Vezani članci
TEMA TJEDNA: NOVOGOVOR U POLITICI - KOREKTNOST, PRAVILNOST, ISPRAVNOST (I.)
INTERVJU: SEAD ALIĆ
Prije svega potrebno je razumjeti terminologiju o kojoj govorimo jer različiti akteri upotrebljavaju pojam na različite načine, uključujući izjednačavanje političke korektnosti s govorom mržnje. Pojam političke korektnosti javlja se prije stotinjak godina u Sovjetskom Savezu kao oznaka za govor koji je u skladu s doktrinom komunističke partije, tj. koji treba biti "korektan" ili na istoj liniji s politikom partije, dakle kao sinonim za ispravan govor, ne kao sinonim za pristojan govor u što se pojam političke korektnosti transformirao - pojašnjava doc. dr. sc. Hrvoje Cvijanović sa Fakulteta političkih znanosti Sveučilista u Zagrebu, te dodaje:
- Transformacija pojma počinje poznatim Orwellovim esejom Politics and the English Language (Politika i engleski jezik) iz 1946., u kojem autor anticipira političke intervencije u jezik, manipulacije i zloupotrebu jezika, te time i smanjenje prostora slobode govora. Korijeni političke korektnosti su stoga u pokušajima korekcije govora radi ostvarenja određenih političkih ciljeva. Tako i ovo suvremenije poimanje političke korektnosti od kraja 1970-ih do ovog najrecentnijeg, pogotovo kada je riječ o aproprijaciji pojma od strane političke (progresivne) ljevice, polazi od nastojanja eliminacije društvene isključenosti različitih identitetskih grupa, a utemeljene na jeziku, na razumijevanju jezika kao onog čija upotreba oblikuje našu društvenu stvarnost, pa stoga i društveni odnos prema određenim grupama jer je u toj interpretaciji jezik percipiran kao onaj koji utjelovljuje "bijeli maskulizam" ili načelno nejednakost, kao onaj kroz koji se legitimira šovinizam, rasizam i slično. Cijeli diskurs političke korektnosti danas je zapravo proizišao iz suvremene američke političko-pravne diskusije. Za razliku od izvornog razumijevanja političke korektnosti kao državno ili partijsko sankcioniranog govora, suvremeno američko razumijevanje tog pojma proizlazi upravo iz nedostatka mogućnosti da se najveći dio govora pravno sankcionira budući da sloboda govora podpada pod Prvi amandman i stoga je ustavom zaštićena u najvećoj mogućoj mjeri.
Kakvo je o tom pitanju stanje u Europskoj uniji?
- Takva široka obrana slobode govora u Europi ne postoji. Primjerice, tada predsjednički kandidat, danas predsjednik SAD-a Donald Trump, u svojoj političkoj retorici imao je primjedbe o imigrantima koje bi u Europi bile pravno sankcionirane kao govor mržnje, a što je bio slučaj Jean-Marie Le Pena koji, imajući isti tip retorike, biva osuđen za rasizam pred Europskim sudom. U SAD-u sam koncept govora mržnje nije nešto što se pravno može sankcionirati osim ako bi doveo do jasne i otvorene prijetnje. U nekolicini pravnih slučajeva pred američkim Vrhovnim sudom pokušaji inkriminacije govora su odbačeni argumentacijom da je svrha slobode govora da pobuđuje različite, a ponekad i odbojne osjećaje, tj. da bez obzira na to koliko govor bio uvredljiv, grub ili vulgaran, izbor govornika na izražavanje mora biti zaštićen, odnosno vlada ne može glumiti čuvara javnog morala i ne može određivati oblik ili sadržaj individualnog izražavanja. Upravo zato što je sloboda govora pravno zaštićena, uspon diskursa političke korektnosti je pokušaj određenih društvenih grupa da interveniraju u govor i jezik stvaranjem političkog i društvenog pritiska o domeni prihvatljivog ili društveno poželjnog govora, a što se počelo pretvarati u društveno obvezatno pristajanje na intervencije u jezik, ali i u percepciju prostora. Primjerice, na nekim američkim sveučilištima, a potom se to proširilo i po Europi, u ime političke korektnosti studenti su počeli kroz takozvanu politiku sigurnog prostora (safe spaces) od političke nekorektnosti utjecati ne samo na to tko treba dobiti govorni prostor nego i na sadržaj kurikuluma, pa se tako zahtijevalo korigiranje silabusa u kojemu se podučavaju filozofi poput Humea, Voltairea, Hegela ili Kanta, a da ne govorimo o Schopenhaueru, Nietzscheu ili Heideggeru, jer su se u nekim njihovim tekstovima mogle pronaći antisemitske, seksističke ili rasističke intonacije. Pobornici političke korektnosti u tom smislu nastojali su pokazati da perpetuiranje takvih ideja znači održanje određene slike svijeta, one koja ne odražava vrijednosti manjinskih skupina. Naravno, sve to pokrenulo je val protureakcija, pa stoga i ne čudi da Trump ne daje važnost političkoj korektnosti, naprotiv, on ju smatra politički pogubnom jer se svako neslaganje s liberalnim svjetonazorom etiketira kao netolerantno i neprosvijećeno. Stoga je njegova otvorena politička nekorektnost odgovor na tako uspostavljeni diskurs liberala i onih lijevih sveučilišnih elita.
