Magazin
TRAČERA SVE VIŠE

Muškarci dnevno ogovaraju 32 % više od žena!
Objavljeno 4. svibnja, 2019.

Ljudi su čudna vrsta koja ponekad čini čudne stvari. Često toga nisu ni svjesni jer nisu objektivni. Zašto to gotovo svakodnevno radimo, kako znanost gleda na naše ‘‘čudno‘‘ ponašanje, pročitajte odgovore na ta važna životna pitanja.

PLAČEM JA, PLAČEŠ TI, PLAČEMO SVI MI: Plakanje je toliko uobičajeno da ga zapravo ne smatramo čudnim. Ipak, kad malo bolje razmislimo, bizarnim se čini slana voda koja kaplje iz naših očiju tijekom emocionalnih trenutaka. Kakve veze imaju suze, oči i emocije? Jedna od prevladavajućih teorija objašnjenja ljudskog plača ona je nizozemskog psihologa Ada Vingerhoetsa koji tvrdi da je plakanje uglavnom društveni znak koji ima evolucijske korijene u signaliziranju opasnosti. Većina mladih životinja emitira neku vrstu zvuka kako bi upozorila druge. Smatra se da su ljudi u početku plakanjem izražavali tjeskobu/tugu, a da pri tome ne privuku predatora. Iako se bebe obično glasno deru, odrasli često gotovo nečujno prolijevaju suze. Evolucijski, to je moglo biti korisno jer bi drugi član plemena samo pogledom shvatio da je netko u nevolji. Zanimljivo je da su ljudi jedina vrsta koja plače zbog emocija. Većina životinja prestaje slati poziv u pomoć čim odrastu. Dodatni dokazi da je plakanje možda nastalo kao odgovor na opasnost ili nevolju jesu ti da je povezano s našim simpatičkim živčanim sustavom (kao u borbi ili tijekom leta). Primjerice, osim suza, plakanje ubrzava rad srca, povećava znojenje i usporava disanje. Emocionalne suze sadrže čak i prirodni lijek protiv bolova, leucin-enkefalin (Leu-Enk), koji djelomično može objasniti zašto se ponekad osjećamo bolje nakon dobrog krika. Iako danas možemo plakati kada smo sami ili dok gledamo film, sve je možda počelo iz stvarne nužde.

KRIVA JE EVOLUCIJA
TRZAMO SE U SNU: Čak 70 posto ljudi nesvjesno se trza dok spava. Osim zabave budnima, čini se postoji objašnjenje za tako uobičajeno ponašanje. Nažalost, znanstvenici nisu posve sigurni zašto imamo te grčeve, ali postoje i neke školske hipoteze. Neki znanstvenici vjeruju da je to slučajna reakcija koja se događa kada se naši živci smiruju u prelasku iz budnosti u san jer naše tijelo nema prekidač za uključivanje/isključivanje iz sna u javu i obrnuto. Umjesto toga, postupno prelazimo iz stanja u kojemu je naš retikularni sustav za aktivaciju (koji upravlja osnovnim fiziološkim procesima) u punoj snazi i kada kontrolu preuzima ventrolateralni sustav (koji pokreće pospanost i utječe na cikluse spavanja). Možemo biti između dva stanja, kada se osjećamo pospano, i možemo se malo boriti dok čvrsto ne dođemo u jedno ili drugo. Smatra se da ova spavam-ne spavam borba dovodi do pogrješke, a trzaji su posljednje borbe budnosti. Nasuprot tomu, drugi vjeruju da je to evolucijski odgovor zaostao iz dana boravka na stablu, a trzaji su refleks primata koji sprječava da se opustimo i padnemo s grane. Druge vrste grčeva tijekom spavanja nisu isto što i trzaji dok tonemo u san. Sanjanje pada, na primjer, pa se trzanjem probudimo, više je primjer uključivanja u san kada mozak miješa stvarnost i san.

TRAČAM JA, TRAČAŠ TI, TRAČAMO SVI MI: Iako se žene smatra većim tračarama ni muškarci nisu imuni na ovaj društveni šport. Jedna studija kaže da muškarci dnevno ogovaraju 32 % više od žena. Bez obzira na to koji spol ima duži jezik, trač može biti kao bumerang, ali čini se da si ne možemo pomoći kada je riječ o sitnim gadostima. Razlog za to je što većina nas ima urođenu želju povezati se ljudima u neposrednoj blizini - taj poriv može nadjačati sve moralne obveze da ne zabadamo nos gdje mu nije mjesto. Želimo se povezati s bližnjima, a ogovaranje ne samo da nam daje temu razgovora nego odmah i stvara osjećaj povjerenja jer čin čavrljanja signalizira da si međusobno vjerujemo. I druga strana dijeli tajne i uspostavlja se odnos. To nam daje i osjećaj nadmoći, nasmijava nas i zabavlja. Zanimljivo je da ogovaranje o uspjehu ljudi (ako postoji takvo što) nema isti učinak. Istraživanja pokazuju da dijeljenje onoga što obostrano ne volimo stvara čvršće veze nego raspravljanje o zajedničkim pozitivnim situacijama. Iako ogovaranje znači da nekoga drugoga pribijamo na križ zbog trenutačne povezanosti ili zadovoljstva, možda to nije posve loše. Antropolog Robin Dunbar kaže da su ogovaranja dijelom poticala evolucijski razvitak naših mozgova. Tvrdi da se jezik najprije razvio iz želje da podijelimo tračeve. To nam omogućuje govoriti o onima koji nisu prisutni i neizravno podučava druge kako se pravilno odnositi prema skupini. Oko 60 posto razgovora među odraslima je o nekome tko nije prisutan. Dakle, nema potrebe za paranojom da vaši prijatelji pričaju o vama kada niste u blizini, jer je to gotovo sigurno.

