Sono B.™

Epizoda šesta. Ušli smo u probrano društvo “Nemoguće misije”, “Univerzalnog vojnika”, “Rockyja”, “Transformera”, “Gorštaka”, “Resident Evila” ili “Teksaškog masakra motornom pilom”. A u ovom smo nastavku za vas pripremili šarolik izbor glazbenih čudesa, od najvažnijeg albuma elektroničke glazbe preko najvažnijeg izdanja u karijeri mogula imenom Jay-Z sve do posljednjeg albuma koji je za života snimio malijski blues-majstor Ali Farka Toure. Od kišnog Bridporta ​u grofoviji Dorset preko vjetrovitog Illinoisa, pustinjske oaze u kojoj je smješten Timbuktu, sve do ishodišta grungea u Seattleu, ovih deset albuma, ako im dopustite, odvesti će vas na neka od najljepših mjesta u vašoj mašti. Ili u pojedinim slučajevima na najružnija mjesta vaše podsvijesti.

l Još od našeg prvog susreta sa “Sheela-Na-Gig” znali smo kako PJ ima u sebi vatru koja će tinjati sve dok se bude željela baviti glazbom. Nakon ne baš pretjerano uravnoteženog “Is This Desire”, od kojeg je ovo prije svega dojmljiviji i jednostavno bolji album, možda bolji i od klasika “To Bring You My Love”, miss. Harvey je u goste pozvala prezimenjaka Micka, iz The Bad Seedsa, i Roba Ellisa te pokazala svima koliko ima snage, želje i volje snimiti ovako lijepo snen album. Od dueta s Thomom Yorkeom u “This Mess We’re In” preko pritajene divljine “A Place Called Home” i prljave “Kamikaze” do možda najbolje “This Is Love” ovo je sjajno izdanje.

l Otkrivenje. Jedino tako možemo opisati prvi susret s “Blueprintom”. Jer kako drukčije opisati tu ljepotu koja nas je isprva ostavila nijemima, a svako poslije izdanje gospodina Cartera nakon njega pokazalo, ali i dokazalo, kako je ulica odgojila majstora rime koji će jednog dana postati milijarder. Zamislite svijet u kojemu su soul, funk, hip-hop i motown velika sretna obitelj. I zašto sva glazba na ovom svijetu nije tako genijalna kao ovo romantično putovanje kroz glazbu. “Blueprint” je postao klasik od prvog udara ritma i fanfara na početku “The Ruler’s Back”.

l Sjećate li se vlastitih snova? Ili istoga trenutka kada se probudite zaboravite osobe koje ste sreli, mjesta na kojima ste bili, glazbu koju ste odslušali? Znate li onu teoriju kako sanjamo nečiji život, odnosno živimo nečiji san? Kada vas s naslovnice ugleda režanj ljudskog mozga, sigurni ste kako se ispod vunenih kapa dvojice ludih Škota krije više nego još jedan nedostižan album elektronske glazbe. Cvičanje iz pakla, imitacija đavla (album traje 66 min i 6 s!), dječje igre, prekrasne melodije pomiješane s glazbom, kao nekakvim ritualom, matematičko seciranje svake note, zvuka iz neba i zemlje. Zastrašujuće i prekrasno istovremeno.

l Dvoglasje, ritam-mašina i njihova neobaveznost koja jednu baladu uspije u trenutku pretvoriti u plesni hit uz koji vam se plače s besramno lijepim sjećanjima na 80-te. Eto to su Postal Service na svojem debiju “Give Up”. Nešto poput šarmantnih Arab Strap, ali savršenim osjećajem za pop-pjesmu, poput gotovo zaboravljenih Boo Radleysa, vrcakvi i povremno zarazno ljigavi. Album idealan za noćnu vožnju biciklom kroz Seattle dok grad spava, zapravo kroz bilo koje mjesto na planetu, sve dok “Give Up” ne završi pa onda sve ispočetka sve do prvih zraka jutarnjeg sunca.