OBLIKOVANJE IZRIČAJA
Neke su riječi posve izbačene iz službene uporabe jer su politički nekorektne. Kako to komentirate?
- Kada počne oktroirana intervencija u govor, recimo od nekih društvenih institucija u ime političke korektnosti, kada se na taj način sužuje sloboda govora, tada počinje tiranija govora - pravom neposredovan tip sankcioniranja govora i proizvođenje opće suglasnosti o tome što je prihvatljivo, a što nije. To može biti izrazito opasno jer dolazi do suspenzije izrecivog, onog što je inherentno političkom. No, to počinje intervencijom u jezik. Riječ je o permanentnim procesima pročišćavanja jezika kao dijela političke borbe čiji je cilj na prvoj, semantičkoj razini, otkloniti svaki prizvuk nejednakosti ili predodžbi o osobi koje mogu imati neku negativnu konotaciju. To je, prema takvoj viziji političke korektnosti, pretpostavka za političku jednakost društvenih grupa i pristojno društvo. U tom smislu svjedočimo transformaciji raznoraznih naziva za različite skupine, ne samo na primjeru koji navodite nego i ostalih, pa tako politički korektan govor čak uključuje pojmove poput "pretio", a ne "debeo", "kabinsko osoblje", a ne "stjuardesa" ili "osoba s poteškoćama u razvoju", a ne "mentalno retardirana osoba", odnosno "osoba sa specijalnim potrebama", a ne "hendikepirana osoba", "invalid" i slično. Politička korektnost se javlja kao neka "nevidljiva ruka" koja intervenira u oblikovanje izričaja, pa isto tako svjedočimo dokazano sve većem supstituiranju imenica i zamjenica muškog roda onima ženskog roda, poglavito u literaturi na engleskom jeziku tijekom 20. stoljeća. Tu su i najrecentniji primjeri oni s nekih američkih kampusa gdje se traži rodno neutralna upotreba riječi, pa tako pojedine institucije sugeriraju korištenje pojma "ze" koji pokriva mušku, žensku ili transrodnu osobu. Ne radi se o novom puritanizmu, već jednoj genealogiji morala, da upotrijebim Nietzscheovu sintagmu, čiji korijeni nisu samo identitetske politike, nego su ti korijeni u samim temeljima moderniteta, u prosvjetiteljstvu i njegovim idealima slobode i jednakosti, pa čak i pod cijenu da svi moraju biti "prisiljeni" na takvu političku korektnost, kao što bi, kako je rekao Rousseau, svi trebali biti prisiljeni na slobodu pokoravanjem općoj volji.
Je li politička korektnost novi puritanizam, kako to sugerira Robert Pfaller?
