Magazin
TEMA TJEDNA: KAKO SMO GRADILI DEMOKRACIJU (I.)

Za budućnost bez socijalističkog mentaliteta!
Objavljeno 4. svibnja, 2019.
Trideset godina slobode (1989.-2019.): Obljetnica pada Berlinskog zida i propasti komunizma

Prolazi 30. godina od pada Berlinskog zida, oličenja hladnog rata, što je njemačka kancelarka Angela Merkel nazvala "epskim udarcem tiraniji". Podsjetimo, Berlinski zid, čija je gradnja počela 1961., bio je barijera dugačka oko 160 kilometara koja je odvajala Zapadni od Istočnog Berlina. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast čija je propaganda taj objekt nazvala "antifašističkim obrambenim zidom", a njegova prava svrha bila je onemogućiti bijeg stanovnika iz socijalističke Istočne u Zapadnu Njemačku.

Do pada oličenja hladnog rata došlo je u studenome 1989. godine, na valu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza. Čelnik Istočne Njemačke Erich Honecker samo sedam mjeseci prije njegova pada prognozirao je da će Berlinski zid stajati još najmanje 100 godina! No ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija, u DDR-u ga je demantirao. U rujnu iste godine izbile su demonstracije diljem Istočne Njemačke. Ispočetka su prosvjednici bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad te su izvikivali parolu "Želimo van!". Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv prosvjednika, demonstracije su, iako zabranjene, postajale sve masovnijima, a vrhunac im je bio 4. studenoga, kada se oko pola milijuna ljudi okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu. Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije u kojoj su se ljuljali svi režimi u istočnoj Europi, Politbiro Socijalističke partije njemačkog ujedinjenja na čelu s Honeckerovim nasljednikom Egonom Krenzom 9. studenoga odlučio je dopustiti emigriranje na Zapad. Ljudi su samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove zida, a 13. studenoga 1989. istočnonjemačka vojska počela je s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Rušenje Berlinskog zida označilo je početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura ne samo u Istočnoj Njemačkoj, nego i u većini socijalističkih država u Europi i svijetu, a pad tog zida ujedno je označio početak ubrzanog ujedinjenja Njemačke.

HRVATSKO VIŠESTRANAČJE
Propašću tadašnjeg komunističkog bloka u istočnoj Europi, i na području bivše Jugoslavije, dolazi vrijeme društveno-političkih promjena. U drugoj polovici 1989. godine politički se život i u Hrvatskoj našao u svojevrsnom zrakopraznom prostoru. Kao posljedica urušavanja komunističkog režima, u zemlji nastaju i počinju djelovati političke stranke različitih programa. U svibnju je osnovan HSLS, prva demokratska politička stranka u Hrvatskoj. Tzv. politička alternativa koja nije u sklopu Saveza komunista, zahtijeva promjene u smjeru demokratizacije i liberalizacije društva, prelazak na tržišnu privredu i u konačnici politički pluralizam, tj. višestranački sustav. Savez komunista Hrvatske se reformira i liberalizira te dopušta održavanje višestranačkih izbora i donosi odluku o legalizaciji stranaka koje su nastale iste godine. Time je formalno ozakonjeno višestranačje u Hrvatskoj. Bila je to godina u kojoj je, dakle, ponovno počelo hrvatsko buđenje, zaključena Račanovim političkim "da" višestranačju, čime su otvorena vrata uvođenju demokratskog poretka. Do prvih izbora, održanih u travnju i lipnju 1990. godine, u Hrvatskoj nastaju trideset i tri političke stranke, od kojih su najznačajnije Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), Hrvatski socijalno-liberalni savez i reformirani Savez komunista Hrvatske koji mijenja ime u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. Vrh još uvijek postojećeg Saveza komunista tih je dana bio uvjeren u svoju izbornu pobjedu i često je napadao HDZ koji je postupnim koracima težio samostalnoj Hrvatskoj. Iako je Savez komunista složio izborni zakon i izborne jedinice po svojoj mjeri, Hrvatska demokratska zajednica pridobila je svojim programom većinu glasača i uvjerljivo pobijedila na prvim slobodnim parlamentarnim izborima.

