Krenulo je lako, toliko lako da sam znao kako će uslijediti nekoliko dana prepirke, vriske i šamaranja rukavicom. Lijevom rukavicom u desni obraz. Oko prva tri albuma ovotjedne liste dogovorili smo se brže nego mi sa susjedima oko granica. A onda negdje oko 2004. godine počeli smo izvlačiti sve mračne tajne iz prošlosti koje znamo jedan o drugom. Prvi je zahtijevao da Green Day završe na listi, drugi je u suzama molio da stavimo Usherov “Confessions”. No najveći problem, koji odgađamo još od prvog broja, jest taj da se ne uspijevamo uskladiti oko albuma Arctic Monkeysa, odnosno The Last Shadow Puppetsa. Čak smo zvali i tarot-majstore, koji su pokušali s pomoću viska, staklenih kugli i retrogradnog Merkura u sedmoj kući pronaći rješenje za našu nedoumicu, no kada nam je Zora pred jutro (točnije u cik zore), pretpostavljam nakon što je odslušala svih osam albuma, napokon odgovorila da ona ne može odlučiti između “Suck It And See” i glazbe iz filma “Submarine” (molim????) znali smo što slijedi. Način na koji smo odabrali prvi album “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” srećom nećemo podijeliti sa vama jer graniči s degutantnim. Dobrodošli u osmi nastavak feljtona o glazbenim čarolijama prošlog desetljeća.

Ono što je početkom stoljeća australska skupina luđaka napravila, složila albuma od 3500 semplova različitih glazbenih žanrova, pokušali su brojni glazbenici i kradljivci autorskih prava kasnije, no nitko nije uspio ponoviti. Zaista, ako iznova odlučite zaploviti kaleidoskopskim pop-draguljima debi albuma, sigurni smo kako će te dijeliti naše mišljenje i shvatiti kako ‘’Since I Left You’’ zvuči uistinu izvanvremenski, ponajviše zbog činjenice kako nije ostario ni sekunde. Taj sanjivi i nostalgični cušpajz ideja još uvijek zvuči svježe, inovativno, plesno, zarazno i šarmantno. A onda smo na nastavak “Wildflower” čekali punih 16 godina.

Jedna od rijetkih stvari u koje smo se mogli pouzdati u pop-glazbi na prijelazu milenija bila je činjenica kako nas je Missy Elliot svaki puta razveselila svojim albumima, posebice dok se redovito družila s producentom Timom “Timbalandom” Mosleyem. Na svojem trećem albumu “Miss E... So Addictive” u goste je pozvala brojne kolege sa scene te su zajedničkim snagama isporučili - ajmo pretjerati pa reći - klasik hip-hopa. Inovativan, zabavan i prepun nezaboravnih plesnih hitova, kao što su “One Minute Man”, “4 My People” ili “Get Ur Freak On”.

Od uvodne “You Think I Ain’t Worth a Dollar, But I Feel Like a Millionaire”, koja je sletjela među nas smrtnike poput meteora buke, praćena tutnjajućim bubnjem Davea Grohla, britkim gitarskim rifovima Josha Homma i pulsirajućim basom Nicka Oliverija te ogrnuta psihodelijom prošlosti, znali smo kako je treći album QOTSA istinsko remek-djelo koje nam se uvlačilo pod kožu svakim novim druženjem. Upravo njegova beskompromisna sirova snaga natjerala nas je da pomislimo kako su dečki te 2002. snimili svoje najbolje djelo. O kako smo samo bili u krivu.

Nazvati “Rounds” pop-albumom isprva nam se činilo čudnim. Jer kada Kieran Hebden isporuči te svoje ideje, koje zvuče kao početci i krajevi svih omiljenih pjesama koje ste oduvijek imali u glavi, ali ih nikada niste uspjeli prepoznati, kako ga drukčije kategorizirati. Recept je sljedeći. Malo melankolije u stilu Simona & Garfunkela, korak ispred budućnosti, povratak nekom davnom evergreenu iz kasnih šezdesetih kao neukroćeni zvukovi koji se nekontrolirano ubacuju te tvore tako otuđenu glazbu na prvi pogled i nježnu poput ranih jutarnjih dodira nakon burnih ljetnih tuluma.

