Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (II.)

Mirela Pašić: Potrebne su suštinske promjene, ponajprije u obrazovnom sustavu
Objavljeno 16. ožujka, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (I.)

Generacijska pogreška: Traženje spasa u inozemstvu

INTERVJU: DEJANA BOUILLET

Mladi se više oslanjaju na osobne i obiteljske nego na društvene resurse

INTERVJU: VIOLETA ŠUGAR/ROBERTA KONTOŠIĆ PAMIĆ, O MLADIMA I PODUZETNIŠTVU

Okosnica svega je poticajno okruženje u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale

Generalni je problem mladih to što se u našoj zemlji češće koriste mjere za gašenje požara, a rjeđe se dugoročno i strateški promišlja o pozitivnim promjenama s ciljem stvaranja poticajnog okruženja za mlade. Nakon takvog pristupa mladima očekivano je i suočavati se s nizom posljedica, a osim besperspektivnosti mladih, kao jedne od posljedica nedjelovanja, jedan od temeljnih problema mladih u RH je i nemogućnost kvalitetnog zaposlenja. U prijevodu to znači da mladi radnici danas rade u lošijim uvjetima nego što je to bilo prije deset godina - kaže Mirela Pašić, članica Upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske, te dodaje:

ZOV TUĐINE
- Uvriježeno je postalo podrazumijevati da je u redu raditi prekovremeno i ne biti plaćen za to, da je u redu imati nesiguran posao, uz nisku plaću i nedostatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu, jer je i to bolje nego ništa. Uvriježeno je postalo podrazumijevati i da je dobar i siguran posao na kojem se poštuju radnička prava neki tip privilegija. Odnos prema mladima preslika je odnosa prema društvu, a onima koji nisu spremni pristati na takve (ne)uvjete, ne ostaje baš neki izbor, nego sreću potražiti u nekoj drugoj zemlji, gdje će njihov rad biti cijenjen. Stoga se i ne treba čuditi što svjedočimo sve većem nedostatku radne snage. Prema rezultatima istraživanja o mladima, jedan od glavnih razloga njihova odlaska, nažalost, nije želja za mobilnošću i učenjem već nemogućnost pronalaženja kvalitetnog zaposlenja koje će im omogućiti dostojanstven i samostalan život. Velik broj mladih, njih 50 %, radi preko ugovora na određeno, a uz takve poslove prije svega se vežu manje plaće, niža razina prava i zaštite te stalna nesigurnost. Upravo se u nedavno objavljenoj publikaciji "A i uvijek se nađe netko tko će raditi za manje" upozorava na kontradiktornost između onoga što piše u Zakonu o radu i onoga što se zaista događa u praksi, iako je u Zakonu propisano da je zapošljavanje preko ugovora na određeno dopušteno samo u iznimnim slučajevima. Prema podatcima HZZ-a, čak je 90 % novog zapošljavanja preko tih nesigurnih ugovora, što upućuje da je takva praksa umjesto iznimke postala pravilom.

Velik je problem i činjenica da su mladi izgubili povjerenje prema institucijama koje bi ih trebale štititi, pružati podršku u njihovu osobnom i profesionalnom razvoju, kao i u razvoju zajednice. Uz osjećaj nepovjerenja, mladi kontinuirano svjedoče i nepravdama prema svojim sugrađanima, a prati ih i osjećaj nesigurnosti za sadašnjost i budućnost, nemogućnost osamostaljivanja, nedostupnost javnih servisa i usluga. S druge strane, zasićeni su vjerovanjem da su za uspjeh potrebnije veza i poznanstvo nego marljivost i stručnost. Za one mlade koji i pronađu posao ovdje, važnost dobivanja prilika za napredak u karijeri također može postati razlogom odlaska. Prema recentnim podatcima Eurostata, mladi muškarci u Hrvatskoj prosječno žive do 33 godine u roditeljskom domu ili kućanstvu s najbližim srodnicima, a ta je dob kod mladih žena prosječno niža za tri godine. Iako u Hrvatskoj tradicionalno generacijsko stanovanje nije neobično, većina bi mladih izabrala samostalnost, kada bi im financije to dopuštale. No, budući da većinski rade u nesigurnim uvjetima, koji im ne omogućavaju bilo kakvo dugoročnije planiranje, a kamoli dizanje kredita, ostanak s roditeljima često je jedina razumna opcija.

