Pojam političke korektnosti i dalje je iznimno aktualan. Naime, moglo bi se reći da rast populizma ide ruku pod ruku s političkom korektnošću. U terminima koji su se promovirali kao pristojan način ophođenja s manjinskim grupama suvremeni populizam pronašao je glavnu metu napada - kaže dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog, izvanredni profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

- Upravo u terminologiji političke korektnosti materijalizirala se frustracija građana koji su se na različite načine osjećali isključenima i nevažnima u političkim i financijskim kombinatorikama elita. Za njih je to postao elitni jezik, vrsta zaštite elite od napada. Preziranje terminologije političke korektnosti također je poslužio kao znak prepoznavanja među građanima koji su kroz taj tip govora počeli stvarati šire zajednice. Upravo je Trump prepoznao visoki glasački potencijal tih grupacija koje su prestale izlaziti na izbore, jer su dubinski osjećali da više nitko ne predstavlja njihove interese unutar političkog spektra. Logika je bila jasna, čim je više nepristojnosti i skandala, tim je veća mobilizacija birača. S druge strane građani su počeli doživljavati izravno obraćanje bez "spona" jezika političke korektnosti i kao oblik izricanja čiste istine koja se više ne mora skrivati iza nekih više ili manje korektnih izraza. Tako su se počeli osjećati kao vojnici istine spremni na žrtvu za više ciljeve. No upravo taj kratki spoj između napada na političku korektnost i uspostavljanje "prave istine" ono je što u tim antielitističkim napadima podsjeća na totalitarizam. Umjesto da se napadom na političku korektnost izbori više slobode, u taj se prazni prostor ubacuje "prava istina" koja cilja na uskraćivanja prava svim vrstama manjina. Nažalost, ta "prava istina" odviše je često tek teorija zavjere posvađana s činjenicama. Tako smo odjednom suočeni s tipovima argumentacije za koje smo mislili da su ostali negdje na smetištu povijesti, a za manjine nije ostalo više nikakvog prostora za djelovanja, s obzirom na to da se svako javno objavljivanje manjinskog identiteta dočekuje kao prijetnja "pravoj istini".

Od kada zapravo datira taj, za mnoge obične ljude sa svakodnevnim brigama, vjerojatno mutan izraz - politička korektnost?

- Duga je povijest tog termina. Zapravo je označavao one članove stranke koji su na pravom putu, u skladu s proklamiranom politikom. U Sovjetskom savezu je tako to bio izraz za one članove koji nisu zastranili u socijalizam ili trockizam. Tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća termin počinje označavati oblik neuvredljivog obraćanja manjinskim skupinama, posebice nakon borbe Afroamerikanaca protiv rasizma. Ta njegova povijest čini ga mutnim samog po sebi, a uz to morate uračunati da kod nas nije postojao nikakav skupni naziv za oblike pristojnog političkog govora, pa je termin uvezen u jezik. Kod nas se ipak radi o oblicima pristojnog govora, dakle govora koji nije uvredljiv i koji ne potiče na mržnju. Koliko god da je u porastu navedeni novi populizam koji polaže pravo na "istinu", nisam baš siguran da će većina ljudi u Hrvatskoj svom kolegi s posla koji je homoseksualac dobacivati da je smrdljiva pederčina, ili susjedu Srbinu da je krvoločni četnik. Još uvijek, bar naizgled, postoji neki osnovni kodeks pristojnosti u osobnim kontaktima. Naravno, zato govor mržnje i uvreda cvjeta na društvenim mrežama, gdje pojedinci nemaju osjećaj odgovornosti za napisano.

Kad govorimo o političkoj korektnosti, kakav je o pitanju stav EU-a danas?

- Politička korektnost u Europi dijeli globalnu sudbinu. Dakle sve je više otvorenog rasizma, mizoginije i netolerancije. Društva mahom žive u iluziji da će odstranjivanje različitosti riješiti sve nedaće u društvu. Zapravo je upravo suprotno i to je razlog zašto se Velika Britanija našla u problemu s Brexitom. Polako građanima Britanije postaje jasno kakva je cijena odlaska iz EU-a, a jedan od osnovnih argumenata za odlazak bio je i zaustavljanje imigranata. Posljednji pokušaj francuskog predsjednika Macrona da spasi liberalnu ideologiju u Europi relativno je hladno dočekan. Naravno kad je vrijeme za takav proglas odavno prošao, pa i za politike koje bi bile ne njemu utemeljene. Problem EU-a, slično kao i u SAD-u, jest provođenje strategija i politika koje nemaju veze s građanima. Sve su orijentirane na poslovnu klimu, privlačenje investicija i slične ekonomske pokazatelje. Smatra se kako će inzistiranje na tim elementima samo od sebe razriješiti sve društvene probleme. No rezultati su upravo suprotni i građani traže krivce za svoje osiromašenje. Filozofkinja Chantal Mouffe smatra kao se radi o antagonizmu inherentnom ovoj fazi kapitalizma između liberalizma i demokracije. S jedne strane da bi neoliberalni ekonomski sustav bio održiv potrebna je visoka liberalizacija društva, što uključuje jednostavan protok ljudi i sukladno tome multikulturalne politike. No istovremeno visoka razina liberalizacije dovodi do krize političke reprezentacije, odnosno demokracije. Jedna od prvih žrtava tog sukoba je ona koja je nekako najmanje kriva, a to je politička koreknost.

Što je s Hrvatskom, kakva je kod nas politička korektnost?

