Ni manje ni više nego 40 dana proveo je Vuk Ognjenović u Indiji. Ognjenović je umjetnički voditelj Baletnog ansambla HNK u Osijeku i docent na AUK-u, gdje od prosinca 2008. predaje na kolegijima scenskog pokreta Odsjeka za glazbu te Odsjeka za kazalište. Pohađao je Ayur Yoga School na Ayuskama Ayurveda Institutu koju vodi dr. Vinod Kumar u Rishikeshu, tzv. glavnom gradu joge cijeloga svijeta, a namijenjena je instruktorima, učiteljima joge.

Nakon više od 20 godina bavljenja jogom, nekako mu se to učinilo prirodnim putem, kaže Vuk, koji je u Indiju otputovao s prijateljicom koja mu ju tu školu i preporučila. Ova jednomjesečna škola koju pohađaju ljudi iz cijelog svijeta, i nije baš za početnike. U ovom su turnusu Vuk i Nina među desetak polaznika bili jedini iz Hrvatske, a ostali su došli iz Finske, Kanade, SAD-a Meksika. S obzirom na to da nije bila ‘sezona‘, skupine su malobrojne, pa je i rad ugodniji, gotovo individualan.

Neki polaznici dolaze samo na pojedine dijelove tečaja koji se održavaju dugi niz godina, svaki mjesec. Premda se ‘upada‘ bez problema, tečaj se plaća, a po dolasku u Rishikesh sve polaznike očekuju pisani ispiti, usmeni, kao i praktični (nastupna predavanja), koji, priznaje Vuk, nisu nimalo banalni ni laki. Usto, izvrsno se znanje engleskoga podrazumijeva.

Prije posjeta Indiji, Ognjenović je jogu učio od drugih i sam te je mislio da mu ovakav oblik poduke nikada neće trebati. Prošavši sve to, uvidio je da je bio u krivu i da će sve ono što je naučio moći primijeniti ne samo na sebe, nego i na baletnu skupinu, u kojoj još uvijek aktivno i pleše, na rad sa studentima, ali će savjete rado podijeliti i drugim kolegama umjetnicima. Iskoristio je veljaču za put, jer tada nema predavanja na Akademiji.

- Za ovaj sam se institut odlučio iz razloga što se nalazi u Indiji, ali i zato što podučava i jogu i ayurvedu, znanost o životu, dvije vrlo usko povezane discipline. Prvotno sam namjeravao samo svoje znanje joge unaprijediti, no u ovoj je školi joga jednako zastupljena kao i ayurveda. Prošavši to shvatio sam da su podjednako i važne. Indijci jako paze na prehranu i da ne jedu druga bića, a tamo sam shvatio koliko to uistinu jest važno - kaže Vuk, koji je godinama vegetarijanac.

- Primarni mi je povod odlasku u Indiju bio umjetnička i profesionalna nadogradnja, jer je joga usko vezana uz tijelo i pokret, ali i somatske prakse, dio kojih predajem u sklopu dva kolegija (osnova joge) na Poslijediplomskom studiju kreativne terapije. Joga je ishodište svega toga. Ovo što sam naučio koristit će mi u baletu, u radu sa solopjevačima kojima predajem pokret. Naučio sam genijalne vježbe disanja i vježbe za dijafragmu kojih ima bezbroj. I ja sam pohađao solopjevanje u glazbenoj školi i znao sam samo nekoliko tih vježbi, a postoje mnoge - pojašnjava doc. art. Vuk Ognjenović, kategorički odbijajući svaku mogućnost da sada kada za to ima i certifikat, podučava jogu u Osijeku.

No, kaže, savjet će uvijek svakomu tko ga zatraži dati, svjestan je da još mnogo toga o jogi ne zna i da je tek zagrebao po površini, posebice ayurvedu. Nije lako u zapadnom svijetu pridržavati se načela joge i ayurvede, posebice prehrane. Posve je to drukčiji način života, a odnosi se to i na ljude koji su im predavali u Ayur Yoga School, ali i obični puk koji je susretao u susjedstvu i u gradu.

- Kao da su, kako mi to kažemo, cijepljeni od materijalnog i uvijek na prvo mjesto stavljaju svoj osobni razvitak. Vjerujem da nisu takvu sliku Indije svi stekli. Većina prvo vidi prljavštinu, mnoštvo ljudi. Premda sam ja mjesec dana boravio u ne baš tipičnom gradu Indije, gdje nije bilo mnogo turista i nije bila sezona, no posljednih sam tjedan dana proveo u izravnom kontaktu s ljudima s ulice i na ulici. Mene je zanimalo kako oni žive, što ih drži i održava u tom rasulu i da u svemu tomu budu sretni. Mnogo pozornosti daju radu na sebi i u fizičkom i u psihičkom smislu, rade asane i u vrlo poodmakloj dobi.

Ovu školu pohađaju gotovo isključivo zapadnjaci čiji je stil života, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, ipak vrlo daleko od onoga što joga i istočnjački mentalitet preporuča i znači. Svjestan je toga i Vuk:

- Kada bih sam sebi malo lagao, rekao bih da živim 15 % od onoga što i kako bih trebao prema filozofiji joge - kroz smijeh dodaje Vuk. Iako je nešto od toga znao i prije, jer je čitao o tome, shvatio je da ljudi u Indiji to čine, jer ih to čini sretnima. I u tom kratkom boravku tamo uspio je osjetiti djelić toga, biti rasterećen, što je do izražaja došlo posebice kada se vratio u svoju osječku svakodnevicu, gdje mu se - bar tih prvih dana - sve činilo još ‘bedastije‘ i besmislenije, kaže.