Zašto umjesto optimizma i poletnosti mladi pokazuju apatiju (posljednje istraživanje IDIZ.HR), koji su ključni faktori što prouzročuju takvo stanje u kakvom je mlada generacija?

- Upravo psihosocijalno okruženje u kojem mladi odrastaju, obrazuju se ili rade znatno utječe na njihovu motivaciju i razvoj. Mladima je potrebno primjerima i djelima pokazivati da su ravnopravni i važni u ovom društvu. Status mladih osoba doveli smo do razine da se sve više percipiraju kao problem i uteg društvu umjesto da na njih gledamo kao na društveni resurs u koji trebamo ulagati. Ovisno o perspektivi iz koje promatrate mlade kao heterogenu skupinu možete donijeti zaključak: a) da je društvena atmosfera negativna zbog toga što su mladi apatični ili b) da mladi postaju apatični zbog negativne atmosfere u društvu. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su mladi nezadovoljni društvenom atmosferom, nemaju prilike za rast i razvoj, nameće se zaključak da nije situacija u zemlji lošija zbog toga što su mladi apatični, nego mladi postaju takvi zbog osjećaja nemoći glede nekih pozitivnih društvenih i političkih promjena. Prema podatcima dostupnima na mrežnim stranicama Eurostata, u 2017. godini udio mladih u Hrvatskoj koji je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti bio je 26,3 %, što Hrvatsku svrstava na 12. mjesto u usporedbi s članicama EU-a. U toj se kategoriji poseban naglasak stavlja na mlade pripadnike NEET skupine, što u prijevodu znači da mladi nisu u sustavu zapošljavanja niti sudjeluju u edukativnim programima. To neizbježno dovodi do pada njihove razine informiranosti, kao i motivacije, te smanjenja sposobnosti za uspješno traženje posla. I tako nastaje začarani krug, iz kojeg mladi sve češće izlaz traže s pomoću putovnice.

Koji su razlozi sve brojnijeg odlaska mladih u inozemstvo?

- Želja za emigracijom kod mladih ne treba se promatrati isključivo negativno, no ono što nam treba biti ključni pokazatelj jest koji je razlog zbog kojeg mladi odlaze u druge zemlje. Istina je da su se, s ulaskom Hrvatske u EU, mladima pružile različite mogućnosti, pa u konačnici i neke bolje i nove perspektive, no istovremeno su sve izloženiji rizicima od siromaštva i socijalne isključenosti. Stoga, kad pričamo o glavnim motivima odlaska mladih iz zemlje, pričamo o egzistencijalnoj nesigurnosti, jer u Hrvatskoj većinski nemaju uvjete koji će im omogućiti sigurnost i mogućnosti privređivanja za pristojan standard življenja.

RAZVOJNE POLITIKE
Tko je kriv što imamo
takve mlade?

- Tko (nam) je kriv što imamo (takve) mlade koji su zasićeni učmalog političkog i društvenog ambijenta? Nažalost, uglavnom političke i ekonomske elite, koje, zaslijepljene nekim drugim interesima, ne percipiraju stvarne probleme mladih. Promjene se ne događaju preko noći, pa tako ni mladi preko noći nisu "postali apatični". Mladi se hrane cjelokupnom atmosferom društva, a danas ubiremo plodove dugotrajnog procesa nedjelovanja i nereagiranja institucija i vlasti. Stoga rezultati najnovijeg istraživanja o mladima, koje su proveli Zaklada FES i Institut za društvena istraživanja iz Zagreba, opravdano pokazuju da su mladi prosječno skloni opravdati oportunistička ponašanja koja uključuju korištenje osobnih ili obiteljskih veza, pri čemu ih ujedno smatraju glavnim faktorom za postizanje uspjeha u hrvatskom društvu, najmanje vjeruju tijelima vlasti na lokalnoj i nacionalnoj razini te političkim strankama, većinom su nezadovoljni stanjem demokracije u Hrvatskoj, a ne očekuju ni ekonomsko poboljšanje u sljedećih desetak godina. Zanimljivo je u prikazu rezultata spomenutog istraživanja kako su mladi zasićeni temama vezanim uz Domovinski rat te da bi evociranje prošlosti trebalo zamijeniti javnim diskusijama o budućnosti društva, ali nikako da to čuju oni koji bi trebali.

