Potpuno izvan struje i na kraju Istarskog ipsilona živi i radi Livio Morosin, jedan od ponajboljih singer-songwritera s ovih prostora. U mističnom Vodnjanu, u neposrednoj blizini mumija svetaca koje zrače iz čarobnih kamenih krugova s ljekovitom energijom, taj je zafrkant s viškom emocija utkanih u neprijeporan glazbeni talent realizirao seriju albuma, s kojima je uspio - što kao autor, što kao izvođač - kreirati takvu diskografsku nisku da se malo tko može s njome mjeriti.

Tako, eto, piše u uvodu Morosinovog CV-ja na portalu Croatia Recordsa. I sve to stoji, uz dodatak još niza drugih biografskih činjenica vezanih uz lik i djelo Livija Morosina. Sve skupa, uključujući i nedavno objavljeni novi studijski album naslovljen "Hereza", i više je nego dostatno razloga za razgovor s ovim osebujnim istarskim i hrvatskim glazbenikom.

Za početak nešto o novom albumu "Hereza". Informacije su, naravno, dostupne na Internetu, no ljepše je o tome čuti nešto izravno od autora, pa da, eto, ponovimo gradivo - u čemu je posebnost "Hereze", napose u odnosu na tvoje prethodne radove? Kako je uopće došlo do suradnje tebe i Valtera Milovana na albumu potpisanog kao Maer?

Livio: Ma, zapravo Valter i ja se već odavno znamo, čak smo i prije desetak godina bili započeli nekakvu suradnju, ali taj projekt nije nikad bio dovršen. Prošle smo se godine ponovno našli i odlučili nešto napraviti. Valter je docent na Filozofskom fakultetu u Puli i pritajeni songwriter. Meni se njegov način pisanja pjesama stvarno dopada, ima "ono nešto" što ga izdvaja od ostalih te sam stoga vrlo lako ušao u njih i "usvojio ih". Mada je album mogao biti i posve akustičan, odlučili smo ga zaprljati elektronikom. Upotrijebili smo ideju Briana Enoa da je i sam studio kao takav instrument. Zaista ima svakakvih produkcijskih zahvata…

Što se tiče tehničkih stvari, koristili smo Ableton Live, masu pluginova, snimki s terena, sampleova, efekata, trikova i dobri stari JUNO 6. Jedino su vokali snimljeni u "pravom" studiju. Moram reći da je sve proteklo u dobrom raspoloženju, brzo i glatko. Kako ova glazba ima ponešto drugačiji zvuk od onoga koji smo i on i ja prije rabili, logično se nametnuo i naziv albuma - Hereza, prema istoimenoj pjesmi, koja uostalom ima i izvrstan tekst.

Sve se odvijalo u Pomeru, malom mjestu nedaleko od Pule, i trajalo otprilike tri proljetna i potom dva postljetna mjeseca. Smokva, vrt, dobri susjedi, idealni uvjeti… A krasnu sliku za omot, kao i na mojem prethodnom albumu "Motovun", ustupio nam je Danilo Dučak, zaista sjajan umjetnik. Hranu su nam dostavljali moji dragi prijatelji Solo i Valter.

Maer: Moji su razlozi ispočetka bili praktični - ostao sam bez gitarista, treći put zaredom. Prvi je otišao u Ameriku, pa je drugi otišao u Ameriku, treći odustao... Nije mi se dalo ponovno prolaziti kroz proces uvježbavanja i proba, pa sam odlučio potražiti nekog kompjutoraša ili klavijaturista. Pitao sam nekoliko ljudi i Livio je rekao da!

Jedan kolega, glazbeni kritičar, rekao je da je "Hereza" "plesni istarski pop". Stoji li ta teza?

Livio: Recimo da plesno stoji, mada se uz sve vrste glazbe može plesati, ako vas tijelo pita. Istarski - malo manje, jer nismo naglašeno koristili istarsku ljestvicu, tek se na trenutke skrivena javlja. Osim ako nije mislio na doseg same glazbe? Pop - da, u smislu da je to proizvod "narodnih samoukih glazbenika". Istina, mješavina je to svega i svačega, granice nisu postojale. Razni žanrovi, tri jezika… Ja gledam na to kao na lijevo orijentirani pop - LOP ili, kao što Valter mudro zbori, postkapitalistička lounge glazba.

