Nakon knjige "Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija" (Školska knjiga, 2018.), predstavljene na prošlogodišnjem Interliberu, međunarodnom sajmu knjiga i učila u Zagrebu, koji se tradicionalno održao sredinom studenoga, mladi hrvatski povjesničar dr. sc. Wolffy Krašić nedavno je promovirao i svoju drugu knjigu "Hrvatski pokret otpora - Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945.-1966.", u kojoj se prvi put historiografski obrađuje problematika nastanka i djelovanja ilegalnih državotvornih organizacija i skupina u Hrvatskoj. Knjigu je objavio zagrebački AGM.

Tema koju obrađujete u knjizi "Hrvatski pokret otpora..." izgleda prilično nepoznata široj javnosti. Što je do sada hrvatska historiografija rekla o tome?

- Hrvatska historiografija gotovo da se i nije dotaknula problematike hrvatskog državotvornog otpora u razdoblju koji je predstavljeno u knjizi, od kraja Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Prosječni bi proučavatelj historiografskih i publicističkih djela o toj temi za razdoblja postojanja druge Jugoslavije lako mogao zaključiti kako je po pitanju spomenute vrste otpora, ali i opozicije i disidentstva, između utrnuća križarskog gerilskog pokreta i onemogućavanja HSS-a u njegovome radu te nastanka hrvatskog reformnog pokreta (poznatijeg kao Hrvatsko proljeće), postojala svojevrsna crna rupa.

Koje su načine rada odabirali režimski neistomišljenici kojima ste se bavili?

- Govoreći o načinima djelovanja, ili zamišljenim načinima djelovanja ilegalnih organizacija i skupina u prvim godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, javili su se pokušaji pružanja pomoći pripadnicima križarskog pokreta, ili HSS-u. Također, neke organizacije i skupine nastojale su samostalno djelovati slično kao i križarski pokret ili HSS, kroz propagandu, skupljanje oružja te oružane napade i diverzije. U ostataku obrađenog razdoblja pojavljivali su se najrazličitiji oblici djelovanja, odnosno planova za djelovanje ilegalnih organizacija i skupina. Najzastupljenije su bile različite forme propagandnog rada, a unutar toga širenje ideje o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i aktivno pripremanje za stanovitu kriznu situaciju koja bi uzdrmala temelje Jugoslavije i otvorila prostor za oslobođenje hrvatskog naroda. To je kod nekih skupina podrazumijevalo pripremanje i za oružano djelovanje. Ono što treba zamijetiti jest da se i kod mlađih osoba javljala želja da rade na pripremama za oružani ustanak. Štoviše, da je takva tendencija imala dosta poklonika.

To mnogo govori i o naravi režima koji kroz odgojno-obrazovni sustav, koji je bio snažno ideologiziran, nije uspio uništiti, ili bar svesti na najmanju moguću mjeru tu "kontrarevolucionarnu" ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države među mladom populacijom. S tim ciljem režim ju je, primjerice, nastojao diskreditirati na način da ju je više-manje otvoreno izjednačavao isključivo s NDH, a onda unutar toga konteksta gotovo isključivo sa zločinima koje je njezin režim počinio. No, postignut je upravo suprotan učinak, jer je takav crno-bijeli pristup i demoniziranje svega neposredno i posredno vezanog uz NDH poticalo mlade da stvaraju njezinu idealiziranu sliku i u nizu slučajeva iz čistog revolta izražavaju svoju načelnu podršku toj pojavi. Kako je vrijeme odmicalo, kao jedna od tehnika osvajanja vlasti počelo se propagirati i ulazak u njezine strukture i rušenje režima iznutra. Ulazak u Partiju šezdesetih godina više nije bio toliki tabu, pa je postalo poželjno za ilegalnu organizaciju ili skupinu imati "svog čovjeka" u sustavu.

Koja je bila motivacija za suprotstavljanje jugoslavenskom komunističkom režimu?