Što je zajedničko, a što nije mladima u RH i mladima drugdje u EU-u?

- Ono što je zajedničko mladima u Hrvatskoj i mladima u drugim EU zemljama svakako je želja za kvalitetnijim životom, a to je, između ostalog, stvaranje jednakih mogućnosti u području kvalitetnog obrazovanja, mogućnost kvalitetnog zapošljavanja i rada te osiguravanje adekvatne podrške u prelasku, nakon završetka školovanja, u svijet rada. Ipak, mladi u Hrvatskoj iskazuju vrlo slab interes za politiku, što zapravo i nije čudno, s obzirom na to da politika ne iskazuje interes za mlade, s druge strane. To se najjasnije vidi na primjeru izlaznosti mladih na izbore, ali tu opet dolazimo do strukturnih uzroka, primjerice, ako postoji Zakon o savjetima mladih, a svejedno manje od petine lokalnih i regionalnih jedinica ima osnovan savjet, sasvim je jasno koliko je mogućnosti dano mladima da utječu na razvoj politika za mlade. Neodaziv predstavnika važnih institucija na javne događaje mladih i za mlade također je pokazatelj koji šalje jasnu poruku koliko su mladi važni ovome društvu. Mladi u Hrvatskoj razlikuju se od vršnjaka u Nizozemskoj ili Austriji i u postotku (ne)zaposlenosti. Dok je, na razini EU-a, Hrvatska pri samom dnu ljestvice s 41 % zaposlenih mladih u dobi od 15 do 29 godina, u vodećoj Nizozemskoj zaposleno je gotovo tri četvrtine, a u Austriji dvije trećine mladih, a kvaliteta uvjeta rada je neusporediva.

Koje su i kakve promjene nužne kako bi se utjecalo na promjenu dosadašnjeg načina razmišljanja?

- Ako se pri "dosadašnjem načinu razmišljanja" misli na apatičnost i neperspektivnost, koje se kao uobičajena stanja pripisuju mladima, važno je (opet) naglasiti perspektivu iz koje se promatraju mladi - ulažete li u njih ili trošite na njih. Oni su stup, a ne uteg društva i kao takve ih treba početi vrednovati, cijeniti i pružiti im priliku. Mladi su, nažalost, samo prividno u fokusu strateških interesa ove zemlje, ne stvara se poticajno okruženje i ako se sustavno ne dogode promjene, u klimi poput ove nemoguće je osobno i profesionalno rasti i razvijati se. Ipak, jedno je očito, u čemu je dio današnje generacije mladih bio uspješan, a to je svladavanje oblika učenja po modelu i usvajanje upravo onih oblika socijalnog ponašanja, stavova i vrijednosti koje promatraju u društveno-političkoj okolini.

U tom smjeru, potrebne su suštinske promjene, ponajprije u obrazovnom sustavu, koji ne odgovara adekvatno na potrebe djece i mladih danas i ne priprema ih kvalitetno za susret sa svijetom rada i odraslih. Ostaje nam nadati se da će takve reforme donijeti pozitivne promjene za nadolazeće generacije. Nužno je mijenjati pristup oblicima poučavanja u kojima je fokus na ishodu učenja. Ključan preduvjet za društveni angažman, poštovanje vlastitih i tuđih prava i obaveza, kao i za političku participaciju jest informiranost, stoga se ne može dovoljno istaknuti važnost građanskog odgoja i obrazovanja, kao i političkog opismenjavanja djece i mladih od najranije dobi. Dok se to ne promijeni, mladi neće činiti kritičnu masu, nego će biti “samo” talentirani i ambiciozni pojedinci za koje je upitno u kojoj će zemlji i na koji način ostvariti sve svoje potencijale.(D.J.)

