Magazin
TEMA TJEDNA: KAKO SMO GRADILI DEMOKRACIJU (II.)

Katunarić: Otpor izrabljivanju je moguć, ali ne samo na nacionalnoj osnovi
Objavljeno 4. svibnja, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: KAKO SMO GRADILI DEMOKRACIJU (I.)

Za budućnost bez socijalističkog mentaliteta!

INTERVJU: JOSIP MIHALJEVIĆ

Nekad se čini da smo još uvijek u samoupravnom socijalizmu

Komunizam se nije sam od sebe urušio. Zapad je, doduše, na razne načine potpomogao urušavanje, ali glavni uzrok ipak je unutrašnji. Kao u potresu, statički proračun zgrade socijalizma bio je dotrajao skupa sa zgradom, jer se spašavanje režima u konačnici svodilo na upotrebu fizičkog nasilja i državni teror. Ali to više nije bilo dovoljno - kaže dr. sc. Vjeran Katunarić te dodaje:

- Sovjetski Savez prešao je u doba poststaljinizma i liberalizacije. Neki novi ljudi došli su na vlast dignuvši ruke od stare poluge vlasti. Nasiljem i politikom terora režim dobiva na kraći rok, ali gubi na duži rok. U bivšoj Jugoslaviji režim se u dijelu zemlje pokušao održavati koktelom vojne sile i nacional-populizma, ali ni to, pa ni rat koji je uslijedio, nisu pomogli.

RASPAD JUGOSLAVIJE
Nije sa samo raspao SSSR, nego se krajem 80-ih počela raspadati i SFRJ. Je li se rat koji je uslijedio mogao izbjeći?

- Moglo se izbjeći rat da su svi akteri to htjeli. Bilo je i pokušaja velikog dogovora. Neki su politički akteri tog vremena, s kojima sam imao prilike razgovarati, tvrdili da je u jednom trenutku bio postignut dogovor između svih političkih vodstava, pa i vodstva JNA, da se pod svaku cijenu izbjegne rat. Ali je ubrzo sve palo u vodu. Teško je iz toga zaključiti je li bilo riječi o hipokriziji (figa u džepu), čega je domaća i međunarodna politika inače krcata, ili se dogodilo nešto neplanirano na nekim drugim razinama zapovijedanja oružanim snagama.

U osnovi, istini nas približava svojevrsno klasno pitanje, naime, tko su najveći gubitnici, a tko dobitnici u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, u smislu određenih društvenih skupina i njihovog imovnog stanja i političkog utjecaja nakon završetka rata. Slično je i s velikim društvenim promjenama u cjelokupnoj povijesti u kojima najveću korist izvlače relativno male društvene skupine koje se uskoro pretvaraju u vladajuću klasu. Nezadovoljan tom činjenicom, Marx je sve revolucije proglasio lažnima. Međutim, povijest pišu pobjednici, što znači dobitnici koji nemaju milosti prema gubitnicima.

Rat osobito pogoduje takvom ishodu, jer se u njemu lakše lovi u mutnom, dok ostali iz prvih redova ginu za ideale ili postaju bogalji, a veći dio stanovništva osiromašuje. Taj dio danas biva neutraliziran putem zakona ponude i potražnje, jedinog "prirodnog zakona" koji je pod egidom tržišnoga gospodarstva na dvosmislen način postao dio demokratskog ustava zemlje. Napokon, pobjednici stječu dojam svemoći i gaje kult ličnosti, smatrajući da će zauvijek ostati nedodirljivi. To je vrijeme kada, kako se popularno kaže, institucije ne rade svoj posao, i bilo bi u skladu sa željama dobitnika u tim naglim promjenama situacije da tako i nadalje ostane. To je i jedan od glavnih motiva svih ratova i zato je povijest krcata ratovima.

Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, svijet se preko noći našao u tzv. hladnom ratu. S kojim se tada problemima suočavala Europa, i koji su ostali do danas?

