TvObzor
POVRATAK U DVIJETISUĆITE

Nostalgično putovanje glazbenim čarolijama prošlog desetljeća 4
Objavljeno 5. travnja, 2019.
Na svojem debitantskom albumu iz 2000. godine britanski kantautor Tom McRae u pjesmi “End Of The World News (Dose Me Up)”, ispjevao je sljedeće stihove: “You wake up to the sound of alarms/And you’re driving your fabulous car/Listening to the music that reminds you/You used to be young, you used to be young”. Gledajući ovotjedni izbor deset albuma u našem četvrtom izdanju feljtona “Povratak u dvijetisućite” shvatili smo kako je prepun sjajnih pjesama uz koje se može plesati, pjevati, plakati, ili ih jednostavno slušati do iznemoglosti. Osim nezaboravnih singlova Beyonce, preko “Seed 2.0” The Rootsa, Daft Punkovih robotskih glava koje puštaju najbolji disco još od vremena Studija 54, zatim naslovna pjesma još uvijek dragih nam “Vikinga”, pa sve do pjesme Willa Oldhama “I See A Darkness”, koju je Johnny Cash obradio i učinio svojim klasikom. Dakle, možda je do naše nostalgije za vremenom kada smo bili mlađi, ali ove 2019. godine, u prva tri mjeseca još nismo naišli ni na jednu uistinu moćnu pjesmu kao recimo “Sunset” Kate Bush, a vjerojatno ni nećemo.

BLACK BOX RECORDER: The Facts of Life (2000.)
“...And now something completely different”, iz glave najvećeg antiidola pop-glazbe Lukea Hainesa, došao nam je 45-minutni paket sarkazma, ironije nad kompletnom pop/indie scenom u drugom izdanju epizode zvane Black Box Recorder, tog posljednjeg utočišta prekrasne, veličanstvene glazbe koji tako rasipno nazivamo pop. “Facts Of Life” je nesvakidašnje i perverzno lijep album, prepun orkestracija i dječjih zborova, melodiozan, ironičan, sarkastičan, s bezbroj poruka koje bi Bansky trebao pisati po zidovima pop-kulture, kao istina bačena pred noge svijeta koji je nepravedan. Stoga, ili se ubijte ili prebolite.

DAFT PUNK: Discovery (2001.)
Disco mange, robotske glave, elektro i house za novi milenij, za budućnost, stvorio se u glavama - Thomas Bangalter i Guy-Manuel De Homem- Christo, a zvuči kao ponovno ispisivanje povijesti plesne i pop-glazbe, od Supertrampa, Giorgia Morodera i njegovog najboljeg prijatelja vocodear, preko eurodisca u izvedbi Todda Rundgrena, kokainskih besanih noći Stevea Millera, od Detroita do Pariza, sve do Mozarta i nebeskih zviježđa, ili do kraja vječnosti gdje će jedan glas pjevati “One More Time”. Kakva zabava taj “Discovery”. Zabava koja traje punih 17 godina.

THE ROOTS: Phrenology (2002)
Nakon neponovljivog albuma “Things Fall Apart” i najveće (hip-hop) pjesme ikada “You Got Me”, poslije najboljeg koncertnog hip-hop albuma ikada “Come Alive”, pomislili smo kako ne mogu bolje, a onda nam je legendarna družina iz Philadelphije isporučila pravi mali tour-de-force kroz pop-povijest. Želite li soul? Punk? Rock? Techno? Jazz? R’n’B? Hip-hop? Psihodeliju? Imate svega na albumu imenom “Phrenology”. Kao da su željeli dokazati sebi, ali i svijetu kako je njihova hip-hop glazba za sutra, prekosutra, za budućnost...

BONNIE PRINCE BILLY: Master And Everyone (2003.)
U tišini, u stankama nekih davnih i gotovo zaboravljenih pjesnika izrodio se treći album Willa Oldhama, odnosno njegova alter ega s gotovo pastoralnim minijaturama koje dovoljno duguju Nicku Drakeu, ili Leonardu Cohenu, koliko i tišini kao najljepšoj glazbenoj podlozi. “Master & Everyone” nije ultimativno remek-djelo, ali je sigurno jedan od onih posebnih albuma, kao što je bila primjerice Springsteenova “Nebraska” kojima će se ljubitelji ovakve glazbe obilato vraćati. Sve u svemu, korak do singer/songwriterskog savršenstva.