- Već sam rekao, smatram da je riječ o puno većem problemu, o napadu na jezik, o tvrdnji da je jezik represivan, ne samo nečije djelovanje. Tu više nije riječ o tome da se upozorava na otvorenu političku nekorektnost, na to da netko nekoga može etiketirati kao "komunjaru" ili "fašističku svinju", pa da nam se treba zabraniti takav govor ili nas "voditi za ruku" kako bi "ispravno" ili "korektno" komunicirali s okolinom, nego da je nužno u cijelosti dekonstruirati jezik u kojem su kodirani odnosi dominacije. To je ono što se trenutno skriva iza agende za političku korektnost. Time politička korektnost postaje zahtjev, imperativ, a ne sugestija za pristojnu komunikaciju, svojevrsna pseudopravna agenda djelovanja. Ona nastoji eufemizacijom izričaja ocrtati horizont sprječavanja nečijeg uznemiravanja ili zaštite dostojanstva, a pod parolom podizanja opće društvene svijesti o nekom fenomenu. Dakle, Pfaller samo opisuje fenomene koji su na površini, no riječ je o mnogo dubljem fenomenu, odnosno, kako sam rekao, o dekonstrukciji jezika percipiranog kao onog iz kojeg proizlaze postojeći odnosi moći i generiranju novih pojmova kojima se nastoje ti odnosi preslagati. Cilj je izmijeniti domenu onog što je prihvatljivo u javnom diskursu tako da to postane samorazumljivo i neupitno, poput zalaganja za demokraciju, tako da se one koji bi imali drukčije poglede društveno i politički marginalizira ili označi neprijateljima napretka, nazadnima itd. Dakle, ako govor i ponašanje nisu pravno inkriminirani, nije riječ o ograničavanju slobode zbog političke korektnosti, nego o tome da takva sloboda može imati određene društvene posljedice. Ako netko ne želi s vama razgovarati zato što ste koristili slobodu da kažete što želite, to je potpuno legitimno. Ako netko želi koristiti svoju političku retoriku na način da bude politički nekorektan prema svojim političkim neistomišljenicima, to je legitiman izbor, a na biračima je da odluče žele li takvu retoriku i osobu ili ne. No, kada u ime političke korektnosti želite pročistiti, recimo sveučilišta ili domenu političkog od neistomišljenika, kao što je to slučaj ponegdje u Americi i Europi, onda je to problematično jer su sveučilišta, slično kao i javna sfera, mjesta polemičnosti na kojima je potrebno propitivati, argumentirati i diskutirati, a ne oktroirati, cenzurirati ili dovoditi do autocenzure.
PRIDOBIVANJE GLASAČA
Kojim će se smjerom politička korektnost kretati u budućnosti? I gdje je na tom putu Hrvatska?
- Nezahvalno je o društvenim fenomenima davati ikakve projekcije o budućnosti. Možemo spekulirati o mogućim trendovima. Kako stvari stoje i na temelju onoga što vidim da se događa na mojem bivšem sveučilištu u Americi, kao i onog što mi govore kolege iz Velike Britanije i Danske, politička korektnost već sad dramatično utječe na održavanje sveučilišne djelatnosti, kurikulume i gostujuće predavače koji nisu "na liniji" politički korektnog, i to može biti zabrinjavajuće. U Hrvatskoj politička korektnost, kako se ona manifestira na Zapadu, nije uzela toliko maha jednostavno zato što u ovom društvu politička korektnost nije percipirana kao primarni problem kojim se nastoje razotkriti suptilni odnosi dominacije ili nejednakosti. U nas se ti odnosi manifestiraju na puno vidljiviji, direktniji način. Što se tiče intruzivnosti političke korektnosti u akademsku zajednicu, kao što je to sve uočljivije na Zapadu, mislim da je nužno pristojno, promišljeno i argumentirano ophođenje, ali to nije nužno vezano uz ideologiziranu ideju političke korektnosti. S druge strane, u politici je politička korektnost legitimni pristup za pridobivanje glasača, ali isto tako i politička nekorektnost. Naime, ovo potonje računa na resentiman, tj. nezadovoljstvo i ogorčenost birača etabliranim političkim elitama. Takve političke opcije nastoje pridobiti razočarane glasače i u tom smislu politička nekorektnost je legitimno sredstvo političke borbe. U Hrvatskoj se to često miješa s govorom mržnje. Mi općenito imamo dosta nisku razinu prihvaćanja da ljudi mogu koristiti svoju slobodu na način da budu politički nekorektni i da za to snose neke društvene sankcije, npr. da ih oni kojima to smeta izoliraju, izbjegavaju ili isto tako javno difamiraju. Primjerice, kada je svojedobno Anto Kovačević nabacio nekoliko stihova o Milanoviću, Pupovcu i Vesni Pusić, koje je zaključio riječima da "jedina im nada osta da u Savu skoče s mosta", digla se hajka da je to govor mržnje, no to je samo politički nekorektan govor.
