeg na putu do Zrenjanina. Pivnice imaju javnu česmu oko koje se odvija glavnina društvenog života. Uz nju se nalazi mirna gostionica, trgovina i klupe nasađene podno drvoreda lipa što svojim bujnim krošnjama prave hladovinu. Nakon predaha i nehotičnog slušanja razgovora o poljoprivredi, nastavili smo pedalirati po lijepom i vjetrovitom vremenu. Perspektive i pogledi su nam se sporo izmjenjivali. Kvalitetna južnobačka zemlja i mehanizacija na njoj nastavila je dominirati krajolikom. Svaki je pedalj zemlje obrađen pa ne čudi što se ona cijeni na 10 tisuća eura po hektaru. Zbog očite kvalitete više od 50 tisuća hektara zemlje u Vojvodini ponovno se nalazi u posjedu stranaca, a još toliko je prebačeno u svrhu špekulativnih kombinacija tzv. tajkunima. Smatra se da ti današnji srpski veleposjednici imaju znatno veće posjede nego što su ih u Vojvodini imale obitelji Dunđerski, Kotek i Fernbah uoči Drugog svjetskog rata.

Priče o tome nisu zanimale moju mladu i izdržljivu kćer koja je okretala pedale bez zastoja sve do Temerina. Tu smo ručali na uglu glavne Ulice Čaki Lajoša i Ulice Bele Khuna. Lajoš je bio sitna riba jugoslavenskog komunizma, revolucionar i politički zatvorenik, dok je drug Khun bio član Balkanskog sekreterijata izvršnog komiteta Kominterne i prvi predsjednik kratkotrajne Sovjetske Mađarske Republike, nešto kasnije eliminiran u Velikoj čistki. Puno ulica u mađarskim selima Vojvodine nose imena jugoslavenskih komunista, revolucionara i političkih zatvorenika mađarskog podrijetla, dok su srpska sela, trgovi i ulice imenovani po povijesnim osobama srpske nacije i pravoslavne vjere, pretežno iz pretkomunističkog razdoblja.

Sve prisutne nacionalno-ideološke nelogičnosti osim u pričama vidljive su i preko spomeničke baštine. Čest je primjer spomenika koji veliča Narodnooslobodilačku borbu na koji je izvršena nelegalna nadogradnja križa ili pravoslavno raspelo sljubljeno uz socrealističku skulpturu mišićavog heroja na putu prema besklasnoj budućnosti. Svjesno smo odbacili lamentiranje o klasama, religijsko-političkim sustavima i njihovim insignijama te nastavili put. Uskoro smo u selu Gospođinci naletjeli na dobro očuvanu vjetrenjaču. Danas je u Vojvodini preostalo još 11 takvih vjetrenjača, od kojih je samo vjetrenjača u Bečeju u funkciji. Mnoge od njih starije su od 150 godina i nalaze se u lošem stanju, iako su zakonom zaštićene.

Put nas je potom uz rijeku Jegričku doveo sve do istoimenog parka prirode. Topli vjetar koji je bio jak prisiljavao nas je na česte pauze. Negdje nakon 5 popodne prešli smo rijeku Tisu i ušli u Banat. Poslije 18 sati stigli smo u Zrenjanin. Smještaj smo iznajmili u budžaku jedne od gradskih zgrada u centru. Večerali smo i prije spavanja prošetali po ulicama. Grad nam se, iako uredan, učinio pust. Pod tim dojmom prosurfali smo zabrinuto po netu. Stranice digitalnog svijeta pisale su o zrenjaninskom defetizmu i nostalgiji za jugoslavenskim vremenima. Tada je to bio jedan od ekonomski naprednijih republičkih gradova. Ishlapjela vremena kolektivizma još priziva pogled na grad s istočne strane. Otud se on čini kao jedna velika tvornička cjelina okićena dimnjacima, silosima, hambarima, sušarama, halama i skladištima. Politička dekompozicija i ideološke nelogičnosti sada dominiraju zrenjaninskom javnom komunikacijom i porukama. Naprednjaci i njihovi partneri koji drže vlast žele vratiti naziv Petrovgrad, dok socijalisti ne žele ni čuti za to. Za njih je Žarko Zrenjanin-Uča bio i ostao narodni heroj. Problemi su prisutni i oko imena Trg slobode, na kojega je vraćen spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću, te još bezbroj većih ili manjih trzavica vezanih uz redefiniranje političkog i ekonomskog kursa na ovom prostoru.

Nakon noći u Zrenjaninu probudili smo se zategnutih mišića i opaljeni suncem. Doručkovali smo sireve iz Ideje (Konzum). Prepričavao sam Dariani kako je Gazda na vojvođanskim njivama bio prisutan petnaestak godina, a usto je bio vlasnik velikih kompanija u Srbiji. U njegovu vlasništvu bili su Frikom, Mivela te zrenjaninski Dijamant. Dijete me je zbunjeno promatralo! Nakon misaone stanke upitalo me je: Tata, je li Gazda još vlasnik svega toga? Počeškao sam se po glavi i jednostavno odgovorio: Ne znam!