INTERPOL: Antics (2004.)
“Antics” nije album koji je promijenio nešto u popularnoj glazbi, nije porušio sonične barijere, nije donio nekakav novi zvuk, niti je promijenio svijet svojom velikom nakladom. Naprotiv, nije čak ni pretjerano originalan, jer prizivanje svih duhova prošlosti koji se spominju vezano uz njihovo ime činjenica je protiv koje se ni oni sami nikada nisu željeli boriti. No, “Antics” je nevjerojatno zarazan, poput ovisnosti s koje se ne možete skinuti, žene koju ne možete prestati gledati, snova iz kojih se ne želite probuditi, s pjesmama toliko jednostavnim, zavodljivim i u toj mjeri seksi da bi ga se s njim, seksom naime, jedino i moglo usporediti.

KATE BUSH: Aerial (2005.)
Neprohodna je i neubrojiva, ali opet u takvom individualnom skladu s glazbom koja može doći samo iz njezine samouvjerene i “lude” glave. I u pravu je bio Tricky kada se kunio kako je ruža iz Kenta najveći britanski autor posljednjih 30 godina. Jer Kate Bush je poput Mallickovih filmova, teško shvatljiva, pomalo zbunjujuća i zakukuljena u svojoj Engleskoj. No kada nam iz čistog mira, na drugoj strani svojeg dvostrukog albuma podari nam dva bezgrešna pop-hita, “Sunset” i “Aerial”, svijet iznova postane ljepše mjesto. Takva se autorica rađa jednom u 50 godina, a možda ni tada. Jednostavno je nevjerojatno koliko svježe poletno i nedostižno zvuči “Aerial” za ostatak konkurencije. Čak i danas, 14 godina kasnije.

MASTODON: Blood Mountain (2006.)
Mastodon su odlični zato što: 1. imaju stila, znaju svirati i skladati moćne pjesme; 2. imaju karizmu, zvuče svježe, snažno i poletno; 3. kroz svoj imaginarni “prethistorijski” svijet prošlosti progovaraju o sadašnjosti; 4. zvuče kao da Black Flag sviraju heavy-metal; 5. kroz inventivne izmjene brzog i sporog tempa ispucaju milijun paklenih rifova; 6. ne petljaju s rapom; 7. ne bježe od lokalne southern rock-tradicije i ponekad zazvuče kao da Allman Brothersi sviraju HM! Ovo su tek mali, ali važni razlozi zbog kojih volimo Mastodon. Ostale, ako vas metal zanima i ne robujete predrasudama, otkrijete sami!

PHAROAHE MONCH: Desire (2007.)
Pharoahe Monch, enigmatska ličnost u svijetu hip-hopa, luđak, heroj, pjesnik i jedan od možda najboljih MC na sceni, dugo je rastezao izlazak svojeg drugog albuma. A kada je napokon porodio “Desire”, vješto kombinirajući socijalnu osviještenost s poetikom mainstreama, a uz veliku pomoć prijatelja imenom Lee Stone, The Alchemist, Denaun Porter, Black Milk i Erykah Badu, podario nam je albumčinu koja slušatelju neće dati ni sekundu mira. Velika je razlika između lajavaca na sceni i čovjeka koji ima uistinu nešto pametno za reći.

BEYONCE: I Am... Sasha Fierce (2008.)
Puritanci i stari prdonje, a takvih je svijet glazbenih rock-kritičara prepun, odlučili su kako se Beyoncé Giselle Knowles-Carter na svojem trećem albumu previše posvetila pop-singlovima, a negdje putem izgubila dušu i zaključili kako je “I Am... Sasha Fierce”, prosječno izdanje. Ali svima njima u imat Beyonce razbacala se vladarima top-ljestvica i snimila, ako se nas pita, svoj najbolji album u karijeri. Jer tko je na jednom albumu imao nisku bisera kakvi su “Halo”, “If I Were a Boy”, “Single Ladies (Put a Ring on It)”, “Sweet Dreams” i “Radio”. Hm, kad malo bolje razmislimo - nitko.

FEVER RAY: Fever Ray (2009.)
Daleko u snijegom pokrivenim šumama Švedske, bolja polovica The Knifea, Karin Dreijer Andersson, snimila je jedan od najmračnijih albuma zaboravljenog desetljeća, ali i svih onih prije njega. Bolni iskreni vokal i njena opsesija detaljima zaogrnuti u vječnoj tami sjevera i leda gdje vještice, trolovi i druga mitološka bića igraju posljednji ples prije nego nas mrak sve pojede. Majka dvoje djece na najbolji mogući način oslikala je klaustrofobične i depresivne trenutke kroz koje svaka žena prolazi, te snimila albumčinu toliko izoliranu od svijeta i moderne pop-produkcije da se smrznemo svaki put kada se odlučimo slušati ga.
Nikola Kučar