Danas, godina u kojoj jesmo, dakle 2019., jedna je od onih neformalnih obljetničkih godina u kojima se prigodno zbrajaju plusevi i minusi i podvlače crte pod razdoblje koje se promatra. Do ove godine, naime, prošla su tri desetljeća od raznih događaja i procesa koji su te 1989. godine šokirali, a neki od njih i mijenjali svijet. U međuvremenu mnogo se toga u tih 30 godina dogodilo, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi i u svijetu. U Hrvatskoj velikosrpska agresija, progonstvo kao sudbina stotina tisuća ljudi, okupacija dijela teritorija, međunarodno priznanje Hrvatske, pobjeda u Domovinskom ratu, povratak svih dijelova Hrvatske u državne granice, pretvorba i privatizacija koja je devastirala gospodarstvo i ljude, sukobi s Haaškim sudom, ulazak u NATO, članstvo u EU-u… Može se, dakle, priznati ostvarenje ključnih nacionalnih zadaća, ali su pred Hrvatskom još brojni izazovi od gospodarskih, razvojnih, reformskih, socijalnih, demografskih do sigurnosnih. Zatim od zaostalih tranzicijskih i pretvorbeno-privatizacijskih teškoća, korupcije, iseljavanja, preko jačanja vladavine prava što bi dalo perspektivu mladima i omogućilo dostojanstven život starijima.

"Razvojno smo se odmaknuli od onoga demokratskog zametka s kojim smo krenuli prije 30 godina, no daleko smo od ideala koje smo zamišljali. Danas je prevladavajući dojam da su ljudi u Hrvatskoj potonuli u beznađe. Bombardirano sa svih strana crnim vijestima, društvo je iznutra toliko raskoljeno da se čini kako to rastrgano tkivo ni najbolji kirurg za šivanje društvenih rezova ne bi mogao spojiti", kirurški precizno je u svojoj analizi za Večernji list sažela ugledna novinarka i kolumnistica Mladenka Šarić. S tim u vezi, najnovije izvješće UN-a o sreći pokazuje da je osjećaj kolektivne depresije u Hrvatskoj dubok, obilježen percepcijom korupcije kao nerješivim problemom, osjećajem da su mogućnosti izbora u životu u Hrvatskoj vrlo sužene te da je vrlo teško ostvariti vlastiti potencijal.

Što se pak Europe i svijeta tiče i danas u međunarodnim odnosima postoje zidovi, vidljivi i nevidljivi, iako bi ih trebalo biti sve manje zbog čega je potrebno uvažavati drugačija mišljenja i vrijednosti. To potvrđuju i aktualni ratovi koji za posljedicu imaju nesagledive migracijske procese, a koji su ujedno i posljedica sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, socijalne isključivosti, visoke stope nezaposlenosti mladih, a na što sve, osim ponekih svjetskih moćnika, često ukazuje i papa Franjo.

Zato je i profesor povijesti Ivo Banac kazao kako je pad Berlinskog zida i proces dekomunizacije dočekao s oduševljenjem. "Mislio sam da je to kraj propalog sustava i vrlo brzo doći će do implementiranja demokratske revolucije. To se i dogodilo u nizu zemalja s većim ili manjim uspjehom, ali u nekima tek do stanovite mjere... Europska ideja koja je bila u zenitu devedesetih, a posebno nakon proširenja početkom stoljeća, trenutačno je u stagnaciji, i to ima vrlo loše posljedice u nizu zemalja istočne Europe. S druge strane relativno benevolentan stav prema europskim integracijama tipičan za Jeljcinovu Rusiju nestao je pod agresivnim novim vodstvom koje zapravo stvara svjetsku alternativu europskim integracijama i Zapadu općenito", mišljenja je Banac.

