Magazin
TURSKA NA RASKRIŽJU

Erdoğanove opasne igre s muzejom Aja Sofijom
Objavljeno 13. travnja, 2019.

Pokušavajući impresionirati Turke uoči nedavnih lokalnih izbora predsjednik Erdoğan je posegnuo za veličanstvenim obećanjem kako će nekadašnju najveću kršćansku crkvu Aja Sofiju koja u Istanbulu već desetljećima funkcionira kao muzej ponovno pretvoriti u džamiju.

Obraćajući se biračima u televizijskom programu samo pet dana prije izbora, Recep Tayyip Erdoğan je u svom prepoznatljivom autokratskom stilu bahato poručio kako je došlo vrijeme da bivša bizantska crkva Svete Sofije opet bude džamija. Pretvaranje istanbulske džamije u muzej koje se dogodilo 1935. nazvao je velikom greškom. Bio je to vrhunac predizborne kampanje u kojoj je Erdoğan dao cijelog sebe želeći pod svaku cijenu spriječiti katastrofu koja se na kraju i dogodila, a to je gubitak vlasti u najvećim turskim gradovima Ankari, Istanbulu i Izmiru. Bio je to prvi poraz koji je doživio te velika sramota jer je Ankara turski glavni grad, a rodni Istanbul, koji ima stanovnika gotovo kao četiri Hrvatske, grad u kome je ovaj kontroverzni turski političar kriptoislamističkog svjetonazora i počeo svoju karijeru.

DŽABA SI KREČIO!
Zapravo, ovo što se dogodilo na turskim lokalnim izborima održanim 31. ožujka nije bila nepoznanica jer su sve predizborne ankete govorile o tome kako bi Erdoğan i njegova Stranka pravde i razvitka (AKP) mogli pretrpjeti znatan poraz ponajviše zbog krajnje loših gospodarskih prilika u Turskoj koja je zapala u recesiju. Zato je Erdoğan posegnuo za spomenutim predizbornim džokerom računajući na neootomansku nostalgiju među običnim pukom koju uspješno raspiruje proteklih godina. No, birači su nesuđenom turskom sultanu poručili: "Džaba si krečio"! Možda čak i doslovce tim riječima jer su "caba" i "kireç" turcizmi.

Turcima je već preko glave rastuća nezaposlenost i inflacija koja iznosi 20 posto. Tajna Erdoğanova uspjeha još od osnutka Stranke pravde i razvitka 2001. sastoji se u uvjerljivom obećavanju bolje budućnosti, gospodarskog rasta i rasta životnog standarda. Sve se to u međuvremenu srušilo kao kula od karata, a Turci diljem zemlje stoje u redu ispred subvencioniranih tezgi na kojima izravno od "poduzetne" i "velikodušne" države kupuju plodove zemlje. Da ne bi bilo muljaže, svaki građanin može kupiti samo tri kilograma voća i povrća. To je kod mnogih Turaka izazvalo srdžbu jer ih je podsjetilo na gospodarsku krizu 1974. - 1980. kada su živežne namirnice morali kupovati na "točkice". Taj predizborni trik vrlo brzo je prepoznat kao čisti populizam i kupnja glasova. Nažalost, Turska ponovno postaje "bolesnik na Bosporu". Mnogi ekonomski analitičari, ali i anadolski industrijalci prstom upiru u Erdoğana kojeg smatraju glavnim krivcem za propadanje turskog gospodarstva.

Jedan od razloga pobjede oporbe u brojnim urbanim središtima jest njegovo autoritarno vladanje, bezobzirna politika, medijska cenzura i kaos u tijelima državne vlasti nastao nakon masovnih čistki koje je pokrenuo Erdoğan nakon navodnog pokušaja vojnog puča 2016.