- Zapadna Europa bila je zahvalna Americi na Marshallovom planu, a istodobno je počela s pripremama za izgradnju Europske unije radi ekonomskog jačanja, ali i osamostaljena od američkog utjecaja, dok je prema Istočnoj Europi podignuta tzv. željezna zavjesa. Međutim, to je prošlo svršeno vrijeme. Brzo širenje Unije na istok Europe u zadnjih nekoliko desetljeća najviše se uklapa u vojne planove s ciljem opkoljavanja Rusije. Ta strategija počiva na anakronom strahu od "crvenih", ponajmanje na deklarativnim vrijednosti EU-projekta, kao što je demokracija, mir i uravnoteženi razvoj. Ključan dokaz da je taj projekt zašao u slijepu ulicu je Brexit. U istom redu čekaju Mađarska i ostale zemlje srednje Europe koje igraju na kartu nacionalizma u pokušaju obrane od ulaznih kvota imigranata i bilo kakvoj zajedničkoj politici EU-a koja ne odgovara pojedinim zemljama. S druge strane, srednja se Europa, a slično je sa Slovenijom i Hrvatskom, čvrsto drži NATO-a kao glavnog "poklona" Zapada radi suzbijanja strahova od "ruskog medvjeda", odnosno Srbije (kakva god bila).

Dakle, ono što je preostalo od "svjetskopovijesne" EU, lučonoše napretka prema demokraciji i miru, jesu stari povijesni strahovi. Takav mentalitet više odgovara interesima SAD-a, Kine, pa vjerojatno i Rusije, nego same Unije, iako ona više ni nema ideala.

U osvrtu prije desetak godina na knjigu Georgesa Bensoussana "Europska strast za genocidom...", upozorili ste na taj "mehanizam uništavanja" koji karakterizira Europu. Koliko je taj sindrom i danas uočljiv u EU-u, ali i ovdje, u široj regiji zapadnog Balkana?

- Taj sindrom u EU dolazi s krajnje desnice i širi se prema centru, dijelom i lijevom centru, a zasnovan je na strahu od nadolaska velikog broja novih imigranata. Ne mogu reći da je taj strah neosnovan, ali svijet se mijenja i žalosno je što se njegov najnapredniji dio ponaša kao da će uslijediti velika katastrofa ako se više otvore granice. Dakle, Zapad reterira i na neki način proglašava kraj epohe napretka. Zanimljivo je da istodobno autoritarna Turska, politikom štednje izmučena Grčka, tranzicijska Srbija i Makedonija - dakle zemlje koje su u ekonomskim nevoljama i teže žive - lakše podnose prisustvo migranata nego većina zapadnih zemalja. To je u vezi s trošenjem društvenog kapitala ili veza solidarnosti, brige i pažnje među ljudima u zemljama koje imaju veći ekonomski rast i akumuliraju bogatstvo. Bogatome ljudi smetaju, ako mu nisu od neposredne koristi. Njemačka u tome jest i nije iznimka. Zaslugom Angele Merkel prije koju godinu širom su otvorene granice za milijun novih imigranata. Taj potez je i velikodušan i dobro sračunat. U tom valu imigranata ima relativno mnogo obrazovanih u raznim strukama i s nekim sačuvanim sredstvima. Međutim, ako CDU ponovno otvori granice, on najvjerojatnije gubi izbore u korist krajnje desnice. Još je gora sumnja da europsko gospodarstvo može konkurirati američkom, kineskom, japanskom… Kapitalizam također "jede svoju djecu". Američki, britanski i EU kapital ne može konkurirati kineskom, pa ni jednom drugom koji sve jeftinije proizvodi od svojih konkurenata, opet naravno po cijenu radničkih i drugih ljudskih prava u Kini i novim zemljama ubrzanog rasta. Zapad se vjerojatno neće htjeti, ili neće moći, odreći te pravne i civilizacijske stečevine, kao što ne bi htio biti ni ekonomski gubitnik u velikoj utakmici s novim kapitalističkim divovima. Nameće se kao opcija naoružavanje i priprema za rat protiv Kine, Rusije i ostalih konkurenata (Indija je, primjerice, nezadovoljna držanjem SAD-a u sukobu s Pakistanom oko Kašmira). No, strah me i pomisliti na posljedice tog scenarija…

