Glumačka radionica Tehnika Sanforda Meisnera posvećena je radu na trima osnovnim elementima - glumačkoj mašti, radnji i partneru. Ne bi li ju završila, 29-godišnja je glumica/lutkarica i asistentica (a uskoro i docentica) na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Katica Šubarić potegnula sve do Islanda, točnije Reykjavíka. S tehnikom i metodom upoznala se prošle godine na radionici Ograničenja i izazovi u izvođačkim umetnostima za decu i mlade, koju je u Novom Sadu vodila redateljica Vigdís Jakobsdóttir s Islanda. Mladu je Osječanku zaintrigirao taj stil i pristup glumi, kao i stil rada redateljice Jakobsdóttir - i nekako su ‘kliknule’ na prvu - pa joj je ubrzo nakon novosadske radionice stigao poziv za sudjelovanje na radionici u Reykjavíku.

- To je poziv koji se ne odbija. Premda je trajala samo sedam dana, dovoljno je to vremena za glumca da stekne neka nova iskustva, kao i na svakom putovanju. Imala sam priliku raditi s ljudima koje do tada nisam ni vidjela, a tada je neizbježna simbioza novih energija, što izostaje kad dugo radiš s manje-više istim ljudima, znaš što možeš očekivati. Ovdje sam sebe staviš u pat-poziciju, partner ne zna tebe, ti ne znaš njega i dogodi se nešto novo. Daješ priliku sebi da se glumački iznenadiš, nađeš novo rješenje, za koje nisi ni znao da možeš - ističe Katica, koja je prostor i rad na Islandu dijelila s još 15-ak ljudi. Polaznici su bili iz Slovenije, dvije Riječanke te Englezi i Kinezi.

U Osijek se vratila ispunjenih očekivanja. Tijekom sedam dana bilo je i predavanja na kojima je usvojila nova znanja koja će joj koristiti u radu sa studentima jer je vrlo poticajno i za glumce i pedagoge da u svoj rad unose promjene i novitete.

- Umjetnost mora biti živa, ne smije biti suhoparna. Iako je glumcu literatura bitna, ne smije biti samo to, praksa je nužna - napomjnje Katica Šubarić, koja, premda se Osječanima čini da joj utakmica na kazališnim daskama manjka, itekako se ima čime pohvaliti. Posljednje četiri godine koordinatorica je međunarodnog festivala kazališnih akademija Dioniz i voditeljica Dramskog studija AUK-a, idejna nositeljica i organizatorica udruge Kazališta S.O.S (Scena Osječkih Studenata), ali na sceni ju je gledala uglavnom europska publika. To može zahvaliti svojem izvrsnom njemačkom jeziku, korijen čega seže u gimnazijske dane, dramskoj radionici na njemačkom, ali i dvojezičnoj nastavi (geografiju i povijest slušali su i polagali na njemačkom). Njemački je jezik voljela, a i zahvaljujući učenju i znanju mnogo je putovala.

Tako je Katica Šubarić u svoj glumački CV upisala da je bila Eriethea u predstavi Disamena’s Ehre Pave Marinkovića, HNK Zagreb i Theatera Herbst Grenzenlost u režiji Mariusa Schienera (u čast ulaska Hrvatske u EU); Ofelija u Hamletu bečkog Stadttheater Modlinga, u režiji Nicole Fendesack; Lidija u Četiri priče: žene Želimira Periša, u produkciji Gradskog kazališta “Joza Ivakić” Vinkovci, u režiji Roberta Raponje; Karmijana u Shakespeareovu komadu Antonius und Cleopatra festivala Shakespeare in Murau, u režiji Britanca Nicka Allena; glumila u Oluji W. Shakespearea, u produkciji AUK-a i Kazališnog fakulteta Akademije izvedbenih umjetnosti u Bratislavi, u režiji Hrvoja Seršića i Pavela Uhera...