Maer: Postkapitalistički, antikapitalistički lounge... Nema tu mnogo istarskoga, ni u jednoj pjesmi ne čuče skrivene roženice ili mih, ili neka harmonika koja sviri polku. Istarski je u smislu da su album napravila dva Istrijana, ili Istrana, kako vam drago, ali ništa više od toga. Zapravo samo je naslovna pjesma na čakavici ("Hereza z Galiole"), a dvije su na nekoj čudnoj kombinaciji venecijanskog i engleskog, pa se eventualno u jezicima albuma više osjeća Mediteran nego u samoj glazbi. Što je i bolje, ovo je elektronski album, nije etnoalbum.

Vratimo se Liviovoj višedesetljetnoj karijeri. Kad sebe sagledaš, da se tako izrazim, u razdoblju od ranih Gustafa, preko suradnje s Alenom Vitasovićem, pa do samostalne karijere, kakva bi bila ocjena, je‘l sve proteklo očekivano, ili je bilo i stranputica, i kakvih?

Livio: Mislim da je svako razdoblje donosilo svoje zadovoljstvo. Od mladenačkog bunta Gustafa, do općeprihvaćenih pjesama za Alena. Zatim napuštanja srednje struje i pomaka prema etnu i elektronici, glazbi za film i natrag na bunt? Meni glazba mora predstavljati izazov, zato i stalno otvaram nove stranice, ulazim u naizgled oprečne žanrove, smjerove. I nije mi dosadno. Učim, rekao bi moj sin - apgrejdam se, stvaram i imam osjećaj kao da sam stalno na početku i uvijek radim žarom početnika.

S tim u vezi - kad bih se mogao vratiti u prošlost, što bih mijenjao u karijeri, ili bi sve išlo onako kako se odvijalo tijekom 30-ak godina?

Livio: Kad bi mogao vratiti prošlost? Hm…, mislim da ni tada nisam u nekoj mjeri utjecao na događanja. Stvari su se odvijale nekako same po sebi te ne vidim što bi tu trebalo mijenjati. Zapravo, išlo me je…, radio sam ono što volim, skladao, svirao, putovao. Surađivao s mnogo divnih ljudi, ne bi ih sada nabrajao, mogao bih nekog zaboraviti. Uvijek me veseli suradnja s drugim autorima, drugim pogledima na glazbu. Ako suspregnete ego, ona uvijek jamči dobre rezultate.

Koje su bile krizne godine Livia Morosina, ako ih je bilo, neki trenutci kad si pomislio da treba stati, odlučiti kako dalje, refreširati se, da se tako izrazim? Je‘l to bio prekid suradnje s Alenom Vitasovićem?

Livio: Nije bilo kriznih godina, možda samo trenutaka sumnje. Uvijek sam radio točno ono što sam htio. Prekid s Alenom i povlačenje iz javnosti moj je osobni izbor. To mi je omogućilo slobodnije stvaranje. Nisam imao pritisak stvaranja hitova. Iskreno, i spor sam, jer pjesma mora ponajprije meni biti dobra. A i zanimale su me i druge vrste glazbe, novi izazovi. Tako sam krenuo u etno i potom sve što je slijedilo, za što nemam neko posebno ime. Tu trebam zahvaliti mom izdavaču Croatia Recordsu, posebno g. Babogredcu koji je uvijek imao mnogo razumijevanje za sve moje "izlete". No, da nije bilo Alena, tko zna kako bi bilo. S njim je sve krenulo.

Kad smo kod Vitasovića, moram spomenuti i Ča-val, koji je 90-ih bio medijska "vruća roba", osobito album "Gušti su gušti". Što je ostalo od Ča-vala danas, dojam je da o tome malotko više govori?

