Svi oni koji su s užitkom pogledali izvrsnu poljsku dramu “Hladni rat” (“Zimna wojna”) dostojanstveno su podnijeli činjenicu što je taj umjetnički film zadivljujuće crno-bijele filmske fotografije prigodom ovogodišnje dodjele filmskih nagrada Oscara ostao kratkih rukava.

Usporedo s intimnom pričom o nemogućoj ljubavi dvoje Poljaka i nemogućim vremenima staljinističkog komunizma u Poljskoj te Hladnog rata u Europi još od dojmljivog uvodnog prizora ova pristojna, ali i poprilično hermetična drama poljskog redatelja Pawła Pawlikovskog korespondira s ruralnom arkadijom zaboravljene seljačke civilizacije. Naime, pod nezadrživim procesom industrijalizacije, urbanizacije, deagrarizacije i poslijeratnog etničkog čišćenja kolosalnih razmjera te nasilnog raskulačivanja na istoku Europe nestat će s obje strane tzv. željezne zavjese brojna sela, a s njima i pučka kultura, drevna vjerovanja, stari obrti te narodni običaji i folklor koji su se održavali od davnina. Kao nekim čarobnim štapićem seljaci ubrzo po sili povijesne nužnosti ni krivi ni dužni postaju stanovnici gradova.

Jedna od takvih pjesama namijenjenih kvaziurbanom preziru i povijesnom zaboravu iz ovog filma koja je hrvatskom gledatelju zacijelo odmah zapala za uho je pjevna i melodična “Pid oblačkom”. Njezina dodatna privlačnost skriva se u nevjerojatnoj sličnosti s melodijom hrvatske narodne pjesme iz Međimurja “Dej mi Bože, joči sokolove” koju u svojoj antologijskoj zbirci iz 1916. zabilježio Vinko Žganec. Danas je ta međimurska pjesma jedan od neslužbenih nacionalnih simbola suvremene Hrvatske. Čuli smo je na svečanosti u povodu primanja Hrvatske u Europsku uniju (to je ona fešta na Jelačićplacu koju je eskivirala Angela Merkel), ali i na predsjedničkoj inauguraciji na Trgu sv. Marka prije četiri godine.

Kada dvoje poljskih melografa u spomenutom filmu nekoliko godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata na svom terenskom istraživanju naiđu na pjesmu “Pid oblačkom” partijski cenzor Lech Kaczmarek koji vizualno nalikuje Vladimiru Putinu (glumi ga Borys Szyc) pronalazi joj manu jer “nije naša”, odnosno nije poljska. Spomenuta pjesma, u filmu je izvode Stefania Bortniczak, Julia Doszna i Stefania Feciuh, pripada zaboravljenoj lemkivskoj baštini. U “Hladnom ratu” se znakovito pojavljuje motiv srušene grkokatoličke crkve koja je nekada služila duhovnoj utjehi lemkivske populacije. Tko su Lemki? Posrijedi je zanimljiva etnička skupina koja je tisuću godina mirno živjela na tromeđi Poljske, Ukrajine i Slovačke na obroncima Karpata u kraju poznatom kao Lemkivščina. Pripadnici te izumiruće etničke skupine prisilno raseljene nakon Drugog svjetskog rata sebe doživljavaju Ukrajincima i Rusinima. Danas ih ima nešto manje od 12 tisuća, iako jedna procjena govori da je početkom 90-ih živjelo milijun potomaka Lemka, među njima i oni koji su se 1894. doselili u Lipovljane.

Vjerojatno se mnogi jako dobro sjećaju još jedne međimurske pjesme “Klinček stoji pod oblokom” koju je radijskom uspješnicom učinio ekstravagantni kantautor, kapriciozni renegat i današnji nizozemski apatrid Branimir Johnny Štulić. Oblok (a ne oblak!) u kajkavskom narječju znači prozor. Ono lemkivsko “Pid oblačkom” u prijevodu na hrvatski znači “Pod prozorčićem”. Mnogi ozbiljni povjesničari Lemke stavljaju u vezu s plemenom Bijelih Hrvata (polj. Biali Chorwaci, ukr. Білі хорвати) koji su od 7. do 10. stoljeća živjeli na prostoru istočne Saske, Češke, Moravske, Slovačke, Malopoljske, Galicije i zapadne Ukrajine. Bjelohrvatski identitet zadržao se u Poljskoj sve do početka prošlog stoljeća, a mnogi Poljaci koji stižu u Sjedinjene Države krajem 19. i početkom 20. stoljeća američkim useljeničkim vlastima se očituju kao Bijeli Hrvati. Lemki su u najbližem srodstvu s ukrajinskim subetničkim skupinama Bojkima, Huculima i Rusinima koje se također dovodi u vezu s Bijelim Hrvatima. Da ne bude nekakve zabune i ljutitih reakcija čitatelja zbog ovog teksta, za Rusine smo dužni reći da se mnogi od njih smatraju pripadnicima samostalnog naroda koji “nemaju nikakve veze s Ukrajincima” te su s njima već neko vrijeme u oštrom identitetskom sporu.

Lemki će povijesno nadrapati nakon Drugog svjetskog rata. Nemogavši se riješiti ukrajinske antikomunističke gerile koja djeluje na jugoistoku Poljske i u zapadnoj Ukrajini, Moskva i Varšava dogovaraju kolektivno raseljavanje 150 tisuća Lemka iz njihovog milenijskog zavičaja. U zloglasnoj akciji Wisła 1947. najveći dio Lemka završava na zapadu Poljske, na ozemlju koje je oteto poraženoj Njemačkoj. Poljaci se zdušno prihvaćaju tog etničkog čišćenja (dodatno ih motivira protjerivanje sunarodnjaka iz Lavova/Lwówa), a u Jaworznu osnivaju konclogor. Zbog asimilacije Lemka više i nema. Preživjele su tek njihove pjesme dostupne na YouTubeu.