Novosti
ĐURO HRANIĆ ĐAKOVAČKO-OSJEČKI NADBISKUP

U službi novog pomoćnog biskupa posebno mjesto i težinu imat će grad Osijek
Objavljeno 20. travnja, 2019.
Ostvarenje planiranoga u Osijeku zahtijeva svakodnevnu nazočnost, zauzetiji i sustavan angažman biskupa

Ovogodišnje preduskrsno vrijeme u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji u znaku je odluke pape Franje da njenim pomoćnim biskupom imenuje mons. Ivana Ćurića, dosadašnjeg generalnog vikara, a čije je biskupsko ređenje na Uskrsni ponedjeljak.

Što imenovanje pomoćnog biskupa znači za mjesnu Crkvu, je li usmjereno i na veću nazočnost biskupa u Osijeku, kao najvećem gradu naše crkvene pokrajine i regije?

- Nama, kao i Nadbiskupiji, u cjelini je potreban pomoćni biskup i zato sam zamolio Kongregaciju za biskupe da ga dobijemo za potrebe čitave naše nadbiskupije.Toliko sam se puta kroz proteklih šest godina našao u situaciji da sam uočio da bi se trebalo angažirati na nekom području života i djelovanja u Nadbiskupiji, no da je za određene iskorake i rast ipak potreban autoritet biskupa. Kad bih određene zadaće povjeravao suradnicima, oni su mi na temelju iskustva govorili da je čak i na sjednicama gdje se dogovara operacionalizacija neke odluke dobro došla nazočnost biskupa „jer se tada razgovara drugačije nego kad biskupa nema“. Budući da nisam stizao na sve što se od mene kao biskupa očekivalo, više puta sam se osjećao ne promotorom, nego kao kočničar određenih inicijativa i života u našoj biskupiji. Uviđao sam da je Nadbiskupiji i meni osobno potreban pomoćni biskup. Želim i moram istaknuti požrtvovnost mons. Marina Srakića, našeg nadbiskupa u miru, koji je velikodušno prihvaćao odlazak na svečana euharistijska slavlja po čitavoj nadbiskupiji. No, budući da je u mirovini, nije želio prihvaćati obveze na planu uprave ili animiranja evangelizacijskog djelovanja.

Ostaje generalni vikar
Osijek, kao najveći grad u Slavoniji i u našoj "Slavonskoj" crkvenoj pokrajini, u kojemu živi petina vjernika Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao sveučilišni grad s gotovo 20.000 studenata, s više znanstvenih, kulturnih i socijalnih ustanova, s brojnim srednjim i osnovnim školama, s velikim brojem fakultetski obrazovanih osoba koje omogućuju i traže određenu razinu i kvalitetu pastoralnoga rada, zahtijevao je uspostavu određene crkvene strukture te evangelizacijske ponude koje nadilaze mogućnosti pojedinih župnih zajednica. Uspostavom Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku, osnivanjem Instituta za novu evangelizaciju sv. Ivan Pavao II., imenovanjem biskupskog vikara za pastoral grada Osijeka, krenuli smo u dobrom smjeru, ali nipošto nismo još ostvarili ono što je potrebno na pastoralnom i evangelizacijskom planu u Osijeku i na razini osječke regije koja obuhvaća naših šest crkvenih dekanata - Osječki istočni i zapadni, Čepinski, Valpovački, Donjomiholjački i Baranjski dekanat s 50-ak župa. Ostvarenje planiranoga i željenoga, u skladu sa smjernicama II. biskupijske sinode, svakako zahtijeva ne samo česte dolaske biskupa u Osijek, a kao što je to bio slučaj dosad, nego i njegovu svakodnevnu nazočnost te zauzetiji i sustavan angažman biskupa te koordinaciju župnog pastoralnog djelovanja na razini grada i regije. Novi pomoćni biskup, bar zasad, ostat će generalni vikar Nadbiskupije, ali Osijek će svakako dobiti posebno mjesto i težinu u njegovoj biskupskoj službi. Svakako bi bilo dobro da on i stanuje u Osijeku, no moramo ozbiljno razmisliti i o tome kako tada sačuvati potrebnu povezanost generalnog vikara, tj. pomoćnog biskupa, s čitavom Nadbiskupijom te tijesnu suradnju s dijecezanskim biskupom i službama u Nadbiskupskom ordinarijatu.

