Biti iz Japana pa objaviti album za uglednu kalifornijsku etiketu Deathbomb Arc, dom takvih otkvačenjaka kakvi su primjerice Death Grips, Captain Ahab ili Girl Pusher, pa i kantautorica Julia Holter, nije više nikakvo čudo. Svijet je odavno globalno umrežena i dostupna svugdje i na svakom mjestu “lopta šarena” i više iznenađenja nema ni kad su Japanci i Amerikanci u klinču zajedničkih interesa, pa makar se oni “ogledali” i kroz hip-hop kakvim se Dos Monos predstavlja publici u SAD-u i ostatku planeta Zemlja.

Dos Monos su daklem trio iz Tokyja, a njihov debitantski album “Dos City” pravo je malo čudo recentne hip-hop produkcije pod oznakom Made in Japan. U nekim recenzijama stoji da su Dos Monos eksperimentalni hip-hop, premda kod njih zapravo i nema neke upadljive eksperimentalnosti, više se radi o vještom miksanju svega i svačega, od utjecaja kokafoničnog free-jazza, preko japanske popkulturne tradicije do elektroničke avangarde, ali i američkog old school rapa tipa recimo A Tribe Called Quest ili pak Beastie Boys iz faze “Paul‘s Boutique”. No, ono po čemu se Dos Monos pamte i opetovano preslušavaju, jest taj njihov uvrnut smisao za egzibicionizam, gotovo primordijalna poetska slikovitost upakirana u “mutne” ritmičke i melodijske obrasce i sampleove u rasponu od šizoidne jazz (saksofon) tribalnosti (sjajne “Schizoidian” i “Clean Ya Nerves (Cleopatra)”) preko etno-folkerskih (japanskih) referenci (“Agharta”) i spontane duhovitosti (“In 20XX”) do urbane neuroze (free-jazzerska “Abdication b4 He Dies”) i efektne odjavne naslovnice “Dos City”. I, da, Dos Monos su pjesme naslovili na engleskom, što naravno olakšava razumijevanje, uz nerazumljivo repanje na japanskom. Za fanove: A Tribe Called Quest, Miles Davis, Beastie Boys, Ol’ Dirty Bastard, Abe Vigoda, JPEGMAFIA, Death Grips, Mr. Lif...