- Kod starijih generacija uglavnom se radilo o nastavku sukoba s jugoslavenskom državnom idejom i praksom te KPJ i vlasti koju je ona nakon rata stvorila. Dio tih ljudi prošao je kroz logore i zatvore, nakon toga na razne načine bio maltretiran i zakidan. Nastavak otpora bila je logična posljedica. Ali u njemu su sudjelovali i ljudi koji su imali mogućnost nastaviti koliko-toliko normalan život. I jednima i drugima nezadovoljstvo nije proisticalo samo iz toga što su živjeli u njima neprijateljskom državnom okviru i sustavu koji je prema njihovom viđenju gušio hrvatsku nacionalnost i u najmanju ruku ometao prakticiranje katoličke vjere. Bila je to posljedica i shvaćanja da je taj sustav donosio i provodio niz mjera koje, prema njihovu mišljenju, nisu bile pravedne i koje su im često znale ugrožavati egzistenciju, od nacionalizacije i kolektivizacije nadalje.

Kod mlađih generacija susreće se kombinacija utjecaja obitelji, lokalne sredine, Crkve i sličnih faktora, kao i njihova neposredna iskustva. Dapače, krajem ovoga razdoblja bilježe se slučajevi da su mlade osobe, čije obitelji nisu bile u opreci NOP-u i kasnijim komunističkim vlastima, sudjelovale u otporu režimu, pa čak i oni koji su dolazili iz obitelji koje su pomagale NOP. Prenesena iskustva njihovih užih ili širih sredina te osobni dojmovi navodili su ih na zaključak kako Jugoslavija iz niza razloga, od kojih su neke osjetili na svojoj koži, nije njihova država. Stanje u kojem se, prema njima, gušio hrvatski nacionalni identitet, u kojem se Hrvatska pljačkala, u kojem je režim poticao naseljavanje Srba u hrvatske krajeve uz istodobno iseljavanje Hrvata, s još nizom negativnih pojava od kojih su neke i sami iskusili (nemogućnost zapošljavanja, dobivanja sobe u studentskom domu, ili stipendije), zato što su dolazili iz "negativnih" obitelji, ili čak samo zato što su Hrvati, moralo se promijeniti i dio tih ljudi bio je spreman na tome aktivno raditi.

Je li se neko područje u Hrvatskoj u ovome kontekstu posebno isticalo?

- Neslužbena, ali neki puta i službena propaganda, govorila je kako "ustaše" dolaze uglavnom iz krajeva u BiH koji su naseljeni hrvatskim stanovništvom, posebice zapadne Hercegovine i pokrajina u Hrvatskoj kao što su Dalmatinska zagora i Lika. Ovo je istraživanje pokazalo da je to u znatnoj mjeri bilo točno, odnosno da je u tim krajevima postojao natprosječan broj protivnika režima, ali i kako su neki drugi hrvatski krajevi bili snažno antirežimski nastrojeni, kao što je primjerice bilo šire područje Bjelovara.

U gotovo svim većim slavonskim sredinama pojavljivale su se ilegalne organizacije i skupine. Zagreb je naravno, kao nacionalno središte, prednjačio njihovim brojem. Važno je istaknuti da je primjerice sjevernodalmatinsko područje, koje je za Drugog svjetskog rata Rimskim ugovorima između Italije i NDH pripalo talijanskoj strani, bilo isto tako izvorište osoba koje su bile spremne na antirežimski rad, bez obzira na to jesu li dolazile iz "ustaških" ili "partizanskih" obitelji.

Trend druženja i dijeljenja iste ideje po pitanju stvaranja samostalne hrvatske države bez obzira na podrijetlo, sve se snažnije ocrtavao u studentskoj populaciji u Zagrebu. On će biti podloga za nastanak studentskog pokreta 1971. godine, odnosno njegovog jednog dijela koji je prikriveno priželjkivao stvaranje samostalne hrvatske države.