"Kasnije će se pokazati s krizom neoliberalizma da hod povijesti ipak nije zaustavljen", rekao je i hrvatski politolog Branko Caratan te dodao: "Rat u Ukrajini i povratak Rusije na scenu pokazuju da proces započet rušenjem Berlinskog zida nije završen". I stare demokracije Zapada počinju smanjivati socijalna prava svojih građana, jer je "padom komunističke utopije nestalo potrebe da se demokracije usavršavaju", drži i politolog Tihomir Cipek. "Pokazalo se nakon pada Zida i stvaranja novih demokratskih država koje počivaju na tržišnom gospodarstvu da demokracija traži aktivnog građana, a mi smo sad u situaciji u kojoj je taj aktivni građanin sve rjeđi, ljudi nisu spremni podnositi nemilosrdne zahtjeve tržišta", zaključuje Cipek. Cijeli se svijet kretao zadnjih četvrt stoljeća u "jednom konzervativnom, antimodernom pravcu", napominje povjesničar Tvrtko Jakovina te upozorava: "Europske zemlje pokazale su se nedovoljno spremnima valorizirati vlastitu prošlost i pokušati uzeti ono što je bilo pozitivno i nastaviti dalje, graditi na ukupnome europskom iskustvu.

A jedna je od posljedica taj novi konzervativni val koji se osjeća i u Hrvatskoj, i u drugim zemljama". Rušenje Berlinskoga zida trebalo je označiti pad komunizma i stvaranje zajedničkog demokratskog doma, od Vancouvera do Vladivostoka, kaže Jakovina.

EUROPA I SVIJET DANAS
"Taj cilj ne treba maknuti s uma i zapravo proces rušenja neće biti završen, dok se ne izgradi u najvećem stupnju demokratsko društvo od Vladivostoka do Vancouvera, a po mogućnosti i dalje. Simbolika pada Zida trebala bi to sugerirati, a ne novo zaoštravanje s Rusijom kao nadomjestkom za Sovjetski Savez, jer onda nismo dobili kraj hladnoga rata nego samo pomicanje zida dalje na istok, a to ne bi smio biti krajnji cilj", mišljenja je Jakovina.

Sve u svemu, očigledno je još uvijek nužno jačanje prostora mira i stabilnosti, demokratskih vrijednosti i temeljnih prava i sloboda, slobodne trgovine, suradnje i stvaranje zone prosperiteta što bi osiguralo prevladavanje mnogih zidova u Europi i svijetu jer nikome više ne treba novi hladni rat i nove podjele. Komunizam najmanje, tom zlu je sasvim dobro tamo gdje je - u ropotarnici povijesti. Za mnoge i u devetom krugu pakla.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
30 godina HDZ-a
Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković na obilježavanju 30. obljetnice pokretanja inicijative o osnivanju te stranke rekao je kako je to prilika za osvrt na ostvareno u proteklom razdoblju i ključna postignuća prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana te ostvarenje nacionalnih zadaća u hrvatskom društvu kojima je HDZ davao ključan doprinos. “Nije dobro da se umanjuje HDZ-ov značaj za hrvatsku povijest posljednjih 30 godina. Doprinos hrvatskoj demokraciji i gospodarstvu dale su i druge stranke i politički akteri, no tek je jedna stranka koja je nastala tada, u prijelomnim trenucima za europski kontinent, istrajala tri desetljeća i danas predstavlja dominantnu političku snagu”, naglasio je Plenković. Jedan od osnivača HDZ-a Vladimir Šeks rekao je kako je jedino HDZ u jugoistočnoj Europi opstao i zadržao sve bitne atribute stožerne državotvorne stranke, a ostale su nestale, ili su potpuno marginalizirane.

DAVOR GJENERO

SVAKODNEVNI MARLJIVI RAD, ALI TIJEKOM STOTINU GODINA

 

Komunizam se jednostavno raspao. Sovjetski Savez više nije imao ekonomskog interesa držati istočnu Europu pod svojevrsnom okupacijom jer je posve devastirao te države i više iz njih nije imao što izvlačiti. Rusi su protiv Reagana izgubili "Rat zvijezda" u kojemu ih je Amerika tjerala u investicije koje više nisu mogli podnositi, ideja komunizma više nikome nije bila privlačna, a režimi više nisu mogli držati narod u podložničkom položaju.