Livio: Kao i sve što se previše koristi, istrošio se. Ča-val 90-ih bio je zdrav pomak, osvježenje. Trebalo ga je i dalje razvijati. Nažalost, kao što to uvijek biva, dočepali su ga se oni koji ne mogu složiti jednu smislenu rečenicu, kojima je jedino opravdanje "Mi Istrijani", i to ne vodi ničemu. Uz rijetke iznimke, razina je tako niska da to boli. Žao mi je da se taj trenutak nije iskoristio za podizanje kvalitete tekstova. Nažalost, pokazalo se da ga nismo iskoristili. Lijepo je pisati na narječju, ali i tu moraju postojati standardi koji se moraju poštivati. To što je jezik lijep, ne znači da je i pjesma pisana na njemu lijepa.

Pisao si pjesme za druge izvođače, za razne festivale, osvajao nagrade... Kakva su ta estradna iskustva, redom pozitivna, ili je ostalo i gorkog okusa?

Livio: Tu sam radio, recimo, na pola radnog vremena, i to na zahtjev prijatelja i samo tekstove, nikad glazbu. Glazbu ostavljam sebi. A što se tiče estrade, na estradi sam uvijek bio strano tijelo. Većina ljudi tamo je ugodna i zabavna. Ti ljudi napokon rade svoj posao. S takvima sam se i družio. Nemam loših iskustava, jer sam tamo boravio točno onoliko koliko je bilo nužno i s dobrim ljudima. Estradom se bave oni koji to vole i ja to poštujem. Ja se tu samo usput pojavljujem.

U kojem se glazbenom žanru najbolje osjećate, ili težite u svakom pronaći poneki izazov koji se onda reflektira i na vaše autorstvo?

Livio: Svi su mi glazbeni žanrovi podjednako dragi, ako je glazba dobra. Zabavlja me miješati, spajati nespojivo. Ponekad možda i pretjerujem, pa me čak ni moja publika ne razumije. Kao izdao si rock, izdao si pop, izdao si etno. U glazbi ne postoji pravovjerje, samo hereza. Mi rockeri, mi denseri, mi reperi, mi ovo-ono. Postoje samo pojedinci, a sustav, ako postoji, tu je da štiti njihov izbor.

Maer: Ispada da je danas elektronska glazba najjednostavniji i najpotpuniji način da se radi glazba, u rangu akustične gitare i glasa kod kantautora iz šezdesetih i sedamdesetih. Iz ta dva ishodišta proizišla je i Hereza.

Koliko je eklekticizam u glazbi i općenito umjetnosti, širim interesima kojima težiš (film, video, kazalište...), olakotna, ili otegotna okolnost, u građenju vlastitog prepoznatljivog izraza?

Livio: Teško je reći da otežava stvari. Glazbu stvaramo da bi se slušala. Ja nastojim u svemu ponuditi bar jedan dio u kojem se publika može prepoznati, s kojim će se moći poistovjetiti. No, zadržavam pravo da neke stvari radim na način koji mene uzbuđuje. Ta mješavina ponekad bude eksplozivna i proizvede rezultat, ponekad ne proradi. Zaboraviš i kreneš dalje. Ni Mozartu nije bilo lako.

Maer: Ti "širi interesi" u mojem slučaju (književnost, prevođenje), samo pomažu. Poezija i književnost jesu, ili bar mogu biti bliski, pa mi prevođenje Pasolinijevih pjesama, ili rad na raznim rječnicima, otvaraju neki širi i drugačiji pogled na jezik. I pisanje monografije o Pasoliniju ("Bilješke o Pasoliniju") pomoglo mi je da uvidim različite načine rada koje umjetnik može imati.

Album "Hereza" nominiran je za Porin u kategoriji Najbolji album alternativne glazbe. Što tebi nagrade inače predstavljaju, koliko su one važne i koliko pomažu, kako u stvaralačkom, tako i u komercijalnom smislu?

Livio: Ne stvaram glazbu radi nagrada niti me one tjeraju da budem bolji. Napredujem jer ja tako hoću. Možda nekim ljudima one i pomažu, ali meni ne. Naravno, godi kad ljudi prepoznaju tvoj trud. Meni "prošlost" ništa ne znači, vidim samo budućnost, ako mi je Bog da, i uvijek krećem od nule.