Taj se sindrom itekako osjeća na zapadnom Balkanu koji pod istim pritiskom mora rasprodavati resurse, snižavati plaće, sužavati prava radnika... Otpor takvom izrabljivanju je moguć, ali ne samo na nacionalnoj osnovi. Novi nacional-socijalizam vodio bi, kao i onaj stari, u nove ratove. Čudno, ali regional-socijalizam ponovno bi prvo, kao i bivši jugoslavenski, morao isključiti zazor prema susjednim narodima i miroljubivom koegzistencijom doći do nekog prihvatljivog projekta Europe i svijeta u cjelini.

NOVI DIZAJN RAZVOJA
Kakva bi bila inventura, da se tako izrazim, proteklih 30 godina hrvatske demokracije?

- Prešli smo iz jednog antiimperijalističkog projekta koji je propao (mislim na Titovu Jugoslaviju i njegov angažman oko Nesvrstanih koji je zapeo zbog straha od SSSR-a), u meki oblik imperijalističkog projekta, jer se u EU i NATO ušlo na dobrovoljnoj osnovi. Da se razumijemo, ni socijalizam u Jugoslaviji nije uspio premostiti razlike u razvoju između svog sjevera i juga i na toj se crti raspukla država. Taj se antagonizam pokušalo prikriti nacionalističkom retorikom, ali time se ne dadu zavarati sociolozi, sindikati, ni radnici, na primjer. Radi se o tome da se unutrašnje razvojne razlike, koje su neuklonjive, što više smanje i to valja očekivati od EU-a. Onog dana kada budemo imali podjednako pristojne plaće i rad bude svugdje rezultat slobodnog izbora, imat ćemo neki oblik socijalizma. Sumnjam da je to cilj Europske komisije i drugih glavnih igrača u Uniji. Oni su, obrnuto, preuzeli retoriku neoliberalizma, čitajmo socijaldarvinizma, prema kojoj samo bogati vuku naprijed, a siromašni natrag, zazivajući diktaturu radi potrebe za preraspodjelom bogatstva. To je možda istina, ali je očigledno naprijed i natrag više ne vode nikamo.

S druge strane, sve dok statistike budu pokazivale da su ekonomske razlike unutar EU-a daleko manje nego globalne razlike između Juga i Sjevera, možemo se osjećati relativno privilegiranima. Ali moramo računati i na ekonomski osmotski tlak. Ljudi će i dalje odlaziti iz Hrvatske ne toliko zbog neimaštine, nego hvatanja boljih šansi. Prema istim pravilima igre mi okrećemo leđa Jugu i nerazvijenima i nije nas briga za očaj koji goni milijune ljudi s Juga na Sjever. Htjeli ili ne, s južne strane moraju se otvoriti vrata, povremeno ili stalno, više ili manje. Ne samo da trebamo ljude za rad u mnogim područjima u kojima fale domaći ljudi, od radnika do medicinskih sestara i liječnika…

Naravno, u svakoj ekonomiji neizbježne su cikličke krize i u njima se pojavljuju nazadne težnje u društvu, a preko toga i politici. Čudno je da kao Hrvat, i ne prvi put, šaljem poruke koje se očekuju iz velikih središta Europe i svijeta, međutim odatle dolaze loši signali. Ali, znate onu "kada neće brdo…". Držim da je potreban drugačiji dizajn razvoja, jedna ravnoteža između društvenih i individualnih interesa, kultiviraniji način življenja - od izražavanja vlastitih stavova do izgradnje privatnog i javnog prostora. Mislim da je to implicirano i u Vašem pitanju.(D.J.)