Gubitak Istanbula na simboličkoj razini veliki je udarac za turskog vođu jer je upravo u tom gradu počeo svoju karijeru postavši njegov gradonačelnik. Želeći motivirati svoje birače Erdoğan je tijekom predizborne kampanje često samouvjereno govorio: "Tko vlada Istanbulom, vlada cijelom Turskom". Sada ga je sustigla njegova vlastita kletva! Ciljano birajući zapaljivu retoriku na brojnim političkim skupovima diljem zemlje često je isticao kako "Istanbul nikada neće ponovno biti Konstantinopolis", aludirajući na nekakvu nepostojeću kršćansku ugrozu kada je riječ o nekadašnjem glavnom gradu otomanske Uzvišene Države.

Zapaljivoj retorici ovog neodgovornog turskog političara dobro je došao teroristički napad izoliranog ultradesničara na dvije džamije u Christchurchu na Novom Zelandu kako bi naglasio globalnu ugroženost islama. Unatoč brojnim gestama sućuti novozelandske premijerke koje su se mnogima činile pretjeranima i histeričnima (razlog je bio paničan strah od uzvratnog terorističkog napada!) te hitnog dolaska njezinog zamjenika i novozelandskog ministra vanjskih poslova u Istanbul, Erdoğan je nastavio sa svojom harangom. Zanimljivo da su baš svi zaboravili medijske napise iz 2014. o tome kako je američkim dronom u Jemenu ubijen Novozelanđanin Daryl Jones alias Muslim bin John, koji je radikaliziran i unovačen u redove Al Kaide upravo u jednoj od džamija u Christchurchu. Naravno, to nipošto ne opravda idiota koji je pucao na nedužne muslimane, taj teroristički zločin zaslužuje najdublju osudu i zgražanje, ali ipak baca sasvim drugu sliku na "idealni suživot" na Novom Zelandu.

ZBOGOM ATATÜRKU
Posve je jasno da se Erdoğan nije slučajno očešao o nekadašnju kršćansku svetinju koja je bila bizantska bazilika, pravoslavna saborna crkva i čak u dva navrata katolička katedrala (1204.-1261. i 1439.-1453.). Naši pravoslavni prijatelji kao i grkokatolici taj hram nazivaju crkvom Svete Premudrosti. Pretvaranje sadašnjeg muzeja u džamiju bio bi ključan udarac sekularističkoj baštini oca suvremene Turske i velikog čovjeka Mustafe Kemala Atatürka koji je osobno odlučio da se taj veliki spomenik bizantske arhitekture te vjerski simbol kršćanstva i islama desakralizira kako bi poslužio miru među sukobljenim kulturama i religijama. Naravno da kriptoislamist Recep Tayyip Erdoğan to ne razumije. On se neće smiriti dok Tursku ne vrati u vrijeme kada su otomanski džihadlije pravdu dijelili nabijanjem ljudi na kolac, a sebe ne proglasi novim sultanom i kalifom! Retrogradan je to proces koji bi mogao zaustaviti tek politički otpor Turaka, naroda koji je tijekom povijesti pokazivao snažan politički talent. Jačanje kemalističke oporbe na lokalnim izborima moglo bi biti snažna prepreka osobnim ambicijima nesuđenog neootomanskog sultana Erdoğana.

Raspad zapadne ideje kojim orkestrira Nečastivi iz Bijele kuće i srljanjem Turske u okrilje Rusije će nažalost otpor prodemokratskih snaga u toj zemlji učiniti besmislenim. To je i tragedija sadašnjeg trenutka u kome je sebično soliranje poput američkog unilateralizma, Brexita i poplave suverenističkog populizma u Europi važnije od civilizacijskog zajedništva zemalja koje dijele iste vrijednosti, kulturni kod i strateške interese te istu sudbinu.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG

Mate Mijić: Velika dosada
koja srećom kratko traje

3

NATO - 75 GODINA: OBLJETNICA PROSLAVLJENA I U HRVATSKOJ

Temelji sigurnosti
jučer, danas i sutra