TOMISLAV GLOBAN

DUG OSTANAK U RODITELJSKOM GNIJEZDU

 

U uvodu analize "Zašto mladi Hrvati najduže ostaju s roditeljima", objavljene prije godinu dana, doc. dr. sc. Tomislav Globan (EFZG) između ostalog piše kako ni u jednoj zemlji Europske unije, ali i šire, ne postoji toliki udio mladih iznad 25 godina koji i dalje živi s roditeljima kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

Koji su razlozi takvog stanja?

- U vrijeme kada sam radio analizu, bili smo europski rekorderi s čak 74,5 posto mladih starijih od 25 godina koji još uvijek žive s roditeljima. U međuvremenu je Eurostat objavio nove podatke te se ovaj udio u godinu dana dodatno povećao na 75,4 posto! To je najviše ne samo među zemljama Europske unije nego i kada u analizu uključimo europske zemlje izvan EU-a - Norvešku, Švicarsku, Island, ali i znatno siromašnije Makedoniju, Srbiju i Tursku. Gledamo li samo muškarce, situacija je još gora.

Razina životnog standarda pokazala se jednom od važnijih determinanti kohabitacije roditelja i odrasle djece na razini Europske unije. No pokazalo se i da mladi u Hrvatskoj ostaju živjeti s roditeljima u većoj mjeri nego što bi to bilo očekivano s obzirom na naš stupanj razvoja i razinu životnog standarda. Primjerice, u Rumunjskoj, gdje je BDP per capita otprilike na razini našega, kohabitacija roditelja i odrasle djece čak je 20 postotnih bodova niža nego u Hrvatskoj.

S tim u vezi - može li se govoriti i o ulozi tradicije i kulture?

- Pokazalo se da - da. Promatrao sam i korelaciju između geografskog položaja svake države i postotka kohabitacije roditelja i odrasle djece. Pokazalo se da, uistinu, što se više krećemo prema jugu Europe, veći je postotak mladih koji žive s roditeljima. U pozadini, naravno, može biti riječ o kulturološkim i tradicijskim vrijednostima proizašlih iz religijske pripadnosti. Pronašao sam da zemlje s visokim stopama pripadnosti katoličkoj ili pravoslavnoj vjeri imaju u prosjeku značajno viši postotak kohabitacije roditelja i odrasle djece. S druge strane, u zemljama s vrlo niskim postotkom deklariranih katolika i/ili pravoslavaca, poput skandinavskih zemalja ili Ujedinjenog Kraljevstva, kohabitacija je značajno rjeđa. Zanimljivo je primijetiti da se upravo religijskom pripadnošću u većoj mjeri mogu objasniti razlike u postotku kohabitacije među europskim zemljama, nego što to možemo s pomoću razlika u ekonomskoj razvijenosti i drugim ekonomskim pokazateljima poput nezaposlenosti ili rada na određeno.

U našem mentalitetu je i fiksacija na vlasništvo nad nekretninama te nemali broj ljudi razmišlja na način - zašto bih plaćao nekome najam i bacao novac, kad mogu besplatno živjeti s roditeljima dok ne uštedim za vlastitu nekretninu. Analiza je pokazala da upravo zemlje s višom stopom vlasništva nad nekretninama imaju u prosjeku značajno viši postotak mladih u zajedničkom kućanstvu s roditeljima.

Kakve su ekonomske, a kakve demografske posljedice takvog stanja s mladima?

- Dug ostanak u "roditeljskom gnijezdu" može imati neželjene posljedice na odluke o zasnivanju obitelji, a time i širu demografsku sliku zemlje. Naime, zemlje s najvišim postotkom mladih koji žive s roditeljima (npr. Hrvatska, Malta, Slovačka, Grčka) imaju u prosjeku statistički značajno niže stope fertiliteta od zemalja s nižim postotkom kohabitacije roditelja i odrasle djece (npr. Danska, Švedska, Norveška).

Uzimajući sve u obzir, može li se zaključiti da se radi i o neuspjehu hrvatske države da osigura dobre uvjete života za mlade i nove generacije?