- I kod nas situacija nije nimalo drukčija nego u Uniji. No, kod nas politička korektnost nije zaživjela u formi kakvu ima na zapadu kontinenta. Ne može se reći da imamo diktat političke korektnosti, rasprava u društvu više nastoji biti ona o pravu na govor, dakle, koji akter ima pravo govoriti o nekoj temi. Time se, naravno, instantno negira nekom drugom pravo na govor, pa često svjedočimo raznovrsnim strategijama ušutkavanja drugog mišljenja koje danas ima i sve elemente uvreda i govora mržnje. Političari pokušavaju ostati u domeni pristojnog govora, no jednako tako svjedocima smo i ekscesa koji su, srećom, još uvijek ekscesi. No, ako se oni ne budu sankcionirali takav bi se govor uskoro mogao normalizirati. Nažalost, i institucija koja bi morala na svaki način imati simpatiju prema različitosti, Crkva, zna povremeno smjestiti u tabor koji ušutkava različitost. Odnosno pokušava uniformirati društvo, posebice žene. One koje ne žele živjeti u skladu s dogmom, ili trenutačnom interpretacijom vjere, proglašavaju se smetnjom i opasnošću, pa ih se i vrijeđa s propovjedaonica nazivajući ih se "štracama" i "drugotnima". No uzroci takvih ekscesa nisu isti kao na Zapadu. Hrvatska je društvo u izgradnji koje još uvijek nema jasnu viziju o tome što jest i kamo ide. U takvim uvjetima pojavljuju se razne grupacije koje žele zauzeti prostor hegemonije, odnosno zauzeti primat nad definiranjem društvenih odnosa. Jednom kad društvo postigne neku vrst konsenzusa, kad iznjedri diskurs koji je prihvatljiv svima i u kojima manjinske grupe mogu javno iznositi mišljenje bez straha o svim temama, tek ćemo onda vidjeti na koji će se način graditi govor koji će biti usmjeren prema toleranciji i prihvaćanju različitosti.

Ukupno uzevši, što se političke korektnosti tiče, je li se ta ideja u praksi danas doista preobrazila u svoju suprotnost koja dovodi do njezine tiranije? Kakva je budućnost političke korektnosti?

- Ideja političke korektnosti jako se izvitoperila. Izgleda da s njom nisu više zadovoljne ni grupe zbog kojih je uvedena. No i sama ideja kako će se izmjenama u jeziku zatomiti diskriminacija, nije baš svrhovit. Rasist će i dalje s jednakom žestinom terminologijom političke koreknosti iskazivati mržnju. Ako terminologiju ne prate obrazovne i kulturne politike koje se spuštaju na mikrorazine u svakodnevicu, onda se dobiva efekt praznog govora kojeg je, primjerice socijalizam, bio prepun, pa neki analitičari, poput Alekseja Jurčaka, smatraju kako je upravo taj element stvorio snažnu opoziciju i na kraju iznjedrio baršunastu revoluciju. Uostalom, i psihoanaliza smatra kako označitelji, materijalne forme poput riječi i izraza, djeluju i kao oblici potiskivanja pojedinih misli i afekata koji se ne mogu izraziti tim označiteljima. Tako je politička korektnost u društvu gomilala raznovrsne nepoželjne afekte u nešto što bismo mogli nazvati političkim nesvjesnim, koje se sada na opće iznenađenje naglo materijalizira u različitim oblicima. Slavoj Žižek, kao kritičar političke koreknosti, smatra kako nas je ta terminologija zadržala na hladnoj distanci te je time dodatno dovela do doživljavanja razlike kao nepremostive prepreke. Njegovo se rješenje odnosi na umjetnost stvaranja društvene atmosfere u kojoj se neki oblici nekorektnosti ne bi doživljavali kao uvreda, nego kao dio ljudskog kontakta. Meni osobno ta ideja je relativno utopijska i smatram kako ju je moguće kontrolirati samo u osobnim situacijama. Cilj takve nekorektnosti bio bi postavljanje aktera u dijalogu žrtvama predrasuda. Primjerice, u kontaktu s nekom manjinom mogu sebe prikazati kao netolerantnu osobu ciljajući na predrasudu koju drugi ima o meni kao bijelom heteroseksualnom muškarcu, namjerno izgovarajući apsolutno stereotipnu izjavu koja u tom trenutku gubi afektivni dio uvrede. Žižekov je primjer trenutak u kojem potpisuje knjigu dvojici Afroamerikanaca i kad im vraća knjige kaže kako ne zna komu pripada koja, jer je, eto, on bijelac kojemu svi crnci izgledaju isto. Obojica su odmah shvatili poruku i doživjeli Žižeka i sebe kao jednakovrijedne, kao osobe koje su određene stereotipnim konstrukcijama s obije strane.

Antropolog Ghassan Hage na sličan način pokazuje kako su i rasist i njegova žrtva jednako fragmentirani unutar društva u kojem vlada rasistička logika. Rasist stalno osjeća prijetnju raspada društva zbog suživota s drugima, a žrtva rasističke uvrede kao osoba koja nikad neće biti u stanju u potpunosti se integrirati u društvo, kao nevrijedna i nepodobna. Suočavanje s vlastitom krhkošću i krhkošću drugih identiteta trebala bi biti osnovna nit vodilja neke nove političke korektnosti. U tom smislu takav oblik komunikacije subverzivan je prema diskursima mržnje i stvara empatijsko razumijevanje među različitim ljudima. Jer htjeli ili ne, svi mi imamo simbolički prostor u kojem se krećemo, mislimo i stvaramo zaključke. To nikako ne znači da su naši simbolički sustavi, odnosno kulture, same po sebi čiste i vrijedne. Sve kulture imaju i svoju tamnu stranu koja je ispunjena nasiljem i nesnošljivošću. To je taj dio koji moramo osvijestiti, osjetiti nelagodu u kulturi, da se poslužim Freudovim izrazom. Tek kad osjetimo nelagodu u vlastitoj kulturi, moći ćemo razumjeti nelagodu drugog.(D.J.)