JELENA JURIŠIĆ

NE SRAMIMO SE SUVERENOSTI

 

Povjesničari, politolozi i ekonomisti već su dali odgovore na pitanje je li sovjetski komunizam bio poražen, ili se urušio sam od sebe, pa bih odgovorila na osnovi osobnog iskustva življenja u tadašnjem Sovjetskom Savezu - kaže dr. sc. Jelena Jurišić te nastavlja:

- U jesen 1989. upisala sam fakultet na Sveučilištu Lomonosov u Moskvi, s mjesec dana zakašnjenja jer mi tamošnje vlasti nisu mogle izdati potvrdu da je bivša Jugoslavija socijalistička država. To što je u svom nazivu imala taj pojam za njih uopće nije bilo važno, jer ona nije bila članica SEV-a, odnosno Varšavskog pakta. Presudio je tadašnji rektor, koji je rekao da s obzirom na to da se u Jugoslaviju putuje po putjovkama, kao u kapitalističke zemlje, upisati ću se kao građanka takvih država, a ne socijalističke. Dakle, vlast se vodila nekim svojim pravilima, koja su, kao i ona sama, rijetko kada imali veze sa stvarnošću. To se najbolje vidjelo nakon neuspjelog državnog udara u kolovozu 1991., kada je spašeni iz zatočeništva na Krimu Mihail Gorbačov po povratku u Moskvu govorio o jačanju komunizma i SSSR-a. U čudu smo ga svi slušali i gledali, činilo se kao da govori o davnoj prošlosti. Za samo tri dana javnost je shvatila da ne želi više ništa imati s takvom vlašću, životom i društvom koji joj je nudila. Upravo taj primjer, prema mome mišljenju, odražava glavni razlog propasti komunizma - raskol između želja vlasti, stvarnosti i želja javnosti, došao je do vrhunca i bio je nepremostiv. Sovjetski se Savez zbog nerealnih odluka i težnji vlasti našao u najtežem položaju - zbog odluke da sudjeluje u utrci u naoružanju s gospodarski nadmoćnijim SAD-om, zemlja je doživjela ekonomski krah, a kada se raspadala uslijedio je politički i socijalni krah, koji su još godinama potresali većinu država koje su nastale na njegovom prostoru, a ponajviše Rusiju kao nasljednicu SSSR-a.

PUTIN JE RUSIJA
Nakon optimizma zbog pada komunizma i prestanka hladnog rata, stiglo je naglo otrježnjenje i u Rusiju. Koji su faktori takvog razvoja situacije?

- I Rusiji se tada vratio optimizam, optimizam u svijet bez ideoloških podjela, vojnih blokova i utrke u naoružanju. Taj optimizam usađivao im je najprije Gorbačov, posebno nakon dogovora na samitu na Malti s Georgeom Bushem, a potom ih je u to uvjeravao Boris Jeljcin kada je umjesto njega zasjeo u Kremlj. Rusi su bili sigurni da je zauvijek gotovo s hladnim ratom, neprijateljstvom i rivalstvom ne samo sa SAD-om, nego i sa Zapadom općenito, da ih čeka slobodan i pravedan multipolarni svijet u kojem su svi jednaki. U to ih nisu mogli razuvjeriti ni teški udarci koji su uslijedili nakon propasti komunizma i SSSR-a: velika ekonomska i socijalna kriza, kriminalizacija društva, rasulo u vojsci, policiji i tajnim službama, rat u Čečeniji... A onda su krenuli ni malo partnerski i prijateljski potezi SAD-a, a i Zapada: proširenje NATO-a na istok do granica Rusije (onog istog NATO-a čije je samoraspuštanje na Malti obećao Bush Gorbiju u zamjenu za ukidanje Istočnog bloka), podržavanje islamističkih snaga na Kavkazu uoči i za vrijeme drugog čečenskog rata, izlazak SAD-a iz sporazuma o nuklearnom štitu i donošenje odluke o izgradnji takvih štitova u Rumunjskoj, koji će već napravljen, i u Poljskoj, koji je u izgradnji. Ekonomski, politički, moralno i vojno iscijeđena i oslabljena Rusija nije niti znala niti mogla odgovoriti na te udarce. Utopijski je izgledala odluka Jevgenija Primakova da nakon što je NATO odlučio pokrenuti intervenciju u bivšoj Jugoslaviji okrene svoj avion kojim je letio u SAD iznad Atlantika i vrati se u Moskvu. Ali je najavila odlučnost koju će u rusku politiku unijeti jedan od njegovih nasljednika na mjestu premijera, Vladimir Putin. On je u relativno kratkom roku svojim sunarodnjacima vratio državu u svakom pogledu i obnovio im vjeru u nju. Posebno je za privrženost javnosti svojoj domovini bila važna obnova nacionalne ideje, Pravoslavne Crkve i vojske. A kada je na sigurnosnoj konferenciji u Muenchenu 2007. zapadnim partnerima izravno Putin rekao kako Rusija više neće dopustiti da se prema njoj odnose neprijateljski i ponižavajuće, oduzimajući joj pravo da se razvija kako želi i bude ravnopravna im država, počelo je otvoreno suprotstavljanje koje traje i danas.