- Svakako postoji prostor za napredak u vidu uređivanja tržišta dugoročnog najma stanova koje bi pružilo veću sigurnost najmoprimcima, ali ne bih previše krivio državu za činjenicu da Hrvati ostaju dugo živjeti s roditeljima. Iz vlastite okoline vidim da mnogi mladi nisu spremni odreći se financijske i svake druge komocije života s roditeljima premda imaju sredstava za odvojeni život. A često ni roditelji ne potiču dovoljno mlade na odvajanje kao što je to slučaj na sjeveru Europe. (D.J.)

ZLATKO MILIŠA

IZIGRANA, A NE IZGUBLJENA GENERACIJA

 

Mladi nisu izgubljena, nego izigrana generacija. Oni žive u društvu krize koju nisu izazvali, a postaju žrtve društva krize i društva rizika. Da bismo shvatili osobine mlade generacije, moramo promijeniti stereotipe, prema kojima su oni "skeptična generacija" (Schelesky) ili, suprotno tome, "revolucionarni" (H. Marcuse) odnosno "perfekcionisti" (A. Maslow).

Uvjeti određuju kada će oni biti jedno, a kada drugo. Problem nastaje kada se nekim specifičnostima mladih (u povijesnom ili socijalnom kontekstu, stilu ponašanja i sl.) pripisuju negativne konotacije. Tada mladi trpe negativne reakcije i stigme. Desetljećima akumulirani skepticizam u mladih stvorio je bumerang generaciju. Toj je generaciji prethodio skepticizam, koji se među mladima pokazao snažnim pokazateljem društvenih previranja i/ili prosvjeda, kada oni postaju "revolucionarni". On ima svoj obujam i puca po šavovima, kada postaje matrica ponašanja većine. Skepticizam se prepoznaje u bijegu u privatnost, apatiji, (općoj) šutnji, u težnji za materijalnom i socijalnom sigurnošću, usmjerenosti na konkretno, gledanju na svijet bez ideala, u razdvajanju onoga što pripada javnom životu od onoga što pripada dijelu privatnog života (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) te u gubitku interesa za politiku - apolitična generacija. Šutnja mladih pokazatelj je da se skepticizmom suprotstavljaju društvu. Skepticizam se pretvara u socijalnu buru kada su drastično ugrožena egzistencijalna pitanja i potrošeni ideali. Zato mlade i njihov skepticizam treba promatrati kao upozorenje svijetu starijih da im se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang. Sociološki šutnju možemo prepoznati kao dio skeptičnosti koji redovito završava prosvjedima.

SNAŽNI STEREOTIPI
Vlasta Ilišin daje dodatne argumente u analizama tipova stereotipa s obzirom na mladu generaciju. Prvi se odnosi na to da se mlade promatra kao problematične, povampirene i izopačene generacije, a zaboravlja da su njihova ponašanja prosvjed protiv njihove izopćenosti iz društva. Drugi se stereotip odnosi na mlade kao "konformiste". Kao treće obilježje navodi poopćavanje - kada se mlade drži privilegiranima (primjerice, što se ne moraju brinuti o svojoj egzistenciji). Sljedeća je "diskriminacija mladeži", sa stereotipima o mladima zbog pripadnosti određenoj (supkulturnoj) skupini. Ovdje je riječ i o diskriminaciji glede obrazovanja i zapošljavanja (nemogućnost zapošljavanja, slabije plaćeni poslovi, otežano napredovanje...) i političkog utjecaja (slaba ili nikakva zastupljenost u institucijama vlasti). Ilišin ispravno zaključuje: "Mladi nisu homogena skupina, nego vrlo heterogena, pa takve generalizacije često dovode do marginalizacije." (V. Ilišin u knjizi "Mladi na marginama društva i politike")

Odgojna atrofija škole, (lažni) paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj, indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvorili su današnju bumerang generaciju. Mi stariji odbacili smo djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski kapital) od sebe i sada nam vraćaju udarac. Bumerang generacija poručuje: "Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!" Mladi su ogledalo i korektiv društva, tj. upozorenje odraslima da moraju imati viziju za mlade jer im se vlastita arogancija može vratiti kao bumerang. Mladi žive u društvu krize i (socijalnih) rizika koje oni nisu stvorili, ali postaju njihove žrtve. Postaju rizična populacija, a sve se više njih počinje ponašati rizično. Izoliraju se i najčešće komuniciraju internetom. Takve sam nazvao umreženim usamljenicima.