Vozeći se dalje po Temišvarskom drumu, na pola puta do sela Klek, vidjeli smo usred ravnice nasukani ruzinavi brod. To je odbačeni "spomenik" ostataka proleterskog Zrenjanina, u kojemu se okultnim inženjerstvom duša stvarala nova radnička klasa socijalističko-jugoslavenskog društva SAP Vojvodine radi zamjene nacionalnog seljaštva pejorativno nazivanog paori. Sadašnje brodogradilište Begej prošlo je stečajnu traumu i do prošle godine bilo je zatvoreno. Trenutno za nizozemske vlasnike iz Rubikon Shipping Company radi 25 radnika.

Polako napuštajući poprište mekog prepletanja ideologija, crkava i sekti prošli smo pokraj slavnog banatskog dvorca Neuhausen koji se nalazi u Srpskoj Crnji, pokraj glavnog puta koji vodi za Rumunjsku. Sagradio ga je moćni njemački obaveštajac i general - Franz Neuhausen, kojemu je dvorac služio kao ljetnikovac za odmor i lov. Ovo je jedini dvorac na području Banata koji je podignut u vrijeme Drugog svjeskog rata, u razdoblju od 1941. do 1943. godine, a posljednji u nizu izgrađenih dvoraca u Vojvodini koji se grade u vremenu od osamnaestog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata. Dvorac je financiranciran mešetarenjem i izvlačenjem novca koje je Neuhausen radio s Hermannom Göringom. Osim za zabavu, dvorac je zapravo služio kao promatračnica za provođenje vječne njemačke politike prodora na istok u ovom dijelu Europe. Zbog neuspjeha austrijskih i pruskih stratega da okončaju rat u svoju korist i time zadrže plodne žitnice i rudnike, stotine tisuća koloniziranih banatskih i podunavskih Nijemaca izbačeno je iz ovih strateških ravnica.

Na rumunjskoj granici nismo čekali jer su poslovno tvrdi graničari bili uviđavni kada su nas vidjeli preplanule i na biciklima. Pojurili smo dalje petnaest na sat prema Jimboliji (Žimbolj), pograničnom gradiću od deset tisuća stanovnika. Drvoredi do polovice stabala obojeni vapnom skupa s elektrostupovima vodili su nas nepogrešivo prema centru. Nakon kružne vožnje stali smo u pekarnici "Burek" gdje smo kupili burek. Sunce koje je toga dana nemilice pržilo divlji zapad Banata usporilo nam je mozak. Polako mljackajući odlazili smo iz mjesta gledajući u skupinu Roma koja se kretala unaokolo. Po nepopločenim i prašnim ulicama musava su djeca napucavala jajastu loptu. Desperado krajolik i neurotična cesta kroz naselja Carpinisa i Sacalaz doveli su nas do Temišvara.

Ulaz u grad koji nema zaobilaznicu je kaotičan! Ali je zato Temišvar izniman. Veliki trgovi, crkve, zgrade institucija, šetnica uz rijeku Begej (rum. Bega), parkovi, ugostiteljska ponuda i još puno toga ubrzo su nas opustili. U svakom smislu najznačajniji objekt u Temišvaru je pravoslavna rumunjska saborna crkva sagrađena u moldavskom stilu. Ondje smo bili u vrijeme Tjedna muke pa smo iz poštovanja i ponizno na koljenima u večernjem slavljeničkom tonu prisustvovali Liturgiji Gospodnje večere. Ta vjerska svečanost nam je okrijepila duh i osnažila tijelo. Nakon teoloških doživljaja nastavili smo dugo šetati se gradom. Tih dana bio je kirbaj te je svjetina na Trgu pobjede (rum. Piata Victorei) bila sita i zadovoljna. Ne tako davne 1989. godine na istom tom popločenom prostoru koji zovu i Trg opere gladne mase započele su prosinačku Rumunjsku revoluciju za svrgavanje komunističkog vođe Nicolaea Ceauşescua.

Od pustih priča, doživljaja dana i bicikliranja bili smo umorni i gladni. Zato smo se dobro najeli u libanonskom restoranu, a nakon toga zasladili se dimnjak kolačem (Kürtőskalács) i mađarskim redanim palačinkama. Masnih prstiju okidali smo selfije uz fontanu Pesti i posljednje sate dana iskoristili za razgledanje ostalih zgrada, drugih bogomolja, parkova i mostova. Njih su u Temišvaru radili mnogi majstori arhitekture. Čak i čuveni Gustave Eiffel, koji je konstruirao metalni most preko Begeja. Nedaleko od njega na promenadi uz ugostiteljski brodić zastali smo na sat vremena slušajući odličnog drum and bass DJ-a. Razdrmani od puta i glazbe zaspali smo prekasno bez snova dok su se nad banatskim noćnim nebom skupljali teški oblaci danima dovlačeni vjetrom s juga.