Prošloga vikenda, od 12. do 14. travnja, na utrci 100 milja Istre vrijeme je bilo tmurno. Oblaci koji su ove godine, za razliku o prošlih, bili sivi i teški poput olova, nadvili su se nad cijeli poluotok. Pojavnošću su prvo iznenadili, a potom i uplašili sve trkače koji su očekivali idealne uvjete na dugim dionicama od Labina do Umaga. Snijeg na Učki i Ćićariji i kiša u dolinama s povremenim prekidima padali su danima.

Finalno pogoršanje vremenskih uvjeta dogodilo se u petak popodne samo sat prije početka glavne utrke. Na ovaj se način travanjsko vrijeme poigralo sa živcima trkača. Otežalo im je zabavu. Prije svega su to osjetili trkači na Crvenoj stazi koji su startali iz bijelog Labina i u manjoj mjeri na Plavoj stazi, koji su startali iz Lovrana. Tomislava Bilandžića-Billa i Petara Šokčića iz osječkog "Žutog Šešira" na stomajlerici od samog je starta prala kiša, a na većim nadmorskim visinama i snijeg. Najviše su bili izloženi vremenskim nepogodama do spoja s Plavom stazom na vrhu Vojak, na Učki. Tu su došli već dobro promrznuti nastavljajući zajedno s nama "plavcima" put do raskrižja u Buzetu. Za sve druge natjecatelje koji su startali dan poslije, u subotu, i utrkivali se na kraćim utrkama od 68 km (Zelena) i 42 km (Žuta), vrijedila je ona narodna da "sit gladnom ne vjeruje". Njima, ali i nama, subota je u svakom pogledu bila savršeni trkački dan u kojem nije padala kiša već rekordi na kraćim staza.

Poteškoće naših prijatelja na najdužoj stazi bile su nam poznate preko interneta i insajderskih informacija. Naime, sklonivši se od kiše na pola sata prije starta Plave utrke u slastičarnu Hakiki, Tihomir Arnaut i ja popili smo piće ili dva te iz znatiželje i dosade telefonom zvali kompanjona Billa koji je na Crvenoj stazi marširao do tada već šest sati. Ispričao nam je kako je dobrano propuhan, smrznut i mokar. I kako već zna, u toj ranoj fazi utrke, da vjerojatno neće završiti ovu za njega prvu stomajlericu.

Nakon na daljinu binarno prebačenog defetizma, mi ostali iz "Žutog Šešira" (Tihomir, Maja i Dario) startali smo točno u 22 sata iz Lovrana na drugoj po dužini i težini utrci zvanoj Blue Cours (Plava staza) dugačkoj 110 km sa 4400 metara visinske razlike. Ova je utrka bila ujedno i treće prvenstvo Republike Hrvatske u trail trčanju, s ukupno 350 natjecatelja. Prvi dio utrke fizički je najzahtjevniji jer se mora u što kraćem roku popeti direktno na 1400 metara nadmorske visine, na vrh Učke Vojak, i dalje do prve kontrolne točke Poklon. Kiša koja je do tada lijevala cijelo popodne i veče, solidno je natopila vapnenački kamen i zemlju na terenu. Zbog toga je napredovanje natjecatelja bilo teško. Gore u brdu, negdje iznad tisuću metra, kiša je postala snijeg. Snijega je na vršnom grebenu bilo deset centimetara. Nošen jakim vjetrom snijeg nam je priredio kratku i zabavnu mećavu. Od nje su kasnije sudionici stvorili mit sličan onom partizanskom na planini Igman prije 75 godina!

Kratko razdoblje travanjskog zastrašivanja i hibridnog djelovanja od strane neprijateljskih vremenskih prilika bio je kasnije mnogim antropocentricima izvrsno opravdanje za lošije rezultate u odnosu na nerealne samoprocjene, rezultatska očekivanja i odustajanja. Nakon snježne epizode, poslije Poklona vrijeme se smirilo tako da je trčkaranje i trekanje po noći sve do jutra kroz većinom sivu Istru bilo više nego ugodno. Rominjala je kišica i tek povremeno nas je još uznemirio pokoji pljusak solike ili susnježice nošene umjerenom burom. Najviše nas je usporavala velika količina blata i posljedično sklizak teren. Događalo se ponekad da trkačima doslovce tenisica ostane u glibu. Mnogo njih je na nizbrdicama popadalo ravno na dupe. Sve ostalo vezano uz teškoće u toj je trkačkoj noći po istarskim brdima bio samo subjektivni osjećaj koji je ovisio o iskustvu i razini pripremljenosti pojedinog trejlera.

Nakon kontrolne točke Brgudac, posebice nakon Trstenika, već dobro vrijeme postalo je još bolje. Sunce novog dana vitaliziralo je puneći nas novom dozom energije. Nakon spusta i službenog fotografiranja na najljepšem ćićarijskom prijevoju, na kojemu svaki trkač odglumi neku junačku ili mučeničku pozu, spustili smo se u Trstenik. Od tamo trasa utrke još jedno vrijeme ide blago uzbrdo, da bi kulminirala nezaboravnim spustom od tisuću metara u dolinu rijeke Mirne i u Buzet. Bol u kvadricepsima koji mi je ovaj spust priuštio umirivali su osjećaji skromnosti potaknuti beskrajnim vidicima na veliki dio središnjeg dijela malenoga Istarskog poluotoka. Okrijepljen suncem i umiven na izvoru šumskog potoka, svjež sam ušao u tzv. tranzitnu zonu u Školskoj dvorani Buzet. Na Plavoj utrci ona se nalazi otprilike na polovini, odnosno na 59 kilometru, a na stomajlerici ona je na 88 kilometru. Tu su nam se nalazile prethodno poslane stvari, deponirane u posebno označenim vrećama tzv. drop bag.

