Oduvijek se plesalo, oduvijek je tijelo imalo sposobnost da se prepusti unutarnjem dubljem ritmu koji je jednako udarao i u srcu plesača i u protoku Zemljina ritma. Stopala su bila i još uvijek jesu poveznica između tih dviju sila koje su, kad je osvijestimo, zapravo jedna, univerzalna, iscjeljujuća.

Baš kao i u majčinoj utrobi, najsigurnijem i najtoplijem utočištu gdje smo mjesecima upijali i osluškivali njezino tijelo kao svoj dom, ritam života nastavio je pulsirati i kad smo prvi put udahnuli zrak napuštajući tamu i primajući prvo svjetlo dana. Taj isti ritam, ritam malog i velikog srca, upisan u našim stanicama, u njihovoj tjelesnoj i energetskoj postojanosti, ponijeli smo sa sobom. Ono nas je, kao bebe, polako uvodilo u prirodu novog života koja je ostavljala dovoljno vremena da se prilagodimo, da cijelim tijelom upijamo svijet oko sebe i tako postanemo dio energije koja je ništa drugo nego sam život u neprestanom ciklusu. Nažalost ili ne, tijekom odrastanja i slijedom doživljenih trauma, strahova, fizičke ili emocionalne boli, naše se tijelo počelo grčiti, zatvarati, smrzavati. Da bi se nadalje zaštitilo od mogućih povreda, na pozornicu naše osobnosti stiže ego, režući vrpcu koja nas je spajala s unutarnjim ritmom, s izvorom. S vremenom otupljujemo, odlazimo u prenaglašen intelekt, analiziramo, izoliramo se od obilja koje život pruža, negiramo svoju tjelesnost, svoje potencijale, prekrivamo istinu, betoniramo dijelove sebe koji trebaju kontakt. Gradimo barijeru koja će spriječiti protok senzacija u tijelu te zaustaviti prirodni proces izražavanja onoga što je prisutno. Naša duša i naš duh ostat će zarobljeni unutar čvrstog oklopa obrana i neutaženih čežnja za slobodom, za divljinom, za dahom koji vraća život životu.

I ako stanemo na tren, u svem tom vrtlogu koji tka suludo trojstvo uma ega i straha, i ako osluhnemo jednu drugu priču, onu bez zvuka što se čuje iznutra notama daha... ako sve ostalo utihne na tren, a život postane tek trenutak u kojem se spajaju otkucaj srca i dah... ako sam ja taj dah, ako sam ja taj otkucaj... postajemo neopisivo snažna sila, vraćamo se k izvoru, vraćamo se toku onoga što nam je svima zajedničko... pulsirajuće sile života.I to je put Ritmova... to je putovanje kojem je Gabrielle Roth posvetila svoj život u želji da nas vrati tom iskonskom, intuitivnom dijelu nas, da nam probudi potencijale kojima raspolažemo, a koje uzimamo zdravo za gotovo; da nas ukorijeni vraćajući nas u tijelo, u sveti prostor istine; da nam otključa vrata koja vode u mudrost mnogo veću od nas samih vjerujući da će nas tijelo odvesti tamo gdje trebamo u vrijeme kad trebamo. “Trik je u tome da u svojoj glavi ne razrađujete sve odgovore. Umjesto toga, sve informacije koje trebate unesite u svoje tijelo, vjerujte svojem želucu, pa plešite ili meditirajte ili hodajte ili radite bilo što da postanete vrlo opušteni i znat ćete što trebate učiniti. Uvijek ste znali i uvijek ćete znati.” (Gabrielle Roth u knjizi “Veze”, Planetopija izdanje 2016.)

Ova plesna praksa “5 Ritmova” poziv je da se pustimo toku svakodnevnog života te da taj tok unesemo i u svoj ples i vidimo gdje će nas ta interakcija odvesti. Možemo plesati i biti tužni; možemo plesati i biti ljuti, zbunjeni, u strahu, sretni, osjetljivi... Dovoljno je predati se stopalima da nas vode po prostoru i uzemljiti ih u prisutnošću onoga što jest. Dodati tome udah, izdah...i eto nas u Tečnom ritmu, ritmu gdje osluškujemo dio nas koji se povezuje sa zemljanim i otvara kapiju mogućnosti da primamo, da dajemo, da upijamo svijet oko sebe, da postanemo protočniji za ono što dolazi i odlazi...

To je onaj dio nas koji djeluje u stvarnom svijetu, a disciplinu pretače u inspiraciju. Ovo je ritam koji pršti energijom oca, čitaj energijom vlastitog glasa autoriteta i sposoban je slijediti svoje srce.Ritam kaosa nam se najavljuje kada se ova dva ritma sljube u novom, u dopuštanju da zakoračimo u nepoznato, neznano, u oslobođeno od “svih sranja, osuda, mišljenja, uvjerenja, tereta koje nosimo”. Ovo je mjesto gdje mogu ostaviti iza sebe sve, sve osim slobode. Nju ću ponijeti sa sobom i isprazniti glavu. A kad se tijelo isprazni, i kada ima mogućnost otresti sav ili bar neki djelić viška il težine, približava se mjestu rasterećenja i sirove lakoće. To je Lirski ritam, jezik duše, širokogrudni prostor radosti koji nas podsjeća, svaki put iznova, da se kroz život možemo kretati i s lakoćom, zrakastom nježnošću, vedrinom. I na kraju vala, na kraju ciklusa koji opet kreće iz početka, susrećemo Duboku tišinu, ritam otvorene biti, jednostavne svjesnosti... gdje sve postaje Jedno.