Počašćeni, oduševljeni i ponosni bili su glumci, mala tehnička ekipa i ravnatelj Gradskog kazališta "Joza Ivakić" iz Vinkovaca Zdenko Rečić, jer su reakcije više od 400-tinjak gledatelja bile od iskrenog i spontanog smijeha do ganuća, uz poneku suzu. Do toga ih je dovela s pravom hvaljena Ivakićeva komedija Vrzino kolo, koju je u ovom malom gradskom kazalištu, koje nas s vremena na vrijeme uistinu iznenadi ponekim izvrsnim naslovom, režirao Vjekoslav Janković. Za ulogu puštenice Julke, 25-godišnja je Matea Marušić nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta, za najbolju mladu glumicu do 28 godina, a predstava je bila i u službenoj konkurenciji 28. Marulićevih dana prošle godine. Vinkovčani su ju, podsjetimo, postavili u koprodukciji s pečuškim Hrvatskim kazalištem.

Sve to bili su više nego dovoljni razlozi da Vinkovčane u goste pozovu Bečani, točnije Kulturno i športsko društvo Zagreb iz Beča, kojemu je na čelu Blaško Papić, entuzijast koji gotovo pet desetljeća Hrvatima u glavnom gradu Austrije nudi prigodu uživati u raznim športskim, kulturnim i umjetničkim sadržajima na materinskom jeziku.


Mnogo je Slavonaca bilo u publici, koji su se istinski zabavljali 90-ak minuta u kreacijama glumačkog ansambla na sceni, kao i Andreja Pezića, koji je uživo na harmonici izvodio glazbu. Iz Zagreba ravno u Beč stigla je Katarina Baban, a iz Rijeke Denis Brižić, pa je ekipa bila potpuna. Teško je bilo izdvojiti tko je bio bolji, jer su uistinu svi vrlo dobri, što je sljedećega jutra potvrdila i dr. sc. Vesna Cvjetković, izvanredna i opunomoćena veleposlanica Republike Hrvatske u Beču, koja je predstavu pogledala, a potom i primila Vinkovčane u nekadašnjem dnevnom boravku arhitekta Otta Wagnera, u zgradi koju je on projektirao i u kojoj je 13 godina živio, a danas je vlasništvo RH. S obzirom na to da je u Beču doktorirala teatrologiju, glumci su se zadovoljno međusobno tiho došaptavali da se njezine riječi "pikaju". Uživala je u predstavi i osjetila bilo publike večer prije, a zahvaljujući "svježoj i lepršavoj igri", 90 joj je minuta proletjelo. Čestitala je Vinkovčanima i na predstavi, zahvaljujući kojoj su svi Slavonci u publici "primili dašak Slavonije", te na više od 100 godina kazališnog života, iskazavši nadu da je ovo gostovanje početak intenzivne suradnje vinkovačkog teatra i KŠD-u iz Beča, a Veleposlanstvo im stoji na raspolaganju. U opuštenoj i ugodnoj atmosferi ravnatelj Rečić zahvalio je veleposlanici na primanju i uručio joj darove Grada Vinkovaca, Vukovarsko-srijemske županije, Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima te kazališta. Veliko hvala uputio je i Blašku Papiću, koji je obećao doći na Festival glumca. Bilo mu je drago što su Vrzino kolo prije publike u Županji i 20 km udaljenom Vukovaru, vidjela ona u više od 500 km udaljenom Beču. Iako u Beču živi 48 godina, Papić je rođen u Travniku, no dio je ranoga djetinjstva proveo u Vukovaru, gdje i danas ima kuću, pa je emocionalna povezanost s ovim dijelom Slavonije razumljiva.