Vjerojatno su i Vaše brojne obveze zahtijevale određeno rasterećenje...

- Imenovanje pomoćnog biskupa vidim i kao određeno rasterećenje za sebe osobno, često mi se događalo da vremenski nisam mogao udovoljiti molbi, očekivanju nekog župnika, vjerničkog društva, društvene, kulturne, socijalne ili znanstvene ustanove. Često sam morao odgovoriti da, nažalost, ne mogu prihvatiti njihov poziv, iako sam smatrao da bi to bilo pastoralno korisno i dobro. Svećenici i toliki vjeroučitelji te drugi pastoralni suradnici, očekuju da biskup samoinicijativno pokaže zanimanje za njihov rad, za susret i za razgovor s njima. Od mene se očekivalo da više vremena posvetim nekom svećeniku, pozitivnom praćenju njegovih pastoralnih nastojanja i rada, što ja zbog svojih brojnih obveza nisam uspijevao. Nisam stizao otići do njega, kako bih kroz razgovor s njim te sa suradnicima u župi podržao njihove pastoralne napore i dobre inicijative te ohrabrio vjernike. Mnogo vremena provodim sa svećenicima, ali to su uglavnom susreti i razgovori na njihov zahtjev. Ili ih ja pozivam pojedinačno, odnosno u skupinama, kad je potrebno s njima riješiti neko pitanje ili problem. Nadam se da ću ubuduće imati nešto više vremena za spontane i slobodne susrete i razgovore sa svećenicima i drugim suradnicima, za spremanje homilija i raznih intervenata te za koji posjet ili telefonski poziv više prijateljima, ili svojoj majci dok je još živa.

U Baranji samo 9 župnika
Za Vama su kanonske vizitacije po župama. Kakve dojmove nosite, koji su njihovi glavni problemi?

- Da, krajem siječnja počeli smo, a prije desetak dana završili službene pastirske pohode svim župama u četiri od šest dekanata osječke regije - dvaju Osječkih, Čepinskog i Baranjskog. Najozbiljniji problem s kojim se suočavaju sve župe u njima, posebice u Baranji i u drugim ruralnim župama, demografske je naravi: prirodna depopulacija, iseljavanje, malo djece i mladih, visoka prosječna staračka dob preostalog stanovništva. I u najvećem broju škola zabrinuti su za svoju budućnost, jer su nekadašnji brojevi učenika drastično reducirani. Nastavnicima se smanjuje satnica, a učitelji postaju tehnološki višak. Među nezaposlenima te sezonskim radnicima u javnim radovima ostalo je vrlo malo kvalitetne radne snage koja bi mogla udovoljiti zahtjevima ozbiljnijeg tržišta rada. Sve kad bi se i našli investitori koji bi pokrenuli određenu gospodarsku djelatnost, danas ne bi uspjeli (izvan Osijeka) naći potrebnu radnu snagu sa SSS-om, a koja bi u nekom vremenu stekla potrebne vještine i znanja za rad na nekom ne odveć zahtjevnom radnom mjestu. Zasigurno da je i to jedan od razloga što nema ozbiljnijih investitora, ulaganja u gospodarstvo. Dakle, nema ih jer nema potrebne radne snage, istodobno nema radnih mjesta, jer nema novih investicija, i tako u krug. Praznih kuća u selima ima jako mnogo, a cijene nekretnina jako su niske. Zasad nema ni kupaca. A priroda prekrasna, zemlja relativno nezagađena, pitke vode na pretek! Bojim se da bi netko mogao to otkriti i da bismo prije nego prepoznamo opasnost već mogli biti prodani. Vidim da se kao svijetla točka gospodarskog djelovanja, posebice u Osijeku, spominju manje, no vrlo kvalitetne i stabilne tvrtke, u kojima je već zaposleno nekoliko desetaka mladih inženjera računarstva i elektrotehnike. Dobio sam informacije da su one u pravilu zdrave i konkurentne na europskom tržištu, da rade uglavnom za potrebe stranih kompanija te da često studentima elektrotehnike nude stipendije kako bi ih zadržali i vezali uza se. Župe nisu izolirani otoci, nego dio šire društvene sredine koja uvelike utječe na njihov život. Dojmovi s kanonskih vizitacija zato nisu baš ružičasti. Prisiljeni smo gledati kako su nam župne zajednice desetkovane i kako se zbog navedenog „zatopljenja“ naša nadbiskupija jednostavno topi poput sante leda.