Što se Rusije tiče, koliko je njezina sadašnja snaga i moć zasluga Putina, a koliko povijesnih okolnosti koje su pratile njegov put prema moći?

- Iz više opisanih okolnosti koje su prethodile dolasku Putina na vlast, a i trenutačnog stanja u Rusiji, jasno je kako je njena današnja snaga u potpunosti njegova zasluga, odnosno politike koju je provodio i provodi, ali i birača koji su mu povjerovali i čak mu četiri puta dali povjerenje da ih vodi kao predsjednik države.

U odnosima Rusije i RH nisu baš cvale ruže u proteklih 30-ak godina. Koji su razlozi, tko je više odgovoran, RH ili Rusija?

- Na početku naše neovisnosti uspostavljeni su jako dobri odnosi, no kako je, s jedne strane, rat odmicao, a s druge strane rasla potreba Rusije da traži svoje mjesto na vanjskopolitičkoj sceni 90-ih godina, oni su gubili na snazi. Mi smo prednjačili u nepovjerenju prema Rusiji, posebno od prvog dolaska SDP-a na vlast, pa nadalje. Pratila sam tada kao novinarka više bilateralnih sastanaka na kojima je jako bilo primjetno kako se naši dužnosnici pribojavaju Rusije zbog njezine komunističke prošlosti. One iste s kojom je ona s raspadom SSSR-a raskrstila. A kada smo ušli u euroatlantske integracije praktički je u potpunosti nestala ikakva politika prema Rusiji. Još su predsjednici, ponajprije Stipe Mesić i sada Kolinda Grabar-Kitarović, pokazivali kakav-takav interes, ali vlade ne, što je onemogućavalo realizaciju njihovih inicijativa. Osim toga, bilo je i nekoliko neprimjerenih poteza s naše strane, poput pregovora sa Čečenima 1997., zbog čega smo morali povući našeg veleposlanika, naglog odbijanja projekta DružbAdria, ili Sanaderovog odbacivanja poziva da sudjelujemo u projektu Južni tok pozivajući se na euroatlantske integracije i zapadni projekt NABUCCO u koji nismo niti uključeni, a poslije se od njegove realizacije odustalo, da bismo tri godine kasnije, kao članica NATO-a, moljakali Putina da nas vrati u projekt, a onda se praktički nekoliko tjedana kasnije predomislili, itd.

NACIONALNI INTERES
Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu, postala članica NATO-a i ušla u Europsku uniju, no gdje vidite probleme koje nismo uspjeli riješiti?

- Da, to jesu uspjesi, ali u našoj se vanjskoj politici posljednjih 20 godina ne vidi nacionalni interes. Nismo ga uspjeli izgraditi do ulaska u NATO i EU, a nakon što smo ostvarili te ciljeve, čini se da se sramimo pokazati svoju suverenost, samostalnost u odlukama i ciljevima koje, kako nam pokazuju njihove druge članice, poput Slovenije, Slovačke ili Mađarske, ulazak u njih ne zabranjuje.(D.J.)

