Sono B.™

Jednom kada završimo naš feljton, sigurni smo kako ćemo se tjednima nakon toga s grižnjom savjesti prisjećati albuma koji nisu završili u našim tjednim izborima. Recimo “Yankee Hotel Foxtrot” Wilca, “High Violeta” The Nationala, “Run Come Save Me” Roots Manuve, “Like Weather” Leile, “ Worldwide Underground” Erykah Badu ili “American III: Solitary Man” Johnnyja Casha. Dva su razloga zbog kojih ove klasike nećemo imati u našim tjednim pregledima. Prvi je taj da spomenute autore, odnosno njihove albume imate u ovotjednom izboru, ali s drugim, možda i boljim izdanjima. Drugi je razlog taj da smo odlučili tijekom ovog našeg feljtona ni jednog glazbenika ne spomenuti više od jedanput. Dakle, s ovim brojem podsjetili smo vas, za sada, na pedeset različitih imena, koji su nas u prošlom desetljeću oduševljavali sjajnim albumima.

l Nervozna, neuhvatljiva, na trenutke neslušljiva, ali baš super. Eto, to je ukratko Leila Arab. U rasponu od nebeskih ljepota pa sve do hororičnog soundtracka kakvih se ne bi sjetio ni Angelo Badalamenti, Leila je prekrasan iskorak iz svakodnevnog života, ali i glazbe, kojoj jednostavno ne možete pobjeći. Čudno, ponekad čak i shizofreno, ali istovremeno i tako nemilosrdno osjećajno, da joj opraštamo sve propuste kojih naravno ima mnoštvo, ali ne zbog njezine inventivnosti, nego zbog toga što je “Courtesy of Choice” jednostavno dobra ploča.

l The Strokes su imali sve, ili smo bar tako mislili nekad davno - aroganciju, dekadenciju i nevjerojatnu samouvjerenost - što je rezultiralo moćnim debitantskim albumom koji nam je vratio vjeru kako čista mladenačka naivnost i dječačka snaga mogu srušiti sve pred sobom. “Is This It” čak i danas, 18 godina poslije, ima ima tu pop-nedostižnost, bahatost i seksepil kao rijetko koji rock’n’roll album posljednja dva desetljeća. I nisu bili spasitelji rocka, više njegovi krvnici, jedini, osamljeni u toj svojoj prividnoj nevinosti, tako samouvjereno svoji da nas je bilo strah gledati u budućnost. The Strokes su popunili pukotinu gitarske glazbe na prijelazu stoljeća i onda se sami strovalili u nju.

l Možda je trojka (American III) bolja kolekcija pjesama. Možda je u karijeri i sam napisao boljih pjesama od ovih petnaest koje su on i čarobnjak/vrač Rick Rubin izabrali za ovo izdanje. Ali dogodio se “Hurt”. I onda je na valu nezaboravnog spota Marka Romaneka krenulo cijelo ludilo oko Casha i sve što je snimio u karijeri moglo je pasti u zaborav. Nažalost, ispostavilo se kako je “American IV” njegovo posljednje izdanje za života, pa ćemo i mi u spomen na starog majstora svaki put krenuti s “The Man Comes Around”. A onda se prebaciti na jedan od njegovih devedeset albuma u karijeri.

l Na prvo slušanje zvučali su kao još jedan u nizu newyorških retro post-punk bendova. Ali kada smo se napokon uhvatili ukoštac s “Echoes”, shvatili smo koliko duguju rastrganosti GOF-a i PIL-a, buci Sonic Youtha, melankoliji Joy Divisiona. I više od svih prethodnika uspjeli su sve to spojiti sa svjetlucavom disco-kuglom. The Rapture su svojim debijem dokazali kako jednostavno mogu sve, biti šaljivi, neuhvatljivi, retro, new wave, ali i samo svoji, predobri za jedan debi, koji vas je morao oboriti s nogu, ako vam je glazba više od tri akorda na akustičnoj i gomila depresije. Poput Curea na sintetičkim drogama.