Kako navedeno demografsko stanje utječe na život tih zajednica?

- Mi primjerice u Baranji, imamo 17 župa, no danas je ondje svega devet župnika, a u planu je da ih uskoro ostane osam. Broj vjernika više se nego prepolovio u odnosu na predratno stanje. Dio je bio u ratu protjeran i poslije rata više se nije vratio. Drugi dio vratio se poslije rata, ali su proteklih godina morali otići. Baranja je već davno ostala bez ijedne časne sestre… U preostale vjernike, a onda i u svećenike, uvlači se, ili se već uvukla, određena apatija i bezvoljnost. Brojem vjernika desetkovane župne zajednice ne uspijevaju očuvati razinu prijašnjeg pastoralnog rada, liturgijskog pjevanja, broj župnih suradnika (smanjio se broj čitača, ministranata, članova u pojedinim župnim skupinama i aktivnostima), a postojeći suradnici postaju sve stariji. Kako tko umre njegovo mjesto u crkvenoj klupi ostaje prazno, a nema mlađih i djece koji bi postupno preuzimali njihove službe. U više filijalnih mjesta i u manjim župama nema onih koji bi preuzeli službu zvonara ili sakristana, skrb za čišćenje crkvenog prostora i uređenje okoliša, za pranje liturgijske odjeće i slične službe. Uzdržavanje i obnova relativno velikih crkvenih građevina postaje financijski balast za brojčano male zajednice. Zbog pada broja vjernika smanjuju se i milostinja te drugi prihodi, tako da sve veći broj župa traži pomoć od Nadbiskupije za pokrivanje svojih režijskih i drugih redovitih troškova te za uzdržavanje župnika.

Mladi i svećenički poziv
Kakva je suradnja između svećenika i vjernika u župama?

- U najviše slučajeva odnosi između župljana i župnika jako su dobri, čak izvrsni. Ponekad dođe do nesporazuma ili napetosti, posebice pri promjeni župnika, ako župljani očekuju da bude kopija prethodnoga, a da njemu uopće nisu poznati određeni lokalni običaji i očekivanja vjernika. U nekim sredinama lokalne su tradicije vrlo snažne i teško se prihvaća svaka, pa i najmanja promjena. No, u pravilu, sve to jednom sjedne na svoje mjesto: jedni druge upoznaju, počnu se uzajamno cijeniti, pa i iskreno voljeti, vidi se da određene promjene i nisu tako loše. Do napetosti može doći kad novi župnik donese svoje običaje ili navike te olako odmah mijenja raspored misa, ukida ili uvodi pobožnosti i običaje, seli slike i kipove po crkvi, pregrađuje zidove..., a bez ikakve prethodne konzultacije s članovima župnog pastoralnog ili ekonomskog vijeća. Mi zato svećenike učimo da se prvu godinu u novoj sredini u načelu ništa ne mijenja, nego poštuje postojeća tradicija te župe i u vlastitu bilježnicu unose određena zapažanja, primjedbe, opaske i prijedlozi za poboljšanja i promjene o kojima sljedeće godine treba razgovarati sa župnim suradnicima i dogovorno s njima, poučavajući župnu zajednicu, pristupati potrebnim promjenama i novim iskoracima. Pokazatelj odnosa je i činjenica da vjernici najčešće iskreno žale i plaču prilikom promjene župnika, a i svećenici zavole vjernike i sredinu u kojoj djeluju te im je kao ljudima teško odvojiti se od njihove župe i poći u novu nepoznatu sredinu. Rijetki su slučajevi da vjernici traže premještaj župnika. Nešto češće župnici samoinicijativno traže premještaj ako osjete da se nisu snašli u nekoj sredini, ili da su u njoj već dugo te će im odgađanje premještaja za kasnije donijeti još veće poteškoće.