- Dovoljno je upaliti bilo koji TV program da bismo shvatili da se svi vrtložimo u svojim minisvjetovima, negativi i ništa ne činimo kako bismo to promijenili. Zaboravljamo da trebamo paziti na zdrav duh u zdravom tijelu. To znači da paziš što jedeš i kada si zdrav, a u slučaju bolesti moraš tijelo pripremiti kako bi lijek, bio on zapadnjački ili ayurvedski, maksimalno djelovao. Ljudi koji žive prema načelima joge, imaju za svaki dan točno što moraju za sebe i svoje tijelo i duh napraviti, ali i za svoje mentalno zdravlje, jer je to vrlo povezan ciklus. U Indiji ljudi jako paze što govore, jer vjeruju u reinkarnaciju i da smo načinjeni od titraja energije. Riječi su najviša vibracija, pa kada nekomu uputiš psovku, ili bilo koju ružnu riječ, zatrovan je i onaj kojemu si ih uputio, ali i ti. One koji nisu svjesni, sustići će karma.

S obzirom na to da Indijci gotovo uopće ne piju kavu, nego samo masala čaj, probao ga je i Vuk, no prvo kušanje baš i nije bilo ugodno (zbog mlijeka, koje ne pije, a i bio mu je prejak). Sličan je osjećaj imao i po povratku u Osijek i našu prehranu, jer mu se probavni sustav i cijelo tijelo već pomalo odviknuo od naših okusa i sastava hrane.

- Nisam više od mjesec dana kušao čokoladu, tamo sam za desert jeo samo datulje i prefine su. No, po dolasku doma, sin Oleg i ja pripremili smo si filmsku večer, a to uključuje čips, čokoladu, gazirani sok i sam sam napravio vegetarijansku pizzu. Probudio sam se u noći s bolovima u želucu i ‘dušu‘ ispovraćao - kaže Vuk, dodajući da se na onoj prehrani osjaćao pun energije, a opet začuđujuće lagan.

Unatoč samo pozitivnom iskustvu s kojim se vratio iz Rishikesha, priznaje da - bar za sada - ne bi mogao potpuno usvojiti tamošnji način života. Velikim dijelom to je i stoga što u Osijeku ima obitelj, suprugu i sina, oca, brata, prijatelje...

- No, volio bih negdje kod nas, na nekom osamljenom mjestu imati kuću i živjeti onako. Ili poput Beatlesa koji su boravili u jednom hramu u Rishikeshu - i danas poznatom kao Beatles Ashram - a ondje je i George Harrison napisao nekoliko pjesama. S druge strane, slika pakla kako ju zamišljam noć je na ulici u Delhiju, pada kiša i hladno je, a ja sam bosonogo dijete iz treće kaste. Ridao sam kao dijete svaki put kada sam vidio taj prizor i shvatio da im zapravo ne mogu pomoći. To je grad u podnožju Himalaja, bila je veljača, hladno, ja sam na nogama imao dvoje čarapa, a na ulicama Haridwara oko mene motaju se djeca. Svakomu sam dao nešto novca, no kada je došao peti, džepovi su mi bili prazni. Mislim da nije imao više od četiri godine, ili je bar tako izgledao. Pogledao sam ga u oči, velike tamne oči. Spustio sam pogled na njegovo malo tijelo i shvatio da je samo u majici i da je bosonog! Ponovno sam vratio pogled na njegove oči i imao sam osjećaj da u njima vidim cijeli njegov život, njegovu patnju! O toj karmi oni govore, premda ima i onih zapadnjaka koji to negiraju i tvrde da je to njihov način prihvaćanja stvarnosti, da je to normalna društvena pojava. E, upravo takvim ja vidim pakao! - najveći je to šok koji je Vuk doživio u Indiji, premda je, kaže, dosta putovao svijetom, u filmovima i dokumentarcima vidio i tu stranu svijeta, ali doživjeti to uživo, oči u oči s njima, posve je drukčije.

- To je preintenzivno iskustvo, kao u putopisima, samo još deset puta gore. Indija je posebna, kažu mnogi, i slažem se s njima. S jedne strane bombardira te enormnom prljavštinom i siromaštvom, a s druge strane prepuna je neviđenih ljepota. Kao da te šamara tim suprotnostima, ali divnim, ljudskim. Jedna od tih ljepota je i obvezno jutarnje kupanje na otvorenom, nakon čega mama svoje golišavo dijete samo ostavi na zubatom suncu da se osuši. I to je posve normalno za beskućnike koji su se privremeno skrili u nekoj rohbau kući koja čeka dovršenje i neku sretniju i bogatiju obitelj. Kada se radovi nastave, ova obitelj samo krene dalje - pojašnjava Ognjenović, koji se i sam okupao i u Gangesu, čistom i ledenom, jer je bio bliže njegovu izvorištu. Ovu siromašnu obitelj koja se kupa na svega nekoliko stupnjeva iznad ništice gledao je odjeven u pernatu jaknu.