SPREMNI NA ŽRTVE
- Iz današnje perspektive prioritet u rušenju komunizma daje se Berlinu i Istočnoj Njemačkoj, ali zapravo je demokratska revolucija krenula iz Poljske. Poljski, a i čehoslovački komunistički poredak, jednostavno su se rasuli, kao što, kad su se u Njemačkoj otvorile granice između Istoka i Zapada, nitko više nije mogao kontrolirati entropiju sistema, a ni do jučer najvatreniji tvrdolinijaši više nisu bili spremni riskirati i upotrijebiti represiju, kao što je to pokušao Nicolae Ceausescu, u prosincu 1989. Komunistički poredci u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj jednostavno su se raspali. Nitko nije bio siguran da će tadašnji sovjetski vođa Mihail Gorbačov istočnoeuropski val demokratizacije doista gledati sa simpatijama, svojim izjavama dekuražirati dojučerašnje sudrugove iz SEV-a i Varšavskog pakta od bilo kakve avanture suprotstavljanja narodu, i da SSSR neće intervenirati. Doduše, i Crvena je armija bila u raspadu, kao i institucije sovjetske države, što će se jasno pokazati nešto kasnije, u kolovozu 1991., kad je general Jazov pokušao provesti državni udar, kad će imperij nestati u samo nekoliko dana, i kad će nastati nova Jeljcinova tranzicijska Rusija. Možemo reći da je kraj 1988. i početak 1989. godine u Srednjoj Europi bio razdoblje okrugloga stola starog i novog režima, propadanja i nestajanja institucija komunističke vlasti i uspostavljanja temeljnog konsenzusa o novim demokratskim institucijama.

- Reaganova taktika iscrpljivanja "carstva zla" pokazala se racionalnijom i uspješnijom od ranijih taktika suočavanja Amerike i Euroatlantskog savezništva sa Sovjetskim Savezom. Istovremeno, u SSSR-u je započeo i proces unutarnje demokratizacije, koji je paradoksalno, tamošnji narod ostavio hladnim. Naime, glasnost i perestrojka su se odvijali u vremenu kad je komunistički sustav već bio iscrpio sve svoje resurse, kad više nije mogao kontrolirati kolonijalni imperij unutar SEV-a i Varšavskog ugovora, kad se iz dana u dan živjelo gore. I naravno, narod naviknuo na autoritarizam, to što je živio iz dana u dan teže, tumačio je kao posljedicu demokratizacije. Za Čehe, Slovake, Mađare, istočne Nijemce, a prije svega Poljake, sloboda je bila cilj, pa su ti narodi bili spremni zbog slobode pretrpjeti i teške "tranzicijske troškove", a trideset godina nakon početka izgradnje demokratskih institucija, te su države stvorila respektabilne političke institucije i divljenja vrijedne ekonomije.

- Pokazalo se da ideja europske integracije, nastala nakon Drugog svjetskog rata kao mirovni projekt, ima golemu vitalnu snagu. Bez europske integracije i pomoći 12 starih članica Unije, nove srednjoeuropske demokracije ne bi tako brzo napredovale i relativno bezbolno preživjele postkomunističku tranziciju. U boljoj bi poziciji bila samo Istočna Njemačka, koja je reintegrirana u matičnu državu, jer SR Njemačka se nikad nije odrekla koncepta jedinstvene države i toga da SR Njemačka u međunarodnim odnosima zastupa "cijelu Njemačku". Međunarodna suglasnost za integraciju Istočne Njemačke u korpus jedinstvene države bila je, zapravo, samo formalnost, jer takvu suglasnost nitko nije mogao sustegnuti.

Pitanje je, nažalost, koliko je ideja proširenja EU-a još uvijek vitalna, kad je riječ o politici proširenja kao o mirovnom procesu u Europi, a pitanje je u kojoj mjeri su države koje danas stoje u redu za proširenje spremne platiti cijenu demokratske tranzicije, što su je zemlje Srednje Europe bez sustezanja "platile".

