Na spomen njezina imena mnogi će Osječani znati o kom je riječ i što je radila, ali pitate li ih koliko dugo je u njihovu gradu, većina će vjerojatno biti bez odgovora. Znat će samo da imaju osjećaj kao da je Zdenka Lacina oduvijek među nama i da godinama uživamo u njezinim kreacijama, ponajprije za kazališne predstave u Osijeku, ali i široj okolici, no ne zaboravimo ni Moto zeke, koji su već prošle godine za Uskrs prvi puta uveseljavali mališane Osijeka i Bilja upravo u Zdenkinim kostimima. Tako je bilo i ove godine.

No, ova nasmijana 38-godišnjakinja sudjelovala je u brojnim skupnim i samostalnim modnim revijama, a od 2009. surađuje s AUKOS-om kroz kazališne projekte kao kostimografkinja ili asistentica kostimografije. organizirala modne revije te pisala vlastitu modnu kolumnu.

Otkud, kada i zašto si došla u Osijek? Pojavila si se kao iz vedra neba i odmah smo imali osjećaj da si oduvijek među nama.


- Na Akademiji za umjetnost i kulturu zaposlena sam tri godine, no prije toga sam pet godina bila vanjska suradnica.

Odakle si to "izvana" surađivala?


- U to sam vrijeme živjela u Varaždinu i radila u Varteksu kao modna dizanjerica. S obzirom na to da mi je kostimografija prije svega bila hobi, iz ljubavi sam upisala još dvije godine, diplomski studij (MA) na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. U to se vrijeme otvorio Odsjek za kreativne tehnologije, kako se danas zove, a nekoć je to bilo Kazališno oblikovanje. Odmah sam dobila posao, a trenutačno sam doc. art. Nekako su uz to došli i Dječje kazalište Branka Mihaljevića i HNK u Osijeku, ali i vinkovačko Gradsko kazalište "Joza Ivakić", a s Gradskim kazalištem Požega surađujem otprije.

Dok nisi kročila na AUKOS, s kazalištem nisi ni imala veze ni iskustva, bila si isključivo u modnoj industriji?


- Prije Varaždina živjela sam u Požegi, godinu i osam mjeseci, i radila u danas zatvorenoj tvrtki koja se zvala Sloga. Još je tada krenula suradnja s AUKOS-om, jer su imali ispitnu produkciju u Požegi pa sam bila asistentica Jasmini Pacek, koja je u meni prepoznala potencijalnu suradnicu. Tako je sve krenulo.

Praktično, makar i industrijsko, iskustvo ti je pomoglo i u teatru?


- Ja sam cijeli život u tekstilu! Baka mi je bila krojačica i uvijek sam se s njom igrala.



S koliko si godina zašila prvi gumb?


- Šivati na mašini naučila sam prije nego što sam naučila pisati pa sam šila suknje puni krug s 12 dijelova za lutkice.


Druge su djevojčice bile ljubomorne?


- Dolazile su k meni po odjeću za svoje lutkice.
Bila si poduzetnica?


- Da, šila sam im kaputiće s podstavom, hlačice, suknjice, čak i pelerine. Igrale smo se krojačice, a one su dolazile u kupnju. Nedavno mi je jedan stariji, danas već umirovljeni, kolega posvijestio da sam ja jedini mladi kostimograf - uključujući i muške kolege - koji zna konstrukciju, koji zna izvesti sve što zamisli, posebice vezano uz kazalište. Takve predmete i predajem, studentima pokušavam predočiti što je konstrukcija, izrada i kako to izvesti. Ne samo kako sašiti gumb, nego i funkcionalni kostim. Moram priznati da meni na svakom kaputu uvijek nedostaje bar jedan gumb i nikad si ga ne prišijem. (SMIJEH)

Znači, istina je kad kažu da frizerka uvijek ima najlošiju frizuru, a krojačica haljinu.


- Istina je.

Ti si de luxe model kostimografa. Što bi bilo da ne znaš izraditi ono što osmisliš?


- Često se u manjim produkcijama ili kazalištima koja nemaju svoje radionice događa da kostimograf mora do kraja izvesti kostim. Stoga, kada promišljam kako bi kostim trebao izgledati na sceni, trebala bih to znati i izraditi. I kada kazalište ima krojača, tj. kostimografskog majstora, ponekad to ne znaju napraviti ili misle da znaju, a zapravo nikada nisu radili kazališni kostim, nego samo šivanje po mjeri. Tada nastaje problem! Stoga bi svaki kostimograf trebao znati bar dati uputu.

Koliko je za tvoju današnju spremnost i svestranost zaslužna baka?


- Baka me uvijek tjerala od mašine. Govorila mi je: Samo nemoj ići za krojača. U njezino vrijeme na selu nije postojao modni dizajner ili kostimograf. Posebice je tako bilo nakon Domovinskoga rata, kada je industrija umirala. No to je bila moja ljubav. U početku me zanimala samo konstrukcija, pa sam i upisala tekstilnu školu za odjevnog tehničara, gdje se konstrukcija uči i proučava na francuski, talijanski i njemački način. To je više-manje vezano uz industriju. Kada je došlo vrijeme za fakultet, više mi se nije dalo učiti.

Privlačila te praksa?


- Da, a onda me prijateljica s kojom sam sjedila u školskoj klupi zamolila da idem s njom na prijamni u Zagreb, kao društvo i podrška. Na žalost, ona nije prošla, a ja sam bila treća na listi. Tada sam počela razmišljati da možda ipak pokušam studirati. I evo me danas gdje jesam.