- U predstavu Disamena’s Ehre ušla sam na prijedlog i zahvaljujući Vjekoslavu Jankoviću, koji me je predložio, jer su organizatori htjeli sastaviti austrijsko-hrvatski ansambl i tražili su hrvatske glumce koji dobro govore njemački. Prošla sam audiciju i ljeto nakon pete godine provela radeći na predstavi. U to je vrijeme izišao natječaj za asistenta na AUK-u, prijavila sam se i prošla, počela raditi, ali su me ponovno zvali u Austriju, pa je uslijedila u Grazu Antonius und Cleopatra. Predstavu je gledala Nicole Fendesack i ponudila mi ulogu Ofelije. Bila mi je to najbolja audicija u životu, nisam imala pojma tko sjedi u publici, pa sam valjda i bila opuštenija - kroz smiješak se danas toga prisjeća Katica Šubarić. Taj je Hamlet dugo bio na repertoaru, pa je i prošlog Božića dio praznika provela igrajući Ofeliju. Bilo je 15-ak izvedbi i priznaje da ju uvijek veseli kad im se treba pridružiti na sceni.

- Sviđa mi se kako se radi u Austriji. Kada sam potpisivala ugovor, oni su mi jamčili 25 izvedbi, jer su ih toliko unaprijed prodali. Za glumca je to važno znati unaprijed, da će predstava igrati, da će biti na sceni. Obvezuju se oni, ali i ja - dodaje Katica, koja, kada je doma u Osijeku, rado slobodno vrijeme provodi jašući - otkrivajući nam da su neke od klauzula u ugovoru bile i te da ne smije skijati, klizati, igrati košarku, skraćivati kosu i sl.

- Prije svakog turnusa izvedbi imala sam oko sat i pol vježbi s logopedom kako bih osvježila i popravila izgovor. Shakespeare je težak i kada ga glumiš na materinskom jeziku, nadam se da ću i za to imati priliku. No, ovo je bilo divno iskustvo, sjajna ekipa i redateljica i iznimno sam ponosna na tu predstavu - kaže Katica, koju u rujnu čeka radionica u organizaciji ASSITEJ-a, još sjevernije - u Kristiansandu u Norveškoj. Prijavilo se 200-tinjak kandidata do 35 godina, a prošlo samo 20.

Prošlo je ljeto radila predstavu u Balama, a bit će tako i ovo, veseli se Katica. Iako rad na akademiji zahtijeva mnogo vremena, ne namjerava zapostaviti aktivnu glumu, toga se, kaže, nikad ne bi odrekla.

- Mislim da do studenta uputa uvijek bolje i brže dopre ako dolazi od pedagoga kojega imaš priliku vidjeti na sceni. Meni je predavala Vlasta Ramljak, ali predaje mi i Goran Grgić, kojemu sam i asistentica. Kad god sam u Zagrebu, odem ih pogledati. Radila sam u Kazalištu Virovitica Bijelu kugu i znala sam da su u publici studenti prve godine, koje od ove godine samostalno vodim. Dugo nisam imala takvu tremu - priznaje Katica Šubarić, svjesna da je najbolje nekoga učiti vlastitim primjerom. Glumu obožava i smatra najljepšim poslom, pa ju posebice veseli dijeliti tu radost i poticati druge na to.

- Šteta je glumca koji nije na sceni ili pred kamerom. S vremenom ti počne nedostajati - smatra Katica Šubarić, sretna i zahvalna što uspijeva pomiriti sve svoje ljubavi i još se glumački usavršavati. Radionice su savršena prilika za glumca da se s vremena na vrijeme očisti od svega, podsjeti na zaboravljeno i otkriti nove stvari, steći nova iskustva.

- Glumac mora biti svjestan života oko sebe. Boraveći u Reykjavíku, a moram reći da je Island potpuno drukčiji od svega što sam do sada vidjela, priroda je kao filmske kulise, no na tu se hladnoću treba naviknuti - pogledala sam San ljetne noći u nacionalnom kazalištu, koje ima nekoliko scena, glavna ima 500-tinjak mjesta i ukupno 20 produkcija godišnje. Predstavu su radili prema uzoru na trolovsku pećinu - oduševljena je Katica Šubarić, dodavši kako je Hollywood otkrio Island, pa mnogo njihovih studenata i glumaca u tom profitira novčano i profesionalno.