Ekipa iz grada na Bosutu posjetila je i Hrvatski centar, udaljen nekoliko minuta hoda od Veleposlanstva i na pola puta do Konzulata RH u Austriji. U prostorijama u kojima se desetljećima redovito održavaju promocije, književne večeri, druženja - i u kojima su gostovali i Miro Gavran i Mate Matišić te brojni drugi akteri hrvatskog kulturnog života - primila je glavna tajnica Gabriela Novak-Karall, istaknuvši kako kao krovna institucija udruga gradišćanskih Hrvata, nastoje održavati živu hrvatsku riječ među 45 tisuća Hrvata u Beču i pružati im podršku svake vrste. Uključuje to i jedini dvojezični, njemačko-hrvatski vrtić u Beču, ali i aktivnosti za umirovljenike, školarce, studente (pa čak i smještaj), ustupanje galerijskog prostora, prostora za tečajeve, probe i sl. U Beču je priznato šest autohtonih manjinskih zajednica - slovenska, slovačka, mađarska, češka, romska i hrvatska - a HC sa svima surađuje. I Gabriela Novak-Karall pogledala je Vrzino kolo, i bila je vrlo sretna što su Hrvati u Beču bili u prigodi pogledati produkciju na profesionalnoj razini, jer obično je riječ o amaterskim sadržajima, i još k tomu na materinskom jeziku.


Hrvatski centar u Beču od 1922. (a od 1948. u kontinuitetu) organizira Hrvatski bal i stariji je od prestižnog Opernog bala. Upravo ovogodišnji, 72. hrvatski bal bio je posvećen Slavoniji, a predstavljali su ju i Osječani.

Sve to izmamilo je osmijeh zadovoljstva na licu Vinkovčana, posebice što su nakon Hrvatske, BiH, Mađarske i Srbije stigli i u Austriju. Ne umanjujući prinose nikoga iz ansambla i ekipe, svakako najvatrenije je bilo mladom Ivanu Vukušiću, koji je u predstavu i ulogu zgodnog mladog i sposobnog ženskara Jotine uskočio doslovce 48 sati prije, jer je u petak Ivan Ćaćić, zbog nažalost zdravstvenih razloga, morao otkazati put u Beč. Ova je nesvakidašnja neprilika bila prilika Ivanu Vukeliću (kojega smo imali prigode gledati u vinkovačkoj Staklenoj menažeriji Tennesseeja Williamsa, u režiji Dražena Ferenčine, kao Jimaa O’ Connora), koju ne iskuse mnogi, a još ih manje njih iskoristi onako kako je to učinio ovaj mladi Požežanin. Ne samo da je u 48 sati svladao tekst nego je uistinu uspio izgraditi lik, što je bez teksta ostavilo ne samo publiku nego i njegove kolege na sceni, koji su ga nakon predstave spontano nagradili i zasluženim glasnim pljeskom. Bio je to, doznali smo poslije, i samom Vukeliću predivan rođendanski poklon.


Uz bok njemu, kao što rekosmo, ravnopravni su bili svi, od spomenute Mateje Marušić (u ulozi puštenice Julke), Katarina Baban (kao namiguša Kata), pa i Selena Andrić (ofrkuša Ljubica). Ženike su utjelovili Denis Brižić (matori Tutljo), Hrvoje Seršić (kočoperni Čiko) i pečuška akvizicija, Osječanin Goran Smoljanović (stari Rogonja). Em je Joza Ivakić raspisao uloge tako da svaki glumac ima jednak zadatak, em je to ovaj mali ansambl tako i odradio, bez iznimke, u potpunoj sinergiji. Oponent svima Vladimir je Andrić u ulozi Grabancijaša/Đavla jednako zabavan i razigran. Varošani i plesači članovi su vinkovačkoga folklornoga ansambla Lisinski, zbog kojih je publici te večeri sve bilo još emotivnije.
Uz klasično dobar komični komad, iskusnoga i razigranoga redatelja te skladan i motiviran ansambl, uz dodatak brojnih izvedbi koje su iza njih, ali i poneka nagrada, plasman na važan festival, sve to pridonijelo je izvrsnoj večeri u Beču.