Organizatorima je uz cilj ovo glavna baza za kontrolu utrke. Ponajprije u smislu sigurnosti i prolaza natjecatelja. Na tome mjestu mnogi trkači uzimaju duži predah prije nastavka trčanja drugim dijelom utrke. Ovdje je zbog svega toga organiziran i ozbiljniji obrok, prostorije za presvlačenje, prva pomoć itd. Najčešće radnje koje trkači obavljaju u tranzitu su preobuvanje u druge tenisice i presvlačenje u zamjensku sportsku odjeću, dodatna suplementacija, hidratacija, flasterizacija žuljeva, vazelizacija, odmjeravanje i izazivanje drugih natjecatelja te ostale manje-više nebitne stvari koje im oduzimaju dragocjeno vrijeme.

Inače drugi dio utrke od Buzeta do Umaga je pitomiji i mirniji. Kao takav najviše odgovara brzim trkačima. Poput promidžbenog turističkog letka iz osamdesetih godina, staza ovdje iz sive prelazi u crvenu boju istarske zemlje, dopuštajući trkačima tečno trčanje. Nakon najviših planinskih vrhova Kvarnera i Istre ide blagim i/ili dugim uzvisinama i proplancima uporno se spuštajući u dolinu sve do mora. Put nas je tamo često vodio preko rijeka i potoka.

Od utvrde Pietrapelosa preko uspavanog Oprtlja do ulazne kapije u fantastični Grožnjan na devedesetom kilometru nije mi trebalo mnogo energije niti vremena. Nastavio sam cijelo vrijeme s trčanjem do Buja. Pogled prema tome gradiću je dojmljiv. I grad bi bio takav kada bi u njemu postojao potencijal za revitalizaciju.

Nakon Buja uslijedila je zadnja dionica od 13 km do cilja u Umagu. Na trgu Sv. Servula u Bujama sam po tko zna koji put susreo natjecateljicu Ka Yan Wong iz Hong Konga. Dogovorili smo da ćemo do cilja u Umagu odraditi tempo od oko 6:00 minuta po kilometru. On bi nam omogućio završetak utrke ispod katastrofalno poražavajućih dvadeset sati (imao sam ambiciju trčati 16:30 h). Ka Yan je nakon nekog vremena htjela odustati od zadanog tempa. Nisam joj to dopustio! Držao sam ritam do kraja. Bodrio je i vukao. U cilj smo ušli u subotu prije osamnaest sati. Dobro smo se osjećali. Bili smo nasmijani i zadovoljni. Takvi ozareni i vedri sličili smo umiljatom paru različite spolne orijentacije i rase koji se smiješi sa reklame za stambeni kredit postavljene na nekoj ledini izvan naselja u sjevernoj Norveškoj.

U cilju me je dočekala klupska prijateljica Dragana Bekić, koja je na 100 milja Istre bila liječnik volonter. Kao takva imala je mnogo posla s iscrpljenim, izbezumljenim, dehidriranim, smrznutim i povrijeđenim natjecateljima. Pomogla je i našoj Maji Urban s dvije doze infuzije. Maja joj je nakon toga i pisanim putem Messengera zahvalila na sljedeći način: "Koga ti budeš izabrala za svoga čovjeka njemu će upasti traktor u med zajedno s prikolicom. Hvala ti što si me vratila u život!".

Gospođa Bekić je prihvatila zahvalnicu ponizno s prikrivenim smiješkom u desnom kutu usnica. Poslije nam je svima za večerom prepričavala što joj je ponajbolja hrvatska sportašica u sportovima izdržljivosti onako izluđena od umora i pothlađena u cilju rekala: "Ovog proljetnog vikenda nisam uživala u proljeću. Bila sam u Istri uvjeriti se da sam potpuno luda. I uspjelo mi je. Bilo je nešto čarobno u toj ludosti, mrak i snijeg na Učkoj, pa svitanje dok se sama samcata spuštam prema Buzetu. Probdjeti noć trčeći po planinama, iscijediti sve snage iz sebe i pretvoriti se u šestar".

Ukupno uzevši, 100 milja Istre bilo je pravi trijumf volje da se savladaju sve prepreke, test fizičke i psihičke spremnosti za najteže izazove, ali i jedinstvena prigoda za druženje, razmjenu dojmova i stvaranje novih veza i prijateljstava. A koliko, između ostalog, Istrani cijene Slavoniju i Baranju, osvjedočili smo se i kroz priču jedne domaće ekipe koja se pohvalila da će uskrsne blagdane turistički provesti u Baranji. Veze Istre i Istočne Hrvatske sve su čvršće...