Ako su i vama možda nekoć išli na živce Billie Joe Armstrong, Mike Dirnt i Tré Cool jer su punk pretvorili u najprodavaniji američki glazbeni proizvod devedesetih te pokrenuli lavinu očajnih bendova s one strane Atlantika, nakon ovog sedmog albuma oprostili smo im sve grijehe. Jer “American Idiot” šamar je u lice svima, adrenalinski, bolno iskren, izljev buke i bijesa koji vas možda neće odvesti na sonično putovanje glazbenom povijesti, ali će vas ozbiljno protresti i natjerati da još jednom preslušate svaki album Green Daya. Vrijeme je nažalost pokazalo kako je “American Idiot” bio proročki album.

Pratili smo ga od njegovih podrumskih početaka, kada su mu na albumu pjevali susjedi, brat lupao po loncima i zavijao pas, sve do albuma na kojima su mu kompanjoni bili Emmylou Harris, M. Ward i Gillian Welch. Preživio je tijekom dvijetisućitih Conor Oberst sve usporedbe s Bobom Dylanom, u međuvremenu snimao odlične albume s Bright Eyesima - od kojih su “Cassadega” i “I’m Wide Awake, It’s Morning” posebno čarobni te s gnušanjem odbijao “mesijansku” uloga protestnog folka. Conor je srećom preživio, za razliku od brojnih drugih trubadura americane.

Šizofreno obožavanje lika i djela Alex Turnera, čije svako ukazanje u posljednjih 13 godina obasipamo pridjevima kojima smo si mogli, gotovo sigurno, osigurati bar tri nagrade “Doktora Ivana Šretera”, nikako da nas prođe. Dalek su put prošli Arctic Monkeysi od “čudnih” simpatičnih klinaca imunih na slavu, koji su svirali beskompromisno brze pjesme prepune tema o socijalnim nepravdama i prvim ljubavima do danas kada se s lažnom nostalgijom sjećaju godišnjeg odmora provedenog na Mjesecu. Ishodište jedne od najuzbudljivijih karijera na otoku, album koji dosadni “pravi” fanovi zazivaju svaki puta kada Arctic Monkeysi objave novu ploču.

Zamislite si “Homework’’, ono gotovo zaboravljeno remek-djelo Daft Punka, pojačajte ga snažnim zvukom koji bi bez problema mogao biti izvođen na golemim stadionima i dobit će te formulu kojom su Justice istaknuli svoj album kao jedan od najboljih u žanru tijekom prošlog desetljeća. Gaspard Augé i Xavier de Rosnay na svojemu su debi albumu nagurali mnoštvo ljepota koje je elektronska glazba ponudila posljednjih dvadeset godina - jeftina synth-klavijatura, masne bas dionice, nježni ženski vokali, očaravajući gudački aranžmani i “metalne’’ gitarističke solaže.

Efektno posloženi aranžmani u kojima se miješaju afro-pop ritmovi i harmonijski obrasci kakve u angloameričkoj pop-glazbi nismo čuli još od “Gracelanda’’ Paula Simona, ili Talking Headsa, pa čak i Petera Gabriela. No nije riječ o nekakvoj pretencioznosti, u zvuku Vampire Weekenda nema ni trunke hi-tech bombastičnosti i dramatičnosti, sve je nekako organsko, nonšalantno, svježe poput povjetarca i pitko poput nekakvog egzotičnog koktela koji sjeda u bilo koje doba dana. Odlične pjesme, pravi pop-biseri, čiji je evergreen status zajamčen, koji je “vikend s vampirima’’ pretvorio u globalnu feštu.

Najveći problem s trećim albumom trija iz New Yorka bio je taj što ga nismo mogli prestati slušati mjesecima, možda čak sve do “Mosquita”, objavljenog četiri godine poslije. Od prve pjesme “Zero”, koja bezobrazno živi u sjećanju na Blondie/Bowieja, do posljednje odjavne laganice “Little Shadow”, tih četrdesetak minuta procuri u trenu i ostavi vas - slušatelja - ali samo na prvu, iznenađenim što su YYY uspjeli bez imalo problema zavladali plesnim podijima. Istina, u nekom paralelnom svemiru. Stoga, svaki put kada ga poslušamo jedino što možemo učiniti jest pustiti ga ispočetka i uživati u glazbenom toboganu kojim nas vode Karen O, Nick Zinner i Brian Chase.