SREĆA JE U FILMU
OBOŽAVAMO TUŽNE FILMOVE: Iako nam se svakodnevno događaju tuga, nesreća i druge gluposti, pa se čini smiješnim što povrh toga želimo provesti slobodnu večer izlažući se tuzi. Unatoč tomu, i dalje redovito gledamo srceparajuće filmove. Iako se može činiti besmislenim, jedan od razloga za to je što dok gledamo tragedije zapravo se kratkotrajno osjećamo sretnijim i stoga još više uživamo u filmu. Istraživači sa Sveučilišta Ohio otkrili su da gledanje tužnih filmova ljude potiče na razmišljanje o svojim bliskim odnosima, pa se osjećaju zahvalnima i zadovoljnima svojim životima. Gledajući tragedije na ekranu ljudi preispituju svoje živote i osvijeste ono na čemu trebaju biti zahvalni. No to nije isto kao kada ljudi pomisle: ‘‘Ups, bar mi nije tako loše kao ovom tipu." Tada su više usredotočeni na sebe umjesto na druge i ne doživljavaju nikakav poticaj u sreći nakon gledanja filma.

Također, prema dr. Paulu Zaku, gledanje filmova ili slušanje priča o drugima izaziva empatiju i potiče naš mozak da oslobodi oksitocin, zbog čega smo brižniji. Zak oksitocin naziva ‘‘moralnom molekulom‘‘ jer nas čini pouzdanima, velikodušnijima i suosjećajnijima. Odmah nakon tužnog filma i navale oksitocina, osjećamo se povezanijima s ljudima oko sebe i općenito zadovoljnijima - unatoč suzama. Zbog tog se osjećaja vraćamo po još doze depresije.

Piše: Narcisa VEKIĆ
Pričamo k’o navijeni
TIŠINA NAM JE NEUGODNA: Bez obzira na to imaju li išta pametno za reći, mnogi osjećaju žarku želju ispuniti svaki tihi trenutak nekim razgovorom. Zašto nam dugotrajna tišina stvara nelagodu? Kao i mnoga druga naša ponašanja, sve se svodi na našu iskonsku želju pripadanja i uklapanja u grupu. Prema riječima psihologa Namkjea Koudenburga, kada tijek razgovora ne slijedi uobičajenu dinamiku, počinjemo se brinuti da nešto nije u redu. Pitamo se jesmo li zanimljivi ili nevažni, pa se brinemo o svom položaju u društvu. S druge strane, kada dijalog teče obostrano i prema očekivanjima, dobili smo društvenu potvrdu. No sve kulture ne doživljavaju neugodnu tišinu na isti način. Primjerice u Japanu duga pauza može biti znak poštovanja, osobito kada razmišljate o ozbiljnoj temi. Poslovni ljudi iz različitih kultura upoznati su s tim i ne pretpostavljaju da je tihi japanski kolega nezadovoljan pregovorima. Finci, australski Aboridžini i ljudi u mnogim azijskim zemljama poznati su po dugim, tihim pauzama u razgovoru i ne vide ih kao znak da razgovor ide u krivom smjeru. Ljudi iz tih zemalja misle da Amerikanci previše pričaju i dominiraju u razgovorima. Usput, tamo gdje je neprekidno pričati norma, istraživači kažu da je potrebno samo četiri sekunde tišine da bi atmosfera postala neugodna.
Možda ste propustili...

REPORTAŽA: VUČKO TRAIL I IZLET U SARAJEVO

Bosna zaustavljena u prostoru i zaključana u vremenu

TEMA TJEDNA: SAT ANATOMIJE BANSKIH DVORA: (I.)

Kakvu Vladu imamo: Najbolja ili najgora?

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BICIKLIMA OD OSIJEKA KROZ MAĐARSKU DO UKRAJINE (2)

Ulaz u Ukrajinu iz četvrtog pokušaja!

2

PODZEMNI LABIRINT RAVNE

Svjedoci pozitivnog zračenja iz bosanskih piramida: Nakon 25 godina ponovno čuje!

3

WILLIAM KLINGER I DENIS KULJIŠ: TITOV TAJNI IMPERIJ

Predator iz visokog dvorca