Kakav je značaj za pripadnike hrvatskih ilegalnih organizacija i skupina imala Katolička Crkva?

- Neke su organizacije i skupine navodile pripadnost katoličkoj vjeri kao preduvjet za primanje u članstvo, dok su druge isticale važnost življenja kršćanskih vrlina svojih članova. Poradi nekih od takvih tendencija određene bi se organizacije i skupine mogle nazvati klerikalnima. Članovi nekih skupina bili su i polaznici raznih vjerskih škola, recimo franjevačkih gimnazija. Ipak, ocjena o klerikalnosti bila bi prenošenje današnjih političkih definicija u ondašnje vrijeme i prilike. Katoličanstvo je u modernom i suvremenom vremenu bilo važnim dijelom nacionalnog identiteta velikog broja Hrvata. To je posebno dolazilo do izražaja u kontekstu srpskog pravoslavlja i komunističkog ateizma. Stoga se ovdje ponajviše radilo o isticanju dijela nacionalnog identiteta koji je bio na udaru vlasti i u politički podijeljenome narodu, a koji bi mogao biti poveznica koja će neke njegove dijelove ponovno približiti. Iako je bivši poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, bez obzira na način vladanja i njegovo djelovanje u NDH te njezin krah, ostao u očima dijela državotvorno nastrojenih Hrvata autoritet, najveći broj takvih Hrvata upravo je kardinala Alojzija Stepinca doživljavao kao neku vrstu vođe i uzora.

Jesu li neke od ilegalnih organizacija i skupina željele raditi na obnovi Nezavisne Države Hrvatske?

- Ne, sve su hrvatske državotvorne ilegalne organizacije i skupine, a za koje sam mogao pronaći takav podatak, zagovarale samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Identičnost njihovih ciljeva te onih ustaškog pokreta i prakse NDH, očitovala se jedino u inzistiranju na hrvatskoj državnoj samostalnosti i opsegu buduće hrvatske države.

Što su oni koji su željeli raditi na rušenju jugoslavenskog komunističkog režima u razdoblju koje ste obradili, zapravo mogli učiniti?

- Neki od još uvijek živućih pripadnika ilegalnih organizacija i skupina, gledajući unatrag, donijeli su isti zaključak - protiv režima se u tadašnjoj geopolitičkoj situaciji nije moglo ništa efektivno poduzeti. Jugoslavija je bila međunarodno priznata država čiji su opstanak podržavala oba hladnoratovska bloka, svaki iz svojih interesa. Na unutarnjem planu, beogradski se režim u poraću žestoko obračunao i sa stvarnim i s potencijalnim i izmišljenim protivnicima. Slično je nastavio postupati i prema kasnijim izrazima nezadovoljstva i otpora.

Ono što se moglo činiti bilo je širenje svijesti o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, kao i antidržavne, antijugoslavenske promidžbe te stvaranje veza s istomišljenicima kako bi određene radnje, od pokušaja preuzimanja vlasti nadalje, u slučaju stanovite krizne situacije u Jugoslaviji bile što uspješnije. Unatoč slabim, ili nikakvim izgledima za uspjeh, hrvatski državotvorni otpor bio je raznolik, tj. nailazio je na recepciju u različitim slojevima društva, kao što se manifestirao u različitim oblicima djelovanja i rada pojedinih organizacija i skupina. Bio je i konstantan, odnosno njegova se ideja uspješno prenosila na nove generacije, odgajane i školovane u jugoslavenskom komunističkom sustavu. I upravo je potonje obilježje najveći uspjeh hrvatske državotvorne ideje.

Snage su otpora, unatoč činjenici da nisu uspjele znatnije uzdrmati režim i da su prije ili kasnije bile otkrivane i razbijane, zapravo u konačnici uspjele, jer su samim svojim postojanjem i djelovanjem, uz neke druge elemente, kroz 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije prenosile ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, do povoljnog trenutka kada se ta ideja mogla uobličiti u stvarnosti.(D.J.)