Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić

Govoreći o antropologiji ljudske spolnosti, sv. Ivan Pavao II. razvija ‘‘objektivni ontološki personalizam‘‘ koji nastoji pokazati da je tijelo u čovjeku, na temelju njegova bitnog jedinstva s duhovnom dušom, obdareno ‘‘zaručničkim značenjem i svojevrsnim jezikom‘‘. Iz toga proizlazi da zaručničko značenje tijela ima svoje korijene u njegovoj ‘‘intimnoj strukturi‘‘ koja nas usmjerava prema uzajamnom darivanju i sebedarju. Spolnost – utjelovljena u tjelesnu stvarnost muškarca i žene – stoga je temeljna sastavnica osobe; muškost i ženskost su sami identitet, sastojnice osobe i označavaju njezino bitno jedinstvo, a ne nešto sporedno. Ukratko, velika intuicija koju je sv. Ivan Pavao razvio prije i tijekom svog pontifikata sastoji se u tvrdnji da je zaručničko značenje tijela otjelovljenje sposobnosti osobe da ljubi u potpunom sebedarju. Možemo stoga reći da je originalnost njegova prikaza otjelovljene seksualnosti upravo u promjeni metodološkog pristupa. On polazi od subjektivnog iskustva osobe koju onda polako vodi do objektivne istine. Takav pristup možemo nazvati fenomenološki personalizam jer, umjesto da se započne s pravilima i zapovijedima, prvo se izlaže biblijska antropologija, dajući odgovor na temeljna ljudska pitanja: tko je čovjek i kamo ide.

Na tom tragu, moramo istaknuti kako on polazi ‘‘od početka‘‘, od iskustva izvorne nevinosti u raju zemaljskom koja nestaje grijehom praroditelja. Međutim, u iskustvo palog čovjeka utisnut je odjek same izvorne nevinosti te upravo Krist daje istinsku snagu otkupljenja i zadobivanja onoga što je padom u grijeh izgubljeno. Sv. Ivan Pavao II. stoga ističe Kristov etos otkupljenja ljudske spolnosti u kojemu čovjek počinje promatrati svoj ‘‘početak na kraju‘‘, u usmjerenosti prema eshatološkom čovjeku. Čovjek koji živi spomenuti etos otkupljenja teži ostvariti čistoću srca koja počiva upravo na tome ‘‘da se u svakoj situaciji stiže do vrijednosti osobe i da se do nje ‘rasprostire‘ svaka reakcija na vrijednost ‘tijela i spola‘‘‘. Istinski čist čovjek proživljava duboku integraciju seksualnosti i osobnosti. Sa stajališta muškarca ono što ga privlači i ono što on vidi u ženskoj ljepoti je dostojanstvo njezine osobe. Njezina ženstvenost postaje znak koji čini vidljivim nevidljivo otajstvo skriveno u Bogu od pamtivijeka. On vidi njezino tijelo kao teologiju, teofaniju - otkrivanje Božjeg otajstva. To vrijedi i za ženu. Zadobivanje ove razine čistoće je zadaća dana svakom muškarcu i ženi kroz krhko putovanje protiv požude koja će uvijek biti stvarnost u palom svijetu. Međutim, Božja milost i milosrđe pružaju snagu za dostizanje zrele razine čistoće te što više gledamo Krista, to više njegov pogled pročišćuje naše srce.