l Negdje između onoga što volimo nazivati americanom, putovanja u nepoznato gdje Jeff Tweedy voli voditi svoj bend, kao i sebe, do krajnjih granica kojima još nisu kročili, “A Ghost Is Born” hrabra je ploča. I ako su kritičari prethodni LP nazivali “Kid A” žanra, onda je ovaj album još korak dalje, tekstualno beskrijekoran i sonično sulud. Jednostavno, Tweedy zna što je lijek za njegovo anksiozno stanje “čačkati” po gitari do nesvijesti, eksperimentirati, otvarati nova vrata, biti u svemu tome nepredvidljiv, a rezultat kako ispadne, sve je bolje nego ostati u kalupu tradicionalnog i dosadnog.

l Album “Awfully Deep” zvuči kao da je došao iz nekog drugog vremena, druge dimenzije ili, ako baš hoćete, zvuči kao da su ga vremenskom kapsulom poslali iz 2046. Tamo gdje Zhang Ziyi obljubljuje Tonyja Leunga i kada Hong Kong ponovo ne bude pod kineskim jarmom. Jer za njegovu glazbu ne postoji vremensko ograničenje, samo u našim glavama. Možda je prethodnik “Run Come Save Me” iz 2001. promijenio lice britanskog hip-hopa, a “Bleeds” iz 2015. nadmašio sve što je snimio u životu, no ovaj album Rodneya Smitha toliko je britak i zarazan da već pri pomisli na njega pojačavamo bas.

l Kada se danas sjetimo njezina tragičnog života, jasno nam je kako je bilo grozno živjeti u njezinu ruhu. Koliko tuge i suza je ispjevano na ovom albumu, s njezinim polutrijeznim glasom, koji pogađa pri svakom susretu, obučeni u savršeno pogođene aranžmane soul standarda jedne Arethe Franklin, Diane Ross, Lauryn Hill, pa čak i Josipe Lisac. Album koji je, ispostavilo se, bio toliko osoban, a prepun priča o ljubavi, boli, prekidima, pijanim i drogiranim noćima bez njega i vječnoj nadi da će ga jednom preboljeti. Ili jednom riječju albumčina. S velikim i pravopisno neispravnim A.

l Nježan, romantičan, opijajući atmosferičan, “Boxer” je bio prvi u nizu nedostižnih albuma benda iz Brooklyna/Ohija, prepun sjećanja na stare ljubavi i otkrivanja novih. The National su jednostavno takav bend, za neke barove na pola puta do zaborava, gdje se dim može nožem rezati, a miris prolivenog alkohola uvukao se u daske na kojima odjekuje glas mr. Berningera kao odgovor na sva pitanja. Ili vas još više vuče na dno. Nevjerojatno zavodljivi, odmjereno samodopadni, gospodski dotjerani, vrhunski usvirani i ironično raspjevani, sve su to The National. “The Boxer” je vrhunski album koji je tako lako voljeti.

l Trebalo joj je pet godina, da se sabere i vrati pod svjetla pozonice. I tko zna bi li ikada dobili nasljednika “Worldwide Underground” da joj gospodin imenom Ahmir “Questlove” Thompson za jedan Božić nije poklonio njezin prvi kompjutor, a J Dilla i Q-Tip počeli slati ideje i glazbu. Tri godine rada rezultirale su jednim ezoteričnim izdanjem na kojemu se funk, soul, hip hop, jazz i elektronika spajaju u jedan savršeni miks kojemu je teško odoljeti. Poslušajte samo “The Healer”, koju je veliki pokojni J Dilla producirao. Kako bi rekao Thom Yorke - apsolutno genijalno.

l Sedmi studijski album “Monoliths and Dimensions”, kreativni je vrhunac za Sunn O))), konačna materijalizacija projekta koji su Stephen O’Malley i Greg Anderson u svojim glavama “kuhali” godinama. Album je to epskih proporcija (samo četiri skladbe u 52 minute) i konotacija, složenih struktura kako u temeljima tako i u nadgradnji. Sunn O))) radikalni su noise band, koji je zvučao moćno i zastrašujuće poput pojačala prema kojima su uzeli ime. Kod njih nema rifova i solaža, distorzija, reverb i feedback su pravilo, nema čak ni bubnja, dok je prigušeni vokal gosta Malefica u pojedinim pjesmama stvarao dodatnu atmosferu groze, jeze i ištavila.