Ima li danas dovoljno svećenika, jesu li mladi zainteresirani za svećenički poziv?

- Zbog pada broja djece i mladih suočeni smo i mi sa smanjenim brojem svećeničkih kandidata te sve teže pokrivamo personalne potrebe župa i drugih crkvenih ustanova. U Nadbiskupiji smo prije 15-ak godina imali nešto više od 6000 djece ili mladih u jednoj generaciji - novokrštenika, prvopričesnika, krizmanika, i među njima je bilo prosječno desetak mladića s molbom za primitak u Bogoslovno sjemenište i na teološki studij. Danas ih imamo jedva oko 4000 u jednoj generaciji. Jasno je, stoga, da već prema samom zakonu brojeva nužno opada i broj svećeničkih kandidata u jednoj generaciji. Valja kao negativne čimbenike pridodati i proces sekularizacije, izostanak obiteljskog odgoja u vjeri i obiteljske molitve te sve drugo što nepovoljno utječe na klimu u kojoj se rađaju nova svećenička i redovnička zvanja. Prihvaćanje svećeničkog poziva uključuje i prihvaćanje određene osobne žrtve, plivanje protiv društvenih trendova i ambijenta, samoprijegor… No, dosad nismo, hvala Bogu, osjećali neku veću krizu te smo svake godine imali relativno stabilan broj mladomisnika i novih kandidata te smo sačuvali i stabilan broj svećenika u prezbiteriju Nadbiskupije. No, zadnje dvije godine broj novih svećeničkih kandidata opao je. Toga je bilo i prije, i zato još ne očajavamo, nego molimo za naše obitelji, mlade i nova svećenička zvanja te se nadamo da će se nepovoljni trend u posljednje dvije godine ponovno promijeniti.

Suzana Župan
Ljudi se danas sve teže i rjeđe odlučuju za rađanje i odgoj vlastite djece
Lani za Božić upozorili ste na važnost posvajanja i udomljavanja. Koliko smo spremni za ulogu posvojitelja, udomitelja? - Žanjemo ono što posijemo. Ljudi se danas sve teže i sve rjeđe odlučuju za rađanje i odgoj vlastite djece. Žao mi je što mnogi vjernici nisu zdrava alternativa i što se ne uspijevaju othrvati prevladavajućem hedonističkom mentalitetu i sebičnosti, što odbacuje svaki oblik žrtve, samoprijegora, što u djetetu vidi prijetnju komotnosti te majčinstvo i očinstvo, zajedno s bračnim i obiteljskim vrednotama, proglašava nečim natražnim, neprosvijećenim i konzervativnim - pa zato i neprihvatljivim za suvremenoga čovjeka. Kako onda u takvom ambijentu očekivati velikodušnost, prihvaćanje žrtve i samoprijegora radi odgoja i dobrobiti “tuđe” djece, koja su k tome, radi svoje životne pretpovijesti i osobnih bolnih iskustava, nažalost, emotivno ranjena i nestabilna, čija nam je genetska baština nepoznata, čiji nam biološki roditelji mogu prouzročiti poteškoće?! Vjernici su isto djeca ovoga svijeta i društvenih trendova u koje su uronjeni te i oni radije vode kućnog ljubimca negoli dijete koje zahtijeva osobno ulaganje, ljubav, odgoj, žrtvu i trud. Svima nam je, pa i vjernicima, potrebna evangelizacija, obraćenje i otvaranje srca za “evanđelje života”.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

STRUČNJACI O SIGNALIMA NOVE EKONOMSKE KRIZE

Strah od recesije u SAD-u, prve naznake i u Europi

2

PREDSTAVNICI SINDIKATA ZDRAVSTVA NEZADOVOLJNI

Ne odustaju od povećanja plaća, ali se pripremaju i započeti štrajk ako treba

3

MINISTRICA OBRAZOVANJA NAJAVILA

Spremno je sve što je nužno i važno za kurikularnu reformu