l Možete im prigovoriti kako su pretenciozni, jer ako samo bacite pogled na popis očiglednih uzora koje su Neurosis spominjali uoči objavljivanja i nakon ovog, osmog albuma “The Eye of Every Storm” (Swans, Melvins, Godflesh, Earth i Pink Floyd) mogli biste pobjeći glavom bez obzira. No onda ćete ostati uskraćeni za jedan savršeni spoj tuge, čemera i bučnih gitara, koje ovako veličanstveno nikada nisu zvučale, bar što se tiče Scotta Kellyja i ostatka društva iz Oaklanda. Neurosis su ušli u svoje treće desetljeće vitalniji nego ikada prije.

l Megalomanski projekt Sufjana Stevensa - opjevati povijest, mitove i legende svih pedeset američkih saveznih država - srećom i nažalost završio je na svojoj drugoj postaji. Sufjan je u početku svoje karijere bio ludo ambiciozan, hrabar, načitan i smiješan. I uspio je neke stare ideje, psihodeliju i razum pretočiti u odlične pjesme. Na njegovu road tripu po Sjedinjem Država Sufjan je naoružan fragmentima i idejama osobnih heroja prošlosti, čiji raspon seže od klasične glazbe do The Curea i Neil Younga, a na vama je jedino da se zavalite u njegov kabriolet i obvezno ponesete polaroid.

l Objavljen nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, “Savane” Ali Farka Tourea, nažalost posljednji nam je put u dvadeset godina, koliko je boravio na svjetskog glazbenoj sceni, pokazao kralja pustinjskog bluesa u svoj njegovoj raskoši. Njegova trošna gitara, njegov glas koji pjeva o svim sjećanjima, lijepim i lošim, koje je Savana vidjela, s povremenim uletima saksofona, bubnjeva ili ženskog zbora, zapravo je sevdah ili blues, kako vam volja, za uništeni kontinent i uistinu je nešto najiskrenije i najljepše što možete očekivati od glazbe u današnjem ironičnom postmodernom svijetu.

l Drugi album superheroja smeća, kako je sebe nazvao William Bevan, koji se jedno vrijeme uspješno krio iza imena Burial, ponudio nam je širok spektar elektronike, čiji se raspon ugođaja kreće od suludog minimalističkog zvuka jednog Aphex Twina do trip-hop ljepota legendarnih Massive Attack. Savršeni spoj od drum & bassa, junglea, hardcorea, garagea, dubstepa preko sinkopiranih romantičnih vokala do paranoičnih semplova izrodio je najvažniji album elektroničke glazbe u 21. stoljeću. “Untrue” je tada, ali i danas, zvučao kao iznova izmišljena glazba, jer je njegov toliko specifičan zvuk stvoren za lutanja ulicama mnogoljudnih gradova ili uspavanih jutarnjih putovanja podzemnom željeznicom nakon besanih noći ispunjenih plesom.

l Nažalost ili na sreću Elbow su tek sa svojim četvrtim albumom “The Seldom Seen Kid” dobili pozornost medija kakvu su, budimo iskreni, trebali imati još od svojeg debija “Asleep in the Back” 2001. No za “The Seldom Seen Kid” napokon su pokupili i Mercury nagradu. Na stranu svi hvalospjevi kritike i platinasta ploča, ono što su Elbow podarili svijetu je jedanaest pjesama, jedna ljepša od druge, prepunih melankolije, sjete i nade, iskrenih i bolnih stihova te su sebe ustoličili kao jedan od najboljih britanskih bendova, ne samo posljednjih desetak godina nego i, možda, uopće.

l Većina od ovih jedanaest pjesama drugog albuma St. Vincent počinju tiho, dok Annie Erin Clark svojim ljupkim glasom, koji neodoljivo podsjeća na Tori Amos, ali bez pretjerano samoljubivosti, očarava slušatelje, no onda se počinju ubacivati čudnovati potezi klavira, pumpajući sintići i vrcakvi loopovi, a ona počne čudnovatu igru u kojoj ima mjesta i za manične gudače te galopirajuće i nezaustavljive perkusije i gitaru. “Actor” je istovremeno prekrasna, ali i uznemirujuća ploča na kojoj nema loše pjesme.