Politička korektnost trebala bi biti vrlina, a ne obveza. Mi radi nas samih možemo preferirati pristojno ophođenje i kulturu govora u interakcijama s drugima. Ali tražiti da se cjelokupni politički ili akademski život preoblikuje prema nekoj ideji političke korektnosti isuviše je invazivno imajući u vidu koliko su ponekad takvi zahtjevi ideološki motivirani zahvati u jezik bez obzira na to što uistinu mogu imati društveno opravdanje. Dakle, problem nastaje kada je politička korektnost zahtijevana, kada postaje tiranija govora i ponašanja, a ne kada proizlazi iz naše volje za korektnim odnosom prema drugima.
(D.J.)
IVAN POLJAKOVIĆ
DUHOVNA POROBLJENOST
Politička korektnost danas nadomješta političku podobnost iz komunističkog režima. Ta činjenica sugerira da i danas živimo u nekoj vrsti totalitarizma. Rocco Buttiglione, jedan od najuglednijih političara koje je Europska unija imala - bio je talijanski ministar za pitanje Europske unije, profesor je političkih znanosti na Sveučilištu sv. Pija V. u Rimu, govori sedam jezika, itd. - nije mogao postati povjerenikom zakonodavne komisije EU-a zato što nije bio politički korektan, ili drugim riječima, nije bio politički podoban. On je lansirao termin ‘‘meki totalitarizam‘‘ kako bi označio današnji politički sustav u Europskoj uniji.
Taj meki totalitarizam ima i svoje ime, ja ga nazivam ‘‘dženderizam‘‘. Dženderizam je do sada najperfidniji i najopasniji oblik totalitarizma u povijesti ljudskog roda. Međutim, strategije su mu potpuno drukčije od fašizma i komunizma pa ga ljudi teško prepoznaju. Politička korektnost upravo je jedna od tih perfidnih strategija. Da bi danas napredovali u političkom ili poslovnom svijetu, morate biti politički korektni, inače ste osuđeni na osrednjost, kao što je to bio slučaj s onima u bivšoj Jugoslaviji koji se nisu htjeli učlaniti u partiju.
DOZVOLA ZA UBOJSTVO
Ta politička korektnost često dovodi do apsurda, gubitka digniteta, i potpunog duhovnog porobljavanja, što je i krajnji cilj dženderista. Tako je Britansko liječničko društvo jednim internim dokumentom zapovjedilo svojim zaposlenicima (156.000) da ne koriste frazu trudna žena, nego ‘‘trudna osoba‘‘, a razlog je, vjerojatno pretpostavljate, da se ne bi ‘‘uvrijedio‘‘ neki transrodni lik. A što se time vrijeđa ostalih 99.99 % žena, to ne smeta. Ili uzmite službene formulare u Španjolskoj gdje se vama zabranjuje da se upišete kao otac ili majka svojem rođenom djetetu, nego se morate upisati kao roditelj A ili roditelj B, opet zato da ne bi, tobože, uvrijedili nekih 0,1 % populacije (dok se populacija istospolnih osoba kreće oko 1 %, broj istospolaca koji se protive uporabi imena oca i majke je samo jedna desetina od njihova ukupnog broja, što iznosi oko jedan promil).