IVAN MARKEŠIĆ

MENTALITET NIJE PROMIJENJEN

 

U odnosu prema druga dva totalitarna režima - fašizmu i nacizmu, komunizam je u svojim različitim varijantama najduže trajao (više od 70 godina). A mogao je toliko dugo trajati jer nije izvana poražen kao što su poraženi fašizam nakon 20 (1923-1943) i nacizam nakon 12 godina trajanja (1933-1945). No komunizam se, međutim, urušio sam od sebe, iznutra, kao stablo koje su pojeli crvi - slikovit je dr. sc. Ivan Markešić, dodajući:

- Prema riječima Nevena Šimca njegovu propadanju nije pridonijela Europa organizirana u svoje tri zajednice: političkoj, ekonomskoj i diplomatskoj, nego su na to utjecali sljedeći čimbenici: 1) istrošenost ideja komunističkog pokreta; 2) zamor i starenje "vjernika komunizma"; 3) karijerizam i korupcija elita; 4) gospodarska neefikasnost i nemogućnost natjecanja sa Zapadom; 5) djelovanje poljskoga sindikata "Solidarnošč" te 6) dva pojedinca: papa Ivan Pavao II. i sovjetski vođa Mihail Gorbačov.

CRKVA U HRVATA
Zašto je prvotni optimizam nakon pada Berlinskog zida naglo splasnuo u godinama koje su slijedile?

- Optimisti su bili ponajviše oni koji su živjeli pod komunističkim režimima. Nadali su se da će njegovim urušavanjem svi njihovi problemi (posebno oni koji su tiču poštovanja ljudskih prava i sloboda) biti u cijelosti riješeni, ali - ovo je potrebno posebno naglasiti - na način da će taj dio posla umjesto njih učiniti netko drugi. Naviknuli da država za njih i u njihovo ime rješava sve nepoznanice, oni su se teško mirili s činjenicom da se sada sami trebaju izboriti za svoja prava, žrtvovati se za njih, i u privatnome i u društvenom životu. Nažalost, ti problemi ostali su i dalje, što se posebno očitovalo nakon ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke. Parola "Wir sind ein Volk!" ("Jedan smo narod!") nije sve do danas riješila ni jedan problem do kraja. A što onda možemo očekivati od drugih društava, pa time i hrvatskog? Procesi tranzicije još uvijek traju i teško je predvidjeti njihov kraj.

Kad govorimo o hrvatskom postkomunističkom društvu i Crkvi (napose Katoličkoj) u njemu, kako biste mogli ocijeniti proteklo razdoblje?

- Kao i u drugim europskim državama, i u Hrvatskoj su, kako sam već ranije pisao, gotovo svi bili iznenađeni padom komunizma. Čak ni Crkva nije činila ništa na njegovu propadanju niti su crkveni ljudi činili bilo što da bi nove vrijednosti, utemeljene na kršćanskome nauku, postale okosnicom novoga demokratskog hrvatskog društva. Naviknuli živjeti u komunističkim katakombama, stjerani na margine društva, osjećali su se slobodnim u svojoj ugroženosti. Kao da su uživali u mučeništvu. Međutim, padom komunističkog sustava oni su se, navodi Mardešić, našli "na brisanome prostoru svjetovne slobode" izloženi najrazličitijim utjecajima izvana i iznutra. Nisu se uopće snalazili u novim okolnostima. Nisu bili naviknuti na nesmiljeno i bezobzirno natjecateljsko ozračje, u kojem je uvijek iznova trebalo dokazivati svoju vjerodostojnost. Mislili su da njih ti napadi trebaju poštedjeti i mimoići, da oni ne bi trebali biti izloženi takvim pritiscima i društvenoj nesigurnosti. Gotovo da se ta situacija nije promijenila sve do danas. Od ondašnje samo jedne velike opasnosti koja je prijetila Crkvi - a bio je to bezbožni komunizam - sada su vrebale mnoge druge opasnosti. Najveća je nevjera vlastitih članova.

