Pisanica, odnosno šareno ukrašeno jaje, definitivno je simbol Uskrsa. Šareno jaje je i dar djeci, ali i mladićima i djevojkama, kao međusobni znak privrženosti, odnosno ljubavi.

Poslužit će i za dječju igru - tucanje, gađanje novčićem ili kotrljanje jaja niz padinu. Varzilano jaje, što će reći bojeno, pa i šarano, prema vjerovanjima, zaštitit će i od zlih sila. Prema tome, nije naodmet kod oranja i sjetve baciti ljuske, k tome blagoslovljene, da s njive pobjegnu štetnici. Dobro je umiti se u vodi u kojoj ako nije crveno jaje, bilo bi poželjno da su bar njegove ljuske. Da se o pisanicama uvrštenim u jelovnik i ne govori.

Šareno jaje nekoć je bilo i neka vrsta ključa što je otvarao sve brave koje su zatvarale vrata dobrosusjedskih odnosa. Prenosilo je sputavane želje, nade i očekivanja. Mogli bismo ga naći u još nekim posredničkim ulogama u različitim životnim pitanjima. Naposljetku, pisanica rječito govori o onome tko ju je šarao: koliko je tome vješt i je li uspio postići sklad boja i ornamenata da budu oku ugodni. Prohujala stoljeća donijela su određene promjene u običajima i vjerovanjima. Danas je teško o Uskrsu vidjeti jaja u zagasitim bojama. Razumljivo, u zaborav je palo spravljanje prirodnih boja. Ljuske pisanica ne zakopavaju se na njivama radi zaštite od štetnika i svih zlih sila. Šareno jaje, tko je baštinio tu vještinu, napravit će za ukras i staviti na svečani stol, ali ne kao jelo u jelovniku. Još uvijek je pisanica očekivani dar. Svima i za sve. Djeca ih nisu zaboravila tucati i najviše im se raduju.

Tijekom vremena pisanica je gubila svoje simbolično značenje i time povezanu magijsku moć. Sve je manje ukrašavanje (šaranje) pisanice poseban ritual strogo utvrđenih pravila, kojim se bave isključivo tome vješte žene. Što više, malo je ostalo poznavalaca te vještine. Tradicionalni načini ukrašavanja, kojima su stvorena prava mala umjetnička djela, polako izumiru. To, međutim, ne znači da izumire i pisanica, naprotiv! Samo se prilagođava vremenu. Gubeći svoju ulogu posvećenog jela (ona se gotovo uopće ne jede), pisanica postaje ures kuće (i okoliša) u doba Uskrsa. Zbog lakše primjene, oslobođena svog sadržaja (jaje se ispuhuje), pisanica se (oslikava) resi na nove načine. Bez stege strogih pravila razbujala se mašta stvaralaca. Upotrebljavaju se svi mogući materijali, sve poznate likovne tehnike, stvaraju se uvijek novi načini “obrade” krhke ljuske. Jaja se oslikavaju, boje, ispisuju, obljepljuju, žigošu, urezuju, otiskuju..., šarolikost mogućnosti je nepredvidiva. Jaja danas šaraju svi, djeca i odrasli, oni vični likovnom oblikovanju i oni manje vješti. Ne nastaju baš uvijek umjetnička djela, ali je radost stvaranja dostupna svima koji se žele okušati na lomnoj ljusci.

Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje što su ih našli u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od korijena broča ili od cikle, ljuske luka, crvenog radiča. Crne su pisanice, poput onih iz Međimurja, bojili bobicama bazge, duda ili čađom, a od kore hrasta dobili bi lijepu crno-smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka može se dobiti zelena. No, već početkom prošlog stoljeća za bojenje jaja koristile su se boje za tekstil te licitarske boje.

Suvremenim su kućanstvima, međutim, danas ponuđena na tržištu jaja u raznim bojama, a klince "varaju" popratnom reklamom “Plava koka daje - plavo jaje”... I tako nećete "gubiti vrijeme" na bojenje, Uskrs ćete dočekati bez zamrljanih ruku i obojenih "rajngli", pa će ostati vremena za filozofiranje o tome je l‘ prvo bila kokoš ili jaje... Sudeći prema vremenu otkad potječe pisanica, prvo je bilo - jaje. Glinena su jaja pronađena još u germanskim, avarskim, skandinavskim, praslavenskim grobovima, davno prije dolaska Slavena u ove krajeve i prije kršćanstva. Slavljenje proljeća - jer to je zapravo značenje tog običaja - praznik je iz poganskog vremena. Uskrs "oslobađa" čovjeka smrti, kao što jaje simbolizira rađanje, stvaranje živog iz neživog. Da bismo tu klicu života doista "preuzeli", jaje valja - pojesti.