Dodatni je problem što su nezaposleni mladi ljudi, u usporedbi sa zaposlenima, (u pravilu) kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto sve je duže. Tijekom toga mučnog procesa čekanja mladi postaju sve uvjereniji da se još samo obitelj brine o njihovoj budućnosti. To su bili okidači za najnoviju stečajnu generaciju. Danas je na sceni stečajna generacija. S pojavom te generacije svjedočimo neviđenom odljevu mozgova, nikada izraženijoj agoniji preživljavanja i (auto)destrukciji. U novoj, stečajnoj generaciji djeca i mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame svojih roditelja, koji rade a ne primaju plaću, čekanja zaposlenja (nakon otkaza)… Drama te generacije ugrožava sve članove obitelji. Tisuće "starijih" radnika ne mogu pronaći posao. Poslodavcima nisu isplativi, a nisu stekli pravo na mirovinu pa su zarobljeni u bezizlaznoj situaciji preživljavanja na rubu siromaštva. Pripadnici te generacije svjesni su da više ni od roditelja nema pomoći, osjećaju da bi oni sada trebali pomoći roditeljima, što nije moguće. To je dvostruko složenija situacija od paternalizma - ovisnosti o drugima, ponajprije o roditeljima.

Durkheimovim jezikom rečeno, mladi su, s obzirom na očekivanu organsku solidarnost s institucijama sustava, ostali kratkih rukava, a prevladala je mehanička solidarnost u krugu obitelji. Tako se roditeljska skrb o djeci proteže i na godine kada ta "djeca" prijeđu tridesetu, u traženja posla i prava na rad. To je urodilo fenomenom produžene mladosti. Takva ovisnost mladih o obitelji i institucijama, u vječitom iščekivanju boljeg sutra, bila je zapreka na putu ostvarenja osobne i građanske samostalnosti. Osim toga, već desetljećima zaposlena mladež radi na neadekvatnim i slabije plaćenim poslovima u odnosu prema starijim zaposlenicima. Iz socrealizma je naslijeđen sustav zapošljavanja "preko veze". Valja dodati kako mladi nisu uključeni u svladavanje društvenih teškoća u području prava na posao pa je razumljiva naširoko zamjetna nezainteresiranost za politički angažman, odnosno zaziranje od (službene) politike. Najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da građani najmanje vjeruju politici i političarima.

ZAKLJUČNO I POUČNO
Mladima su ukradeni budućnost i ideali, sustavno im se potiralo dostojanstvo, (samo)afirmacija... Dali smo im život na kredit i ostavili u nasljeđe dužničko ropstvo. Zato se na djeci i mladima najbolje odražava slika nacije. "Ti si kriv" naziv je kampanje koja se provodila u svibnju 2013. među studentima mostarskog sveučilišta. Tom su kampanjom studenti politologije željeli potaknuti kolege na kritičko razmišljanje, građanski aktivizam, tj. upozorenje da su upravo oni snaga koja može i treba poticati društvene promjene. Organizatori su shvatili pogubnost pasivnosti svojih kolega i kolegica. Slogan kampanje bio je "TI SI KRIV - ako ti je sve KRIVO!". Moguće je da im je Voltaire dao nadahnuće za akciju: "Svaki je čovjek kriv za ono što nije učinio."

Oni koji bježe od promjena navode brojne "razloge", a radi se o izgovorima. Ljudi odustaju od promjena kada vjeruju u sudbinu, ne vjeru sebi - nemaju smisao života, žive u prošlosti, boje se budućnosti, žrtve su konformizma ili vjeruju "filozofiji" nezamjeranja, očekuju samo promjene od drugih, uvjereni su da svijet postoji samo zbog njih, misle da je uspjeh isto što i karijera, očekuju trenutačna tješenja, žive u strahu od rizika i neuspjeha, gube oslonce u nedostatku pravih autoriteta. Nespremni za promjene, oni su "poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti" (Lou Ann Snith).

Piše: Zlatko MILIŠA
Možda ste propustili...