Album koji otvara klavir kao katapultiran iz vremena Billy Joelova “Turnstiles” albuma jednostavno ne može zvučati loše. Prije nego što sam se informirao o autorici koja stoji iza imena Weyes Blood, slušajući “Titanic Rising”, poželio sam da Natalie Mering ima veze s kalifornijskim bendom Music Go Music koji je 2009. objavio pravi mali pop-dragulj “Expressions”. Ali na moju žalost nikakvu poveznicu nisam pronašao. Sama Natalie album je opisala kao “Enya susreće Boba Seegera”, no slušajući njezine ideje koje povremeno uistinu oduševljavaju, ne mogu se oteti dojmu kako je svoj četvrti studijski album potpuno krivo reklamirala. Ili se možda željela našaliti sa svima nama koji u svakoj novoj pjesmi tražimo neke stare glazbene vrhunce iz vremena kada smo bili mlađi. “Titanic Rising” jedan je od najhvaljenijih albuma tekuće godine, pohvale pršte sa svih strana, pa sam i ja odlučio dati joj šansu. I nisam požalio, jer u ovim melankoličnim baladama, koje nenametljivo privlače slušatelja u svoj svijet, krije se cijeli svemir krivo protumačenih nostalgičnih pjesama kojima se Weyes Blood, nakon tri pokušaja, napokon svidjela svima koji su “Titanic Risingu” pružili šansu. (N.K.)