Što bi baka rekla da te danas vidi gdje, što i kako radiš?


- Ona bi bila najponosnija. Fasciniralo ju je već i to što radim na fakultetu, no ipak je bila najponosnija na to što sam radila u Varteksu, koji je oduvijek veliko ime u modnoj industriji i postoji više od 70 godina. Mislim da je to bila i njezina velika životna želja.

Živiš bakin san, no ona je to gledala iz svoje pozicije, znajući da je to naporan i nikad dobro plaćen posao.


- Da, na to je gledala iz pozicije seoske krojačice, za koju su svi mislili: Ah, lako njoj, sjedi i šije, nije na polju. Danas znam da je šivanje čista logika, zahtijeva punu koncentraciju, odmornu osobu koja ramišlja mnogo koraka unaprijed. Iscrpljujuće je.

Kako si se osjećala kad si dobila svoju prvu samostalnu kazališnu kostimografiju?


- Već sam i zaboravila.

Ja sam mislila da se prva pamti?


- Prvi je angažman bio u Požegi, no prije toga sam dvije godine bila zaposlenica HNK-a u Zagrebu, u muškoj krojačnici. Tamo sam naučila kako se rade pravi povijesni kostimi, tradicionalnom tehnikom. U te dvije godine vidjela sam na djelu najveće kostimografe toga doba, prije 15-ak godina. Vidjela sam kako crtaju, što im je bitno, a što nije. Bila mi je to najveća i najvrjednija škola vezana uz kazalište. Učila sam kazališni proces iznutra.

Ako ne pamtiš prvi, pamtiš li najdraži svoj projekt?


- Za sada mi je najdraži projekt Bijeli jelen u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, u režiji Tamare Kučinović. Za taj sam rad u Čakovcu dobila i nagradu na 20. susretu profesionalnih kazališta Hrvatskog centra Assitej.

Slutim da ti projekt nije najdraži zbog nagrade?!


- To je samo bila potvrda za moj dobar osjećaj i uživanje u radu. Od redateljice sam dobila samo jednu divnu uputu: da šuma nije šuma, da je čovjek životinja, ali da životinja nije čovjek. Šest mjeseci sam promišljala, razmišljala, nudila joj ideje. Bila je to istraživačka predstava, sprave na kojima su se glumci kretali kao životinje radili smo na licu mjesta.

Pretpostavljam da si prestala brojiti predstave u kojima si sudjelovala?


- Svejedno mi je radi li se o ispitnoj produkciji ili megadrami. Ulažem uvijek istu energiju, proces rada je isti i ako je samo jedan glumac.



Koji ti je najdraži, a koji najdramatičniji dio procesa?


- Najdramatičniji je početak, čitanje teksta i neznanje što me sve čeka.

Najteže je rođenje ideje?


- Da, najgore su te porođajne muke, a najslađe tjedan dana nakon premijere, kada se opustim i zaboravim, još jednom pogledam predstavu i u želudcu osjetim zadovoljstvo ili nezadovoljstvo.

Gledaš li hrabro premijeru negdje iz gledališta ili se skrivaš iza pozornice, oblivena znojem?


- Uvijek gledam, premijere su najvažnije, ali i najteže. Jedna od najslađih reakcija bila je na nedavnoj premijeri Pepeljuge u Vinkovcima, za koju sam od redatelja dobila uputu da scena bude bogata, ali da sve stane u kombi. Bit premijere je reakcija djece i smijeh, oduševljenje Pepeljuginom svjetlucavom haljinom, a ne komentar stručnog suda, prijatelja. Bitan je komentar publike u tom trenutku, ne poslije.

Je li bilo pucanja kostima na premijeri?


- Naravno. Baš u Pepeljugi mi je došla glumica i rekla kako nije primijetila da joj je na generalnoj probi pukao šav na hlačama u duljini od 30 cm. Prije premijere sam joj to zašila rukom. Izdržao je premijeru i dandanas se nije rasparao. Bolje da se to dogodilo na generalnoj nego na premijeri.

Dobivaš li "neobične" zahtjeve glumaca, da malo suziš, istakneš ovo ili ono?


- Uvijek! Kostimografi mogu napraviti dobra djela, no oni nisu dobre vile. Ne možemo nekoga smanjiti za šest veličina.

Ovih si dana u poslu preko glave. Krenuo je megaprojekt Donjodravska obala. Osamdeset i devet uloga. Ne ću ni pitati koliko je to kostima.


- Svi likovi iz romana su i na sceni. Već se nekoliko mjeseci snimaju neke scene, jer će to biti film u predstavi. Sviđa mi se ideja redatelja Zlatka Svibena. Mnogo je posla, mnogo kostima i scena, jer su sva četiri godišnja doba. Za sada je 278 izlazaka na scenu, a tomu treba dodati filmske scene.

Rušiš li hrvatske rekorde po broju kostima izrađenih za jednu jedinu predstavu? Bollywood ne ćemo uzimati u obzir.



- Morat ću provjeriti. Kostimi su u stilu ruske mode 50-ih godina prošloga stoljeća, s tipičnim frizurama. Zgodna je jedna situacija sa snimanja, kada je jedna djevojka toliko bila oduševljena da je odlučila taj stil zadržati, nakon što ga je, kaže, cijeli život tražila.