Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić u srijedu je osuđen na doživotni zatvor zbog najtežih ratnih zločina, a obitelji žrtava genocida u Srebrenici tu su odluku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Haagu dočekale pljeskom, vjerujući kako je na kraju pobijedila pravda.

Karadžiću je MICT potvrdio osuđujuću presudu gotovo četvrt stoljeća nakon što je prvotno optužen, 1995., dok je u BiH još bjesnio rat.


Vijećem koje je donijelo pravomoćnu presudu i osudilo Karadžića na doživotni zavor predsjedao je danski sudac Vagn Prusse Joensen, a u njegovu su sastavu bili još William Hussein Sekule iz Tanzanije, Jose Ricardo de Prada Solaesa iz Španjolske, Graciela Susana Gatti Santana iz Urugvaja i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa iz Portugala. Karadžić je pravorijek u sudnici pratio skamenjena lica, bez ijedne geste koja bi odavala njegovo raspoloženje.

Proglašen je krivim za genocid, progon, istrebljenje, ubojstvo, deportacije i druga nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teroriziranje, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca kao kršenje zakona i običaja ratovanja povezanim s udruženim zločinačkim pothvatima vezanim uz Sarajevo, Srebrenicu te za uzimanje pripadnika Ujedinjenih naroda za taoce. Sudsko vijeće praktično je odbacilo sve navode iz žalbe koju je Karadžić podnio na prvostupanjsku presudu osporavajući cijeli tijek suđenja, uz konstataciju kako je dokazni postupak bio "nepošten" jedino u tome što optuženiku nije bilo dopušteno svjedočiti u vlastitu korist na način kako je on to želio, kao i stoga što su prihvaćeni brojni dokazi iz prijašnjih postupaka vođenih pred ICTY-jem. Obrana je tvrdila kako je prvostupanjsko vijeće propustilo utvrditi da je Karadžić želio političku autonomiju za bosanske Srbe te da nije planirao niti poticao zločine nad Bošnjacima i Hrvatima te kako ništa nije znao o genocidu u Srebrenici niti je odobravao napade na civile tijekom opsade Sarajeva. Prihvaćen je samo dio iz navoda u Karadžićevoj žalbi koji se odnosio na njegovu pritužbu da nije imao priliku na odgovarajući način ispitati neke od svjedoka incidenata koji su bili osnova za dijelove optužnice, no suci su zaključili kako to nije bitno narušilo njegova prava.


Sudac Joansen je kazao kako Karadžić u obrazlaganju navoda svoje žalbe nije ponudio ništa drugo osim "alternativnog tumačenja činjenica". Primijetio je i da su neuvjerljive tvrdnje koje je Karadžić iznosio tijekom dokaznog postupka kako on nije mogao imati kontrolu nad vojskom jer je bio "psihijatar i pjesnik bez vojnog iskustva". Zaključak je prizivnog vijeća kako je upravo on bio osoba koja je donosila ključne odluke i bez čije suglasnosti nije bilo moguće počiniti zločine poput srebreničkog genocida.


Tužiteljstvo MICT-a na prvostupanjsku se presudu žalilo po četiri točke, smatrajući da je Karadžić umjesto na 40 godina zatvora trebao biti osuđen na doživotnu robiju te kako je prvostupanjsko vijeće pogriješilo kada je odbacilo navode da je genocid osim u Srebrenici 1995. počinjen i 1992. u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Te su žalbene osnove o genocidu u sedam općina odbačene, no prizivno je vijeće ipak donijelo najvažniju preinaku prvostupanjske presude zaključivši većinom od 3:2 glasa da je Karadžić preblago kažnjen s 40 godina zatvora. Posebice su upozorili na činjenicu da su druge osobe kojima je Karadžić bio nadređen osuđene pred ICTY-jem na doživotni zatvor, poput Zdravka Tolimira, Vladimira Beare ili Stanislava Galića, i to nakon što su proglašene krivima za sudjelovanje u jednom zločinačkom pothvatu, a presuda se Karadžiću odnosi na četiri pothvata.


"Presuda od 40 godina podcjenjuje izrazitu težinu Karadžićeve odgovornosti i njegovu ključnu ulogu u najstrašnijim zločinima počinjenima tijekom cijelog ratnog sukoba u BiH", kazao je Joensen. S tom se odlukom nisu suglasili suci De Prada i Rosa. Presuda odmah stupa na snagu. Sudac Joansen je kazao kako će Karadžić ostati u pritvoru MICT-a u Haagu dok se ne dovrši organizacija njegova prebacivanja u zemlju u kojoj će služiti kaznu. Pravomoćna presuda Karadžiću ne bavi se ulogom Srbije u ratnim zločinima u BiH.

Ovom presudom okončana je "karijera" čovjeka čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata i čiji su simboli troipolgodišnja barbarska opsada Sarajeva i genocid u Srebrenici.

Karadžić je rođen 19. lipnja 1945. u Petnici, u Crnoj Gori. U Sarajevu je završio Medicinski fakultet. Specijalizirao je psihijatriju, a imao je i pjesničkih ambicija. Zajedno s Momčilom Krajišnikom, pravomoćno osuđenim na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina, 1984. bio je optužen za financijski kriminal, odnosno pronevjeru novca, kojim je sagradio vikendicu, i u pritvoru je proveo 11 mjeseci. U rujnu 1985. osuđen je na tri godine zatvora, no tu kaznu nikada nije izdržao. Predsjednikom Srpske demokratske stranke postao je u lipnju 1990. Tijekom rata u BiH postao je predsjednikom samoproglašene republike srpskog naroda u BiH, a potom i Republike Srpske. S te se dužnosti bio prisiljen povući pod američkim pritiskom nakon završetka rata u BiH, a potom je postao bjeguncem, sve do 21. srpnja 2008., kada je uhićen u Beogradu, gdje se skrivao pod identitetom iscjelitelja Dragana Dabića.