Maer: Lako njemu tako govoriti, on je krcat nagradama...

Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni danas, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj? Može li se kod nas od glazbe dobro živjeti, a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?

Livio: Ne postoje razdoblja loše glazbe: uvijek negdje u nekom kutku svijeta/Hrvatske netko stvara svježu i uzbudljivu glazbu, samo što nam ona nije uvijek dostupna. Meni izgleda da je danas glazba u Hrvatskoj vrlo dobra, ima "mladih" koji su zaista izvrsni. A što se tiče života od glazbe, nije uvijek bajno. Naravno, sve ovisi o tome koliko ste zahtjevni. Moja je preporuka - biti svoj, bez kompromisa, ali i biti strpljiv. Posebice na početku. Vjerujte u sebe.

Maer: Živimo u razdoblju kada se na YouTubeu, ili nekom drugom servisu, može poslušati masu geografski (i stilski) vrlo udaljene glazbe i pogledati mnogo glazbenih dokumentaraca, intervjua i slično. Svatko tko je živio u osamdesetima zna da to nekad nije bilo tako jednostavno. Glazba je bila skuplja i nedostupnija. Sjećam se da sam na jednom talijanskom kvizu prvi put vidio bend kao što je Talk Talk. E, sad, dostupnost je "ubila" publiku i srušila mogućnost zarade za gotovo sve što ima neku umjetničku vrijednost, ali bitka još nije predana, glazba se mora raditi. Samo, kako kažu, keep your day job!

Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost svuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima i bendovima da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu? Usput, kakvo je tvoje mišljenje o društvenim mrežama, koliko si, ako jesi, "opsjednut" fejsom, tvitanjem, instagramom...?

Livio: Društvene mreže koristim vrlo rijetko, a i to vodi tzv. moj "tim". Meni sve te objave izgledaju kao lažne "naslovnice" gdje ljudi dobivaju na važnosti koju u realnom svijetu nemaju. Uz to, sumnjam u bilo kakav slučajni uspjeh preko mreža. Imam dojam da je sve to "pogurano" na neki način. Kvarnost realnog svijeta prebacila se i na taj virtualni, stoga mi je sasvim dovoljan ovaj realni. Mreža je dobra ako služi kao sredstvo za rad, suradnju, za bržu izmjenu informacija. Istina, čitanje tvitova zna biti jako zabavno. Ima jako duhovitih ljudi.

Vratimo se u surovu stvarnost. Politiku je danas nemoguće izbjeći, vjerojatno to ni ti ne možeš. Koliko se takva kaotična stvarnost društva kakvoj svjedočimo odražava na tebe osobno? Inspiracije vjerojatno ne manjka?

Livio: Pomalo mi se sve gadi.

Maer: Čangrizav je, ali ima pravo!

Livio: O tome govori moja pjesma "Nikolina", s albuma "Glas Istre", napisana prije sedam, osam, deset godina. Tu sam sve rekao. "Svaka ideja skriva dobar razlog za smaknuti čovjeka", veli Valter u pjesmi "Udahni duboko" s albuma "Hereza". Izgleda da se politikom bavi samo polusvijet koji je nesposoban baviti se ičim drugim. Mašu, primjerice turizmom, noćenjima. Kolika su tek noćenja mogli ostvariti ljudi koji su otišli iz Hrvatske? Čini se da je turizam tek sredstvo za očuvanje društvenog mira putem crnih eura. Stoga se uvijek s nostalgijom sjetim Francijeve (Franci Blašković) "Lige za boj protiv turizma", osnovane još tamo u osamdesetim godinama prošlog vijeka, koja je već tada upozoravala da je turizam pošast, a ne rješenje. Buđenje će biti teško.

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Livia Morosina, kao autora i izvođača?

Livio: U studiju, kao autor, producent, aranžer..., što li već. Glazba za kazalište i film, dizajn zvuka za izložbe, hotele, supermarkete, liftove, aerodrome… (ha, eto opet Eno).

Livio Morosin u tri-četiri riječi?

Livio: Opet na početku.