- Jugoslavija nikad nije funkcionirala kao demokratska država i način povezivanja njezinih članica nije bio takav da je mogao izdržati iskušenje slobode. Hrvatska i Slovenija su 1988.-89. uglavnom bile na istom tragu kao i ostale države Srednje Europe. Još 1988. ustrajalo se na oksimoronu nestranačke demokratizacije, ali već 1989. počinju nastajati alternativne stranke, u početku socijaldemokratskog i liberalnog predznaka, ali odlučne inzistirati na slobodnoj političkoj utakmici i višestranačju. Nakon toga se u areni pojavljuju nacionalne stranke. Samo mjesec dana nakon egzekucije Ceausescua, nepovratno se na izvanrednom kongresu raspada Savez komunista Jugoslavije. Još od 1988. zemlju je tresao pokret "antibirokratske revolucije", što ga predvodi Slobodan Milošević, aplicirajući strašno primitivan dokument poznat kao "Memorandum SANU".

POČETAK KRAJA SFRJ
U vrijeme kad je raspad komunizma bio pred vratima, nacionalistička elita Srbije osmislila je dokument koji se zasniva na ortodoksnom komunizmu, pomiješanom s radikalnim srpskim nacionalizmom. Agresivni nacional-boljševizam Beograda vrlo se brzo suočio s obrambenim oslobodilačkim nacionalizmom, pokretom za stvaranje neovisnih država s liberalno-demokratskim poretkom, u Hrvatskoj i Sloveniji. U Sloveniji su s parolom Kučanovih postkomunista na prvim izborima u svibnju 1990. jasno izrekli temeljni cilj - Europa sada (Evropa zdaj), a hrvatski politički ciljevi bili su vrlo slični.

- Istina je da u RH imamo problema s vladavinom prava, zaštitom manjina, ekonomskom efikasnošću, korupcijom, jednakošću pred zakonom… Međutim, država je u temeljnim odrednicama demokratski postavljena. Istina je da imamo skromnu demokratsku političku kulturu, ali jedino rješenje za prevladavanje te mane je model britanskog travnjaka: svakodnevni marljivi rad, ali tijekom stotinu godina. Istina je, po mnogo čemu smo na začelju EU-a, ali smo ipak u najelitnijem svjetskom klubu država i domovina.

Piše: Davor GJENERO

MIROSLAV AKMADŽA

NISMO DO KRAJA RAŠČISTILI S KOMUNISTIČKIM NASLJEĐEM

 

Zapravo se radi i o jednom i o drugom. Komunizam sovjetskoga tipa poražen je na svjetskoj pozornici jer je ponajprije Istočni blok izgubio bitku sa Zapadom, kako u utrci u naoružanju tako i na gospodarskom i političkom polju - odgovara prof. dr. sc. Miroslav Akmadža na naše pitanje je li komunizam bio poražen ili se urušio sam od sebe te dodaje:

- Usporedno s tim u pojedinim se zemljama, kao npr. u Poljskoj, komunizam urušio sam od sebe. Nije nikada bio općeprihvaćen od naroda koji su prisilno živjeli u tom sustavu i kad-tad je moralo doći do kulminacije nezadovoljstva i eksplozije bunta. Na žalost, u našem slučaju ta je eksplozija bunta rezultirala ratom i brojnim žrtvama, dok je u većini drugih zemalja prevrat trajao kratko i uglavnom bezbolno. No u svim tim zemljama komunizam je umro samo kao pojam, dok su njegovi glavni vinovnici preodjenuli komunističko ruho u neoliberalno, i kao takvi nastavljaju rat protiv nacija kao takvih, njihovih tradicija i kršćanskih svjetonazora, nastojeći drugim metodama, pod krinkom napretka i demokracije, ostvariti ciljeve koje nisu ostvarili u vrijeme komunizma.

NAMETANJE SVJETONAZORA
S kakvim se izazovima suočavala Europa nakon Hladnog rata i pada komunizma u Istočnom bloku i SSSR-u?