Ako ste žena kojoj se dogodio spontani pobačaj, onda je korektno reći da ste izgubili dijete, ali ako ste izvršili legalno inducirani pobačaj, onda se dijete ne smije spominjati, nego eventualno neka nakupina stanica. Vi ste samo izvršili prekid trudnoće, nešto slično kao prekid studija, odjednom ste shvatili da to nije za vas. Ako vam još nije ispran mozak i spomenete ubojstvo nerođenog djeteta, onda će vas izbombardirati sa svih strana, a od neke karijere u državnom menadžmentu ili politici možete se istog trena oprostiti. Govori se o pravu žene na reproduktivno zdravlje, a ustvari se misli na dozvolu za ubojstvo - ‘licence to kill‘ - onog najslabijeg ljudskog bića, koji se ni vriskom ne može braniti. U politički korektnom rječniku i ubojstvo mora zvučati lijepo i plemenito. Stranka ‘‘Pametno‘‘ traži da se zabrani molitva za nerođene ispred bolnica jer to uznemiruje ‘‘pacijente‘‘. Ali im ne smeta ‘‘uznemiravanje‘‘ nerođenčeta, ma samo će mu raščerečiti lubanju, to je čas posla, usisat ga i baciti u kantu za smeće, ili prodati u dijelovima specijaliziranim tvrtkama za pomlađivanje.
Svatko tko pristane na političku korektnost, pristaje na oduzimanje digniteta, pristaje na ropstvo uma i duha. Ta perfidna igra riječi i to zastrašivanje ako ne pristanete na tu igru toliko je uzela maha kod nas u ‘‘katoličkoj‘‘ zemlji da se čak i neki biskupi ne usude govoriti otvoreno, nego spominju neki prekid života, kao da je riječ o prekidu električne struje, a ne ubojstvu.
LICEMJERI SVIJET
Politički je korektno je reći učenicima da je čovjek postao od majmuna, ali ako kažete da ćete pošteno djecu poučiti o teoriji evolucije, sve kako to piše u udžbenicima, iako osobno u nju ne vjerujete, jer realno za to ne postoje empirijski dokazi, onda ćete dobiti trenutni otkaz. A cijela ta ‘‘katolička država‘‘ i ‘‘katolički‘‘ političari će se dići protiv vas i zgražat će se: kako je to moguće da među nama žive tako zatucani ljudi, i k tome još rade u školi!? A prije izbora isti će ti političari doći i pričati vam kako su oni demokršćani. Ići će u crkve da ih svi vide, sjest će u prve redove, i svečano otići na pričest. A biskup će ih nakon mise malo ugostiti, s njima se poslikati, da time pokaže moralnu podršku onima koji se bore za reproduktivna prava žena. Sve je to tako lijepo, obiteljski, uz osmjeh, posve politički korektno.
Nemojte slučajno reći da je katolička vjera jedina koja u sebi ima puninu istine, iz jednostavnog razloga što je to jedina vjera čiji je osnivač Bog, a ne čovjek. Odmah će vas optužiti za govor mržnje. A taj ‘‘govor mržnje‘‘ u današnjem svijetu, prepunom licemjerja, često znači govor istine. Ali istina njima smeta, zato se moraju snalaziti na koje sve načine da vam nametnu isprazni rječnik i licemjerno ponašanje. Bitno je da čovjek živi prema svojoj savjesti, kažu, i sve za pet, može i u raj doći. Pa da, i ona žena koja ode abortirati čini to prema svojoj savjesti. I onaj terorist koji je ubio 50 osoba u Christchurchu na Novom Zelandu učinio je to prema svojoj savjesti, evo sav je sretan i nasmijan nakon uhićenja jer mu je uspjelo učiniti nešto što mu je savjest odavno nalagala.
Danas je Hrvatska prepuna ljudi koji se utrkuju kako se dodvoriti svijetu, zato se silno trude biti politički korektni. Ti standardi političke korektnosti tjeraju nas u zonu nemorala - riječ je o neumjerenom obziru prema tuđim osjećajima, prema tuđoj savjesti, prema nedosljednostima, lažima i prevarama. Politička korektnost nije ništa drugo do izričaj nove podobnosti jedne druge, malo perfidnije diktature. Ona je svojstvena svijetu. A oni koji se dodvoravaju svijetu i koji su sretni kada ih svijet tapše po ramenu, uistinu, oni su već primili svoju plaću (usp. Mt, 6,2).
Piše: Ivan POLJAKOVIĆ
JAGODA GRANIĆ
KOMUNIKACIJSKI NESPORAZUMI
S obzirom na činjenicu da je javni diskurs nerijetko na rubu političke (ne)korektnosti, postavlja se pitanje granice između onoga što smatramo ispravnim, pozitivnim i onoga što ima negativnu konotaciju. Dakako da postoje brojni primjeri iz jezične prakse koji nedvosmisleno pokazuju da je ‘‘kap prelila čašu‘‘ uljuđene, pristojne komunikacije i u takvim slučajevima doista ne trebamo nikakav konsenzus šire javnosti o tome je li nešto prihvatljivo ili nije - kaže dr. sc. Jagoda Granić, te dodaje:
- Ali, s druge strane, ta magična riječ ‘sloboda‘ otvorila je prostor svima i svemu, a sve u duhu sveopće i nužne dostupnosti svih kanala javne komunikacije i prava na iskazivanje vlastitih stavova. I to na bilo koji način, nažalost, često ne birajući sredstva i način izražavanja. I dok neki nimalo ne zaziru od nekorektnih izjava, naročito u medijskom i političkom diskursu, ili se pak pod punim imenom i prezimenom javljaju s, najblaže rečeno, nepristojnim komentarima na društvenim mrežama, neki su izrazito ‘hrabri‘ u svojoj anonimnosti i govoru mržnje i netolerantnosti prema svima onima s kojima ne dijele isto mišljenje, i to bilo o čemu. No to je posljedica tzv. demokratizacije javnog diskursa koja podrazumijeva političku korektnost, što god ona značila. Ako je u nekim slučajevima ‘revolucija pojela svoju djecu‘, to isto, pogotovo danas, možemo reći i za demokra(tiza)ciju.
JAVNI DISKURS
Kažete da demokratizacija javnosti podrazumijeva političku korektnost. Uspijeva li politička korektnost u cijelosti dokinuti marginalizaciju i stigmatiziranje društvenih grupa?
- Demokratizacija javnog diskursa zasigurno je pridonijela brisanju razlika između privatnog i javnog. Pa, pogledajte samo (hiper)aktivne sudionike društvenih mreža koji su u cijelosti, svjesno, svoj privatni prostor, ili bolje reći život, pretvorili u javni. A zaboravljaju, ili im je to svejedno, da drugi olako ne prihvaćaju takvo svojatanje javnog prostora koji nam je, htjeli ili ne htjeli, svima zajednički. U svakom slučaju, u nekim situacijama taj veći stupanj demokratizacije javnosti postigao je kontraefekt, tj. komunikacijski nesporazum. Inače, demokratizacija javnosti prema definiciji prepostavlja političku korektnost koja a priori isključuje bilo kakav oblik verbalne agresije, govora mržnje i stigmatiziranje nekih društvenih grupa i pojedinaca. S druge strane, neki se jezični znakovi, što je s antropolingvističkog i sociolingvističkog aspekta posve očekivano, različito ‘čitaju‘. I kad se onda neki govornici u medijskom diskursu isključe zbog neprimjerenih jezičnih sadržaja i strategija, onda reagiraju stvaranjem paralelne, latentne javnosti. Ta tzv. nova javnost brani svoje stavove osnovnim postulatima slobode govora i mišljenja, premda takva, kako je nazivam, ‘sloboda govora mržnje‘ upravo ugrožava temeljna ljudska prava svakog pojedinca. Uostalom, a sve to višekratno potvrđuje i jezična praksa, govornici katkad s jasnom ili pak prikrivenom namjerom upotrebljavaju vlastite slobode na račun drugih. Kako to spriječiti? Zasigurno postoje neki univerzalni etički principi, od antičke ideje dobra čitave zajednice do današnje nepovredivosti individualnog i kolektivnog identiteta, ali postoji i magična ‘autonomija‘, jedan od pojmova koji se, ako mi dopustite reći, jednako zlorabi kao i sloboda. Slijedom toga, svako društvo posjeduje svoje mehanizme autorizacije za sudjelovanje u javnoj komunikaciji, ali oni se temelje na raspodjeli društvene moći. Bilo kako bilo, sve nas vodi uvijek istome - moći.
Kakvo je naše društvo? Jesmo li demokratski razvijeni ili na tome još trebamo poraditi?
- Mislim da nije ništa drukčije od svih drugih društava koja se smatraju ili ih i drugi smatraju demokratskima prema nekim općevrijedećim i općeprihvaćenim normama. Ako se zadržimo samo na etici javne komunikacije, mišljenja sam da dijelimo iste probleme koji se tiču zlupotrebe slobode govora, ali možda ne i sankcije zbog tih istih zlupotreba, uostalom kao i na nekim drugim poljima djelovanja. Već sam rekla da svako društvo određuje vlastite mehanizme politički korektnoga govora i u skladu s time i djeluje, odnosno isključuje govornike iz javne komunikacije. Ali, nemojmo zaboraviti i kontekst i njegovu reinterpretaciju koja je uvijek u službi moći i vlasti. Ništa novo ni neočekivano! A potraga za savršenim jezikom, oslobođenim bilo kakvih ideoloških tumačenja, ostaje čista utopija.
Budući da su u medijima prisutni svi diskursi javne komunikacije, oni oblikuju javnost, i to u mjeri ovisnoj o njihovoj čitanosti, slušanosti, gledanosti (broju klikova itd.). A kako svaki medij ima svog ‘vlasnika‘, pa i oni koji sebe nazivaju ‘neovisnima‘, posve je jasno i predvidljivo da mediji u vlasništvu političkih moćnika ili grupa imaju najveću društvenu, pa i političku moć. Drugim riječima, mediji koji su uz vlast promiču njezine interese i nerijetko manipuliraju javnošću. Između ostaloga, i manipulacijom jezika javne komunikacije. To je jezična kreativnost s negativnim predznakom.
Inače su nam javni govor, komunikacija, prepuni grubih riječi, svađalačkih tonova...
- Da, imate pravo, tome dnevno svjedočimo na virtualnim forumima, u komentarima anonimnih čitatelja, ali i u političkom diskursu koji zauzima najveći prostor medijskog diskursa. Otvorena agresija, upotreba opscenih, pogrdnih riječi, čak i psovki, postala je svakodnevna pojava. Govornici s takvom osebujnom retorikom, koja to zapravo i nije, ponajprije govore o sebi, a ne o drugima, ali oni to ne znaju. A možda im nije ni važno, tko zna? Kriteriji su odavno promijenili predznak za sve takve.
SUPROTNI UČINCI
Pretvara li se politička korektnost u svoju suprotnost, gdje primjerice više nije poželjno biti crnac nego Afroamerikanac?
- Postoje različite rasprave o političkoj korektnosti, i ovdje postoje ‘ljevičarski‘ i ‘desničarski‘‘ narativi, pa neki smatraju da je to svojevrsna ‘jezična policija‘, neka vrsta lingvističkog totalitarizma koji, kao i svaki totalitarizam, ukida slobodu mišljenja. Mogla bih se složiti da je upotreba politički korektnoga govora opravdana do nekih granica, primjerice sve dotle dok nastojimo srušiti negativne i ničim opravdane streotipe i predrasude prema nekim pojedincima i kolektivima. Ali sigurno izazivaju suprotan učinak kad ima pretjerivanja, nespretnosti, pa i rogobatnih izraza. Sjećam se jednog takvog primjera, prijedloga da se debeli ljudi, što se smatra neprimjerenim, pa se uvijek govori o ‘punijim osobama‘, nazivaju ‘osobama s lateralnim teškoćama‘. A neki bi mogli prigovoriti upravo zbog percepcije ‘teškoća‘, i to bi se moglo iščitati kao politički nekorektno, zar ne? Što se tiče naziva Afroamerikanac, taj naziv, bez obzira na dobre namjere, nije općeprihvaćen ni u zajednici koja je tako etiketirana. Neke su javne osobe to doživjele kao segregaciju jer se smatraju ‘samo‘ ili pravim Amerikancima, a s Afrikom se ni na koji način ne identitiziraju. Ovi primjeri samo dokazuju da ni politička korektnost nije apsolutna, uvijek ovisi o kutu gledanja, uostalom kao i sve drugo.
Političku korektnost definira društvo, oni koji vladaju. Stoga, kakva bude vlast - takva će biti i politička korektnost. Naravno, ni jedno društvo nije monolitno i uvijek će biti disonantnih tonova. Ali to su odlike svake demokracije, one stvarne i one virtualne. A mi već odavno živimo dvije paralelne stvarnosti, zar ne?
(D.J.)