Multitalentiranu mladu glazbenicu Ninu Kraljić javnost je upoznala kao natjecateljicu zlatnoga glasa u showu "The Voice: Naljepši glas Hrvatske", u čijoj je prvoj sezoni i odnijela pobjedu. No ovo nije jedini njezin uspjeh. U fokusu je bila kao predstavnica Lijepe Naše na Euroviziji, a također je i dobitnica Porina. Iza nje je nastup na 66. Zagrebačkom festivalu s novom pjesmom "Lava", a ispred nje prvi samostalni koncert u Tvornici kulture 29. ožujka.

Koliko se vaš život promijenio otkako ste osvojili prvu nagradu u "The Voiceu‘‘ 2015. godine?

– Onako kako i biva kad tvoja glazba ima odjek na tako velikom natjecanju. Pogotovo ako je takva vrsta natjecanja prva u vašoj zemlji, onda je i sam odjek mnogo veći. To je jedina kalkulacija koju sam imala - ako idem na show, onda idem samo na prvo mjesto, sve ostalo je bila posveta najboljem prijatelju kojeg više nema. Pjesme koje imam u sebi željela sam ispjevati, a evo imala sam i tu sreću da to sve istjeram do kraja. Na kraju je sve ispalo kao jedna terapija za druge, da se ne dogodi to što se dogodilo, a ujedno i terapija za mene te čak mislim da me to i životno spasilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji bi se htjeli prijaviti na takva natjecanja?

– Da se slobodno prijavljuju i zanemare negativne priče poput tzv. traženja brzinske slave. Svatko pametan zna da je za izlagati se javnosti potrebno nevjerojatno puno vjere u sebe, predanog rada i samopouzdanja.

Prije dvije godine predstavljali ste Hrvatsku na Eurosongu u Stockholmu s pjesmom "Lighthouse‘‘. Kakva iskustva nosite s tog natjecanja?

– U tom trenutku odvijala se politička promjena u Hrvatskoj, što je mnogo utjecalo i na Eurosong te godine. Ne trebamo sad pričati da i politika nije vezana uz takvu vrstu događaja. U tom trenutku javnosti sam bila poznata samo nekoliko mjeseci, tako da mi je to bila velika odskočnica u karijeri. To je zaista totalno jedna druga vrsta iskustva, sam osjećaj da me gleda milijunski auditorij. U dvije godine napravila sam više nego da sam radila deset godina. Iskustvo koje je nezamjenjivo i neprocjenjivo, a sad je li bilo stresno - bilo je, i to vrlo. Bih li neke stvari odradila drukčije? Definitivno bih. Da nije bilo Eurosonga, vjerujem da ne bih snimila ni album prvijenac tako brzo.

Od samih početaka držali ste se svog stila i izričaja. Jeste li imali ponuda da radite komercijalnije pjesme i kako se nosite s time?

– Ne znam što znači komercijalna pjesma. Svaka se pjesma može prodati ako ćemo tako razmišljati i za sve ima prostora. Toliko ljudi ima s različitim ukusom u glazbi i svi smo različiti općenito - to bi trebala biti ljepota svega. Vjerujem da za svakog ima mjesta.

 

Što je za vas glazba?

– Blagoslov, terapija, izvlačenje emocija na površinu, dar i frustracija u jednom. Za svaki trenutak u životu mogu stvoriti neki instrumental u glavi.

U svojim pjesmama uvijek izražavate mnogo osjećaja pa se stječe dojam da ih osobno proživljavate. Zašto je važno u glazbi dati dio sebe?

– Sve pjesme koje sam dosad imala, otpjevala na albumu ili na nastupima, bile su vezane uz moj život. Smatram da je to jako važno ako se želi doprijeti do publike. Nisi napravio ništa ako nisi dao dio sebe. Mislim da je to svrha umjetnika. Sve je to individualno i kako osoba prilazi glazbi, je li to onaj marketinški dio (izgled, odjeća, zabava), ja ne sudim i ne osuđujem nikoga, ali držim da jedan glazbenik treba predstavljati kulturu, situaciju trenutne kulture i odraz situacije. Glazba podiže intelekt naroda te jedan glazbenik, zapravo, ima veliku odgovornost. Znanstveno je dokazano da frekvencija glazbe utječe na mozak, raspoloženje, depresiju. Glazbu doživljavam s tog aspekta, pa je potpuno jasno da, ako glazbu doživljavaš kao psihologiju, onda ćeš se truditi i ponuditi taj dio. Sve ostalo meni nema smisla.

Bavi li se netko u vašoj obitelji glazbom, od koga ste možda naslijedili dar za pjevanje?

– U mojoj užoj obitelji nitko nije glazbenik, kao ni pjevač ni instrumentalist. Ja sam dijelom Slovakinja, a tu slovačku stranu obitelji nikada nisam upoznala, znam jedino da su većinom glazbenici te mi se čini da je taj gen pobjegao prema meni. Uopće ne smatram da sam određenog podrijetla. Volim multikulturalnost, to mi podiže kreativnost. Zato na albumu pjevam čak i na hebrejskom. Ne volim se ograničavati.

Jedna ste od rijetkih pjevačica koja kad pjeva izgleda kao da je u nekom drugom svijetu, svojoj publici prenosite svu tu emociju. Čini nam se da je to i najvažnija stvar u vašim pjesmama?

– Drago mi je da se osjeti da mi je prijenos emocije najvažniji. Ne vidim poantu umjetnika ako nešto ne kanalizira i ako se drugi ne mogu nešto kroz umjetnost zapitati, naći u sebi ili osvijestiti. Za mene je pjevanje psihologija.

Relativno rijetko vas možemo čuti uživo. Hoćemo li u budućnosti imati više prilike pohoditi vaše nastupe ili se i dalje držite principa ‘manje je više‘?

– Nadam se, he, he, he... Ne držim se po tom pitanju principa manje je više, nego u stvaranju materijala. Naravno da ću pažljivo birati gdje nastupam i što pjevam, tek sam na početku karijere. Svima zvuči čudno kad vide kakav je to intenzivan početak bio, ali i dalje je početak.

U intervjuima ističete da ne volite okvire i ograničenja. Zbog toga ste odustali i od glazbene škole. Koliko vam borba protiv toga oduzima energije? Ili vas pak jača i inspirira?

– Oduzima i jača. Jednostavno ne treba ići protiv sebe. Treba raditi ono što osjećaš da je za tebe pravilno. Bude teško kad/ako okolina krene ispitivati, osuđivati pa trošiš energiju na rasprave, ali na kraju se isplati.