- Europa se na početku morala suočiti s problemom prihvaćanja u svoju zajednicu država iz bivšeg komunističkoga bloka, koje su sporo i teško prihvaćale europske standarde, pri čemu je i Europa griješila namećući neke svjetonazorske norme, koje u tradicionalnim društvima nisu bile lako prihvatljive, što je izazivalo otpor znatnog dijela pridošlica u europsku obitelj. Danas je vrlo jasno vidljivo da je Europa, osim svjetonazorski, podijeljena i s obzirom na gospodarsku snagu. Jednostavno, veliki broj država koje su gospodarski slabije razvijene, nije u stanju pratiti nekolicinu iznimno razvijenih država, što s jedne strane frustrira stanovništvo slabije razvijenih država, a s druge strane jače razvijene države frustrira to što slabije razvijene koče, bar oni to tako vide, njihov napredak. Dok se koliko-toliko ne smanji taj raskorak, teško će se moći govoriti o jedinstvenoj i snažnoj Europi.

LOŠE OZRAČJE
Trideset godina od pada Berlinskog zida govori se o novom Hladnom ratu. Koliko su multikulturalnost, migracije, terorizam, ekonomski problemi... devastirali EU posljednjih godina? Govori se i o "Europi bez Boga"...

- To se nadovezuje na moj prethodni odgovor. Nametanje svjetonazora koji dominiraju u vodećim europskim državama, narodima koji se teško odriču svoje vjere i tradicije (Poljska, Mađarska…), umjesto jačanja zajednice na gospodarskim, pravnim i političkim temeljima, podijelilo je Europu i omogućilo jačanje populističkih stranaka s jedne i neoliberalnih stranaka s druge strane, što dovodi do zaoštravanja međusobnih odnosa i među državama, ovisno o tome koja struja prevladava u njima. Stvaranje "Europe bez Boga" u potpunosti je krivi put, koji ugrožava europski identitet i njezino jedinstvo, jer tu se ne radi samo o ugroženost kršćanstva kao vjere, nego temelja europske civilizacije, što u današnjem svijetu u kojemu dominiraju homogene nacije (SAD, Kina, Indija, Rusija) može dovesti Europu u podčinjen i nezavidan položaj.

Kad sve uzmemo u obzir, koji su dosezi RH u proteklih 30 godina demokracije, s čime se možemo pohvaliti i ponositi, a koje probleme još uvijek nismo riješili?

- Nedvojbeno je da od Europe i NATO-a imamo velike koristi i da bismo, kao mala država, bez njih, bez obzira na neke nedostatke, bili u iznimno teškoj situaciji, ponajprije baš zbog svog povijesnog nasljeđa. Primjetno je da puno kaskamo za nekim zemljama koje su imale još okrutniji komunizam od nas. Rekao bih da je razlog u tome da ne samo što nismo do kraja raščistili s komunističkim nasljeđem nego što smo zadržali balkansko nasljeđe. Mješavina tih dvaju nasljeđa najgora je moguća i vidljiva je u korupciji, nepotizmu, klijentelizmu, stranačkoj podobnosti, a posebice u nedostatku unutarstranačke demokracije. Preduvjet za rješavanje navedenih bolesti jačanje je unutarstranačke demokracije, sve ostalo bit će nakon toga lakše rješivo.

Glavna negativna posljedica ulaska Hrvatske u navedene asocijacije svakako je masovno iseljavanje stanovništva, što je bilo nemoguće spriječiti odmah nakon otvaranja granica. Ali je usporedno s tim trebalo stvarati takvo ozračje u Hrvatskoj, koje je trebalo usporiti i na kraju zaustaviti, pa i preokrenuti te trendove. Namjerno kažem ozračje, a ne gospodarski razvoj, jer je ozračje preduvjet za gospodarski razvoj. Radeći svakodnevno s mladima uvjerio sam se da oni ponajprije žele otići zbog negativnog ozračja, tj. svega onog što sam naveo kao komunističko-balkansko nasljeđe, dok su materijalni razlozi sekundarni. Žele da im država jamči perspektivu, koja se neće temeljiti na političkim i rodbinskim vezama, nego na stvarnim sposobnostima svakog pojedinca. (D.J.)
Možda ste propustili...

GARI CAPPELLI, MINISTAR TURIZMA REPUBLIKE HRVATSKE

Turistički rast u skladu je s očekivanjima

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

2

INTERVJU: ANDREJ GRUBIŠIĆ

Premalo nas radi, a imamo nisku prosječnu produktivnost

3

TJEDNI OSVRT

Pernar i protiv zdravlja i protiv Boga