Iako je komunizam prošlost, i dalje se govori o "Europi bez Boga". Multikulturalnost, migracije, terorizam, ekonomski problemi... koliko je sve to devastiralo EU posljednjih godina, da se tako izrazim?

- Pitanje je kad je i koliko je u Europi ikada bilo "Boga" uopće. Iako se danas govori o "Europi bez Boga", mislim da ga danas u Europi ima više negoli u ranijim razdobljima. Ne bih se stoga složio s pretpostavkom da su - izuzimajući terorizam - "multikulturalnost, migracije, ekonomski problemi devastirali EU posljednjih godina". Europa se mora naviknuti da na njezinu tlu mogu i trebaju zajednički živjeti pripadnici različitih naroda i rasa, kultura i civilizacija, pa slijedom toga i različitih religija. Europa nije oduvijek bila kršćanska. Tek nakon 385. godine - kada kršćanstvo postaje državna religija Rimskoga Carstva - započinju procesi kristijanizacije europskih društava, procesi koji još uvijek nisu potpuno uspjeli. Da su Europljani uistinu prihvatili nauk Isusa Nazarećanina i da po njemu žive, ne bi imali uopće nikakvih problema ni s multikulturalizmom ni s migracijama. U Isusovu nauku, ako ga se želi čitati i razumjeti na način kako je propovijedan, nema nacionalnog (hrvatskog) ni kontinentalnog (europskog) nacionalizma. Postoji samo čovjek kao Božje stvorenje kojemu treba dati mogućnost i šansu da ostvari sebe u suradnji i suživotu s drugima.

UŠTROJENA ČELJAD
Velika postignuća u proteklih 30 godina su neupitna - izborili smo slobodu, postali članica NATO-a i EU-a, ali su mnogi problemi i dalje evidentni. Vaš komentar?

- Točno, postignuća koja ste naveli uistinu su velika. Ali do njih se, nažalost, nije došlo iznutra, nego najvećim dijelom prisilom izvana. Razlog: mentalitet ljudi, naslijeđen iz prošloga komunističkog sustava još uvijek nije promijenjen, i to ponajviše u strukturama vlasti (svejedno je li riječ o demokršćanskim ili socijaldemokratskim strankama). Jedan Savez komunista Hrvatske raspao se na više manjih rigidnih jednoumnih stranačkih (HDZ-ovskih i SDP-ovskih) saveza komunista. Rigidni jednoumni partijski duh nije mimoišao ni Crkvu. I tamo - u crkvenim strukturama - ako se svojim stavovima ne ‘uklapate‘ u opći crkveni okvir, dogodit će vam se, unatoč proklamiranoj Kristovoj ljubavi, isto ono što se događalo prosvjetnim radnicima u ne tako davna "komunistička vremena" - ostat ćete bez angažmana. Stoga i nemamo katoličkih teologa koji bi u svojim javnim nastupima govorili o ovome društvu tako potrebnim vrijednostima: "dijalog, ekumenizam, vjerska sloboda, nada, radost, opraštanje, kajanje, pomirenje, mir, snošljivost, pomaganje, dobrota, skromnost" (Mardešić). Unatoč svemu tome, ni vladajućim - svejedno je li riječ o političkim i crkvenim vlastima - nije u interesu mijenjanje postojećega mentaliteta. Njegovom promjenom dobili bismo samosvjesne ljude koji bi bili kadri mijenjati nesposobnu vlast.

Može se stoga reći da ovogodišnja proslava Prvoga svibnja pokazuje da su po mentalitetu hrvatski građani, a posebno sindikalni vođe, "uštrojena čeljad". Zadovoljni su da mogu galamiti i "zjačiti" nad gradskom ili državnom porcijom graha, ako je uopće dobiju. U Splitu nisu dobili ni to. I nikome ništa. Žalibože uplaćenog novca sindikatima. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: EU IZBORI - ZAVRŠNICA (I.)

Unija nije utopija, nego realna opcija

NEISTINA UBIJA SPORO

Laž nikad ne doživi starost!