Spremamo Luku za velike stvari, rekao nam je osječki boksački trener Matej Matković, vjerojatno ne sluteći kako će Luka Pratljačić samo mjesec dana kasnije osvojiti brončanu medalju u superteškoj kategoriji na Europskom prvenstvu do 22 godine u ruskom Vladikavkazu.

Bila je to prva medalja osječkog boksa s europskih prvenstava u bilo kojem uzrastu u povijesti. A još do prije nekoliko mjeseci 22-godišnji je Osječanin bio na velikoj prekretnici. Čak je razmišljao i prekinuti karijeru, o čemu nam je pričao nakon povratka u Osijek iz Rusije.​

Član BK-a Osijek postao si tek početkom godine pa je i zbog toga tvoj rezultat gotovo senzacionalan.

- Posljednjih otprilike šest godina radio sam s trenerom Vladimirom Arlovićem, koji mi je doista bio u mnogo čemu kao drugi otac. Međutim, kako se zbog obiteljskih razloga on vratio u Zagreb, praktički sam od listopada samostalno trenirao, a biti bez trenera za ozbiljno bavljenje boksom je nemoguće. Negdje oko Nove godine održao sam sastanak s trenerima Matejom Matkovićem i Brankom Klasićem. Znao sam ih, naravno, od prije, ali eto spletom okolnosti nikada nismo izravno surađivali. Rekli su mi da će me pripremati za Europsko prvenstvo, ali da ne očekujem tamo čuda jer neću biti sto posto spreman. U tom trenutku, iskreno, ni sâm nisam znao što tamo mogu očekivati.

Vjera u sebe stigla je nakon nastupa na Stradnje turniru u Bugarskoj gdje se okitio broncom.

- Prije svega, treneri Matej i Branko odlično su koncipirali kompletne pripreme, premda sam imao na početku nekih sitnih problema s ozljedom. Posebno kvalitetno radili smo u Splitu gdje smo bili Matej, Zvone Rebolj i ja. Doista mogu reći i zahvaliti što u BK-u Osijek imamo odlične uvjete, sjajno nas i logistički prate. Došla je tada pobjeda na boksačkoj ligi, a potom nastup u Bugarskoj gdje je u mojoj superteškoj kategoriji bio lik koji ima pobjedu nad Joshuom, a Britanac kojeg sam ja pobijedio, pobijedio je toga što je pobijedio Joshuu. Bio je tamo i Azerbajdžanac Abdullajev s kojim sam se kasnije borio u polufinalu Europskog prvenstva.

U Vladikavkazu nakon pobjede nad Simeunovićem iz BiH i Talijanom Scalom, prekidom u prvoj rundi, svi koji su gledali tvoju polufinalnu borbu s Abdullajevim kažu da je to bio otvoren meč.

- On je sigurno kvalitetan borac, ima titulu europskog mlađeseniorskog prvaka, uostalom kasnije je postao i prvak. Mislim da jedino što je odlučilo u tom meču je tko je taj dan bio raspoloženiji za borbu. Stvarno su odlučivale nijanse, nikako kvaliteta.

Kada si doznao da je to prva medalja nekog osječkog boksača s Europskog prvenstva?

- Nekako nakon polufinala krenula je ta priča. Kasnije mi je pao u ruke i diplomski rad trenera Mateja na temu povijesti osječkog boksa. Ma što da kažem. Ponosan sam na to. Ali, itekako sam svjestan. Ovo je samo veliki početak nečega jako velikog. Još sam od najvećih stvari jako daleko.

Pravi početak imao je kao 12-godišnjak. Dotad je bio golman Metalca i NK Osijek.

- Prvi klub bio mi je Boksački klub Mladost, a prvi trener Damir Lepoša. Dvije godine stariji brat Marko već je trenirao, ja sam prvo samo znao doći s njim, odraditi i koji trening, ali od 2009. sve je postalo ozbiljnije.

U kratkom vremenu promijenio si dosta klubova. Mladost, Gladijator, Borovo, Sesvete, sada Osijek.

- Mijenjao sam klubove, ali ne i trenera. Svuda sam radio s Arlovićem s kojim mi je bilo odlično. U Borovo sam došao da budem bliže kući, a ponudili su mi tada i neku stipendijicu. Dok sam bio član Sesveta, sedam-osam mjeseci bio sam cimer s bratom Markom, Josipom Biletićem iz Zadra i Dinom Martinovićem iz Borova. Sesvete su se tada natjecale u jakoj regionalnoj ligi, a ja sam imao score 10-0.

Prvi put postao je prvak Hrvatske u mlađekadetskom uzrastu kada je imao 46 kg. Danas je gotovo 50 kilograma teži. Uz to, tek je odnedavno prešao u supertešku kategoriju.

- Ovo mi je prva godina kao superteškašu. Bilo mi je već teško spuštati kilograme. Sada se super osjećam. Brzo sam se prilagodio, premda i danas pazim što jedem. Ne, ne pazim na količinu, nego unosim hranu s kvalitetnim vrijednostima.

U "kraljevsku" kategoriju prelazi i Oleksander Usyk, Ukrajinac i njegov veliki uzor.

- Ljevak je poput mene. Osvojio je sve pojaseve i sada vjerujem da će sve potući i u ovoj težoj kategoriji. Uključujući, naravno, i Joshuu.

A kakvi su ciljevi "ljevorukog bombardera s Juga"?

- Meni je to stvarno vrlo nezahvalno odgovoriti. Naravno, želje su najveće, ići na Olimpijske igre, biti profesionalac. Dokle ću dogurati, vidjet ćemo.

Dok smo razgovarali, prisjetili smo se detalja s početka karijere. Znali smo, naime, kod njegova prezimena načiniti tipfeler pa je ispadao Prakljačić, Pratnjačić...

- Nema veze, a i niste jedini. I danas mi znaju zbog prezimena nekoliko puta mijenjati akreditaciju na natjecanjima